Thomas H. Knight:
Kako je Mirko kamiondžija spasio svijet


Dio prvi


Da bi počeli bilo koju priču potrebno nam je nekoliko stvari. U ovoj priči glavni junak je kamiondžija Mirko, koji će kasnije postati tajni agent ali to je neka druga priča. E sad taj kamiondžija, naš junak, Mirko, vozio je kamion koji je trošio benzina koliko i moja žena na kreditnu karticu, što je također druga priča. Tu smo sada postavili neke premise dobre priče, imamo glavnog junaka, dapače karizmatičnog glavnog junaka. Za daljnji uspjeh radnje moramo imati i osobu sa druge strane glavnog junaka (kamiondžije Mirka). U ovome slučaju postavit ćemo za drugog junaka jednog autostopera iz porodice autostoperius vulgaris. Iako će sama priča kasnije pokazati da dotični autostoper nije ni blizu vulgaris porodici, ali o tome malo kasnije.
Znači imamo našeg junaka, kamiondžiju Mirka koji veselo vozi svojim velikim kamionom marke Neoplan (koja je inače poznata kao firma koja proizvodi autobuse, te ako je nekome čudno kako to da se naš junak vozi u izvjesnom kamionu sa podosta kotača od dotične firme neka se ne zbunjuje jerbo će sve biti objašnjeno) negdje oko Gorskog Kotara u samo njemu znanoj misiji. Ali ako čitatelje baš zanima možemo reći da prevozi svinjske polovice od mjesta A do mjesta B što je ekvivalentan opis bilo kojem fantasy romanu gdje izvjesna škvadra ide od mjesta A do mjesta B kako bi ispunili neko proročanstvo ili osigurali prostor za povratak kralja. 
No da ne dužimo. Tako jednog dana, a bio je sunčan, Mirko vozi svoj kamion marke Neoplan putevima Gorskog Kotara kadli odjednom netko izleti ispred njegovog kamina marke Neoplan te izbaci palac u zrak, što je također opće poznati način komunikacije između kamiondžija (u ovom slučaju Mirka) te raznih autostopera te autostoperica (iako bi ih bilo lakše te jednostavnije nazivati kamionostoperima ali to je opet neka druga priča kojoj ovdje nije mjesto).
Ono što je bilo čudno za ovog autostopera koji Mirku nije bio ni prvi, a bogami ni zadnji bila je dužina palca dotičnog autostopera. Ovdje bi morali napraviti malu pauzu tek toliko da objasnimo kako kamiondžijski mozak funkcionira u prisustvu autostopera. Daklem pravila su slijedeća: ako ima minicu: staneš pa povezeš, ako je bradato i muško nastaviš dalje, međutim ono što je Mirka zbunilo i natjeralo da se ne obazire na nepisana kamiondžijska pravila vezana uz minicu i bradu je palac koji je bio hebeno dugačak te je Mirku zapeo za oko te je on više instinktivno nego namjerno zakočio sa svojim moćnim dugačkim kamionim koji i dalje troši naftu više nego moja ženu lovu preko kreditne kartice. 
Nekoliko sekundi kočenja po klizavim i zavojitim cestama Gorskog kotara natjeralo je Mirkov kamin na zaustavljanje kako bi pokupio autostopera bez minice i brade, a zbog hebeno dugačkog palca koji je žudio za prijevozom. 
Mirkov kamion se zaustavio nakon nekoliko dobrih i cvilećih sekundi te takoreći ukopao u mjestu očekujući autostopera.
Mirko, kao i svi ostali kamindžije, volio je svoj kamion i svoj posao, pogotovo autostoperice, ali to je također druga dpriča koja se bavi njegovim kaznenim progonom u svezi izvjesne maloljetnice od prije dvije godine pa je mi ovdje nećemo spominjati.
Mirko se nato nagne kroz prozor i ugleda autostopera kako brzinom Carla Lewisa (iako bi Ben Johnson bolje pristajao opisu, ali on je bio osuđivan zbog dopinga što Carl nije pa da ne kvarimo mladež spominjemo Carla, legendu) trči prema kamionu i kako ga stiže i prije nego se Mirkova grdosija, kamion za neupućene, zaustavila. U trenutku zaustavljanja kamiona autostoper s neobično dugačkim palcima već je otvarao vrata i uskočio unutar Mirkove kabine. 
Mirko, štemer kao i svi ostali kamiondžije, ili ninje, samo lagano okrene glavu prema čudnom autostoperu dugačkih palcova te se skoro preplaši čudnim izgledom istoga.
Na ovom mjestu sada slijedi opis autostopera ali mi se ne da pisati pa ćemo samo spomenuti: siva koža, dugi prsti, velike crne oči na još većoj glavi, također sivoj. 
Nakon ulaska čudnog autostopera u Mirkov kamion slijedilo je upoznavanje. Iako bi ovdje trebali predstaviti Mirkovo međunarodno iskustvo u kupljenju autostopera po čitavoj Zemaljskoj kugli mi to nećemo. Dovoljno je da se zna da Mirku nije bilo čudno kako osoba koju je upravo pokupio u Gorskom Kotaru izgleda. Naime ono što je bilo Mirku čudno je bilo to da je osoba imala čudnu sivu boju kože te da je bila k'o od majke rođena.
- Kuda? - kaže Mirko imajući na umu nekoliko nepisanih kamiondžijskih zakona.
- Pedeset i jedan. - kaže autostoper gledajući našeg junaka Mirka dok ubacuje u brzinu te pokreće svoj kamion sa cca 15 kotača te se zagonetno nasmiješi.
A što je bilo dalje:
- da li je Mirko shvatio s kim ima posla?
- koji su ostali nepisani zakoni kamiondžija
- zašto autostoper ima sivu kožu i velike oči
- i što znači pedeset jedan
saznat ćemo u drugom dijelu ove priče

***

Kako je Mirko kamiondžija spasio svijet
Dio drugi

Eto u prethodnom nastavku upoznali smo glavne aktere ove neobične priče. S jedne strane imamo našeg hrabrog kamiondžiju Mirka (za kojeg se ispostavilo da je imao problema sa zakonom glede izvjesne maloljetnice) te čudnog autostopera sive boje kože te dugačkih prstiju s druge strane. Pa vrijeme je da nastavimo s našom pričom.
Našeg hrabrog kamiondžiju koji će uskoro spasiti svijet, kojeg su njegovi kolege (također kamiondžije) zvali Mirko the Štemer, ali nećemo sada o tim detaljima jer svi znaju da su kamiondžije prave muškarčine pa nema potrebe za objašnjavanjem. E dakle našeg hrabrog kamiondžiju smo zadnji put ostavili u dramatičnom trenutku kada je upravo pokupio autostopera iz prvog dijela ove priče. Vrijeme je da objasnimo što je bilo dalje te kako je naš hrabri kamiondžija, zvan Mirko the Štemer, spasio svijet.
I tako da ne dužimo naš hrabri Mirko, čvrste ko stijene muskulature, pokrenuo je kamion ne obazirući se na svog čudnog suputnika. I tako su se oni vozili nekih cca stotinjak metara kadli najednom čudan suputnik našeg junaka kaže:
- Pedeset jedan.
Mirko u tom trenutku pokušavajući obuzdati kamiončinu uleti u lijevi zavoj i dok je motao, on tako, volan, skrene pogled prema svom suputniku samo desnim okom jer je lijevim i dalje pratio cestu. A bilo mu je nešto čudno oko tog suputnika te Mirko na to samo uzvrati:
- A? - te se zagleda u još jednu stvar koju nismo spomenuli (iako smo u prvom poglavlju spomenuli da je autostoper bio ko od majke rođen). Imao je tako čudan sivi autostoper neku malu torbicu (u narodu znanu kao pederušu) oko pasa koja mu je prekrivala vitalna mjesta na dugom, sivom i koštunjavom tijelu. Nemojte me krivo shvatiti nije Mirko takav da gleda u tuđe genitalije (ukoliko nisu u pitanju izvjesne maloljetnice ranije spomenute) ali ta pederuša mu bijaše nešto čudna. Naime bila je sive boje sa nekim čudnim žutim svijetlima koja su čudnom žutom bojom svijetlila. Sada, koliko može žuta boja biti čudnom, e da bi se to objasnilo morali bi ući u um našeg kamiondžije te se malo pozabaviti tom problematikom. Dakle, Mirko zvan The Štemer, kada vidi žutu boju njemu je to automatski (zbog profesije tj. posla) znak na oprez te ga samim time podsjeća na žuto svjetlo na semaforu. To je jedna od glavnih stvari zbog koje će naš hrabri Mirko spasiti svijet u zadnjem nastavku ove epopeje.
- Pedeset jedan - ponovi Mirkov suputnik i naglo se uhvati za svoju torbicu zvanu pederuša. Mirko na to spusti i drugo oko prema dotičnoj torbici tj. pederuši te ispusti iz vida cestu odnosno zavoj. Na taj njegov neuobičajeno skrenuti pogled kamion našeg junaka se započe čudno ponašati na cesti te se zanašati što je Mirka natjeralo da naglo vrati pogled na cestu te junački zgrabi volan sa svoje dvije snažne ruke kojih bi se i sam Arnold posramio.
Njegov suputnik na to spusti obje ruke sa svoje torbice te se grčevito uhvati za onu ručku gore iznad vrata, a pomoću koje kamiondžije ulaze u kamion na ho-ruk.
I tako su oni preživjeli taj zavoj jer da Mirko nije vratio pogled na cestu garant bi produžili ravno te završili u predivnoj i mirisnoj crnogorici Gorskog Kotara.
Nakon toga su opet malo šutjeli, skoro kilometar i pol kadli odjednom autostoper opet progovori i to baš negdje stotinjak metara prije još jednog opakog zavoja:
- Pedeset jedan.
Na to Mirko, kojemu je već bilo sumnjivo što njegov suputnik stalno govori jedno te isto, odluči malo porazgovarati sa svojim suputnikom te izvuči neku informaciju iz njega. Kako su ga učili njegovi stariji kolege: ako ne ide milom, uzmi letvu. Mirko nije bio nasilan frajer, dapače nije bio ni frajer, on je bio Mirko the Štemer i bio je ponosan na to. Davno je on već odlučio kako će njegov život ići i kojim tokom, ali što je bio stariji sve se manje toga sjećao. Danas je znao da najbolje što zna raditi je voziti svinjske polovice preko Gorskog kotara i znao je on da je najbolji vozač svinjskih polovica u ovom dijelu Europe, pa i šire.
- Nego, momak, a š'o ti je to pedeset jedan? - upita Mirko onako tiho i umilno točno onako kako su ga njegovi stariji kolege učili - iako je Mirko ovdje malo pomiješao autostoperice i svog suputnika koji je evidentno bio muškog roda. 
Morali bi još napomenuti jednu jako bitnu stvar vezanu uz Mirka. Možda Mirko i je bio najbolji vozač svinjskih polovica, ali bio je malo, kako da kažemo... spor. Nekad mu je po nekoliko puta trebalo objašnjavati i ponavljati da je dečko u adutu jači od asa u adutu, tijekom tradicionalnih kamiondžijskih subotnjih susreta Pri Štefu i neminovnih partija bele do duboko u noć kada su svi zajedno znali zapjevati "E moj narode" od poznatog im skladatelja te omiljenog pjevača.
Na to pitanje suputnik se okrene prema Mirku te samo trepne svojim sivim kapcima preko jako velikih očiju te odgovori:
- Pedeset jedan. - onako na čistom hrvatskom.
A što je bilo dalje:
- da li je Mirko uspio shvatiti s kim ima posla?
- zašto autostoper i dalje ima sivu kožu i velike oči
- i što znači pedeset jedan
Odgovori na sva ova pitanja slijede u sljedećem nastavku.


***

Kako je Mirko kamiondžija spasio svijet
Dio treći

Iako je Mirko bio zvan the Štemer to nije značilo da on voli stvari koje su i drugi kamiondžije voljeli. Mirko je recimo jako volio sjediti, pogotovo svaku drugu nedjelju na stadionu i promatrati utakmice svog omiljenog trećeligaša kojemu ovdje nećemo spominjati ime jer ipak nije bitno za priču. Mirka je to podsjećalo na njegovu mladost kada je i sam dva puta zaigrao u crveno zelenim dresovima za selekciju juniora na tom istom stadionu, ali kako život čudnim putevima ide Mirko je postao kamiondžija.
No da ne duljimo te da se vratimo priči gdje naš hrabri kamiondžija spašava svijet na nadasve neuobičajen način. 
Voze se tako oni dalje po Gorskom kotaru te se samo po čudnom mrštenju Mirkove lijeve obrve moglo nazrijeti da si nešto čudno misli. Skoknimo malo do Mirkove glave, točnije rečeno u Mirkovu glavu. Tamo negdje između centara za pivu, vino, rakiju, a pored centara za uživanje pršuta te snimanje autostoperica odvijao se veći dio Mirkovih mozgovnih funkcija. Pa ipak tu negdje bio je i jedan mali omanji centar koji se bavio cestom te mjenjanjem brzina, odmah pored centra za uživanje u utakmicama izvjesnog trećeligaša. E točno tamo između svih tih centara nalazio se i jedan fakat mali centar koji se bavio razmišljanjem te govorom i prosudbom. Trenutno se u tom centru moglo nazrijeti samo: 51? E upravo je taj zadnji centar natjerao Mirka da ponovi pitanje:
- Nego, momak, a š'o ti je to pedeset jedan? - upita Mirko ovoga puta malo grublje jer je jedan od njegovih centara u mozgu (onaj za komunikaciju sa autostopericama) došao do zaključka da ovo nije autostoperica nego čudna individua muškog spola. Istina da je dva puta morala ta informacija proći kroz njegove centre za komunikaciju sa autostopericama, ali nije toliko bitno.
Na to se čudni autostoper zagleda svojim velikim, crnim očima (bez šarenica, mrežnjače te ostalih vidljivih dijelova standardnog oka) te tiho prozbori, ali opet dovoljno jako da nadglasa zvuk Mirkova kamiona.
- Pedeset jedan.
Mirkov mozak je sa laganim zakašnjenjem počeo procesirati tu informaciju te se bacio na dublju analizu dotičnih riječi, u ovom slučaju broja. Nakon desetak sekundi pauze u komunikaciji Mirko okrene glavu prema svom suputniku te sav važan i naizgled pametan prozbori:
- Jebo te pedeset jedan. 
Mirko se u tom slučaju nasmije sam sebi u bradu kako je pametno odgovorio. Ipak je on najbolji vozač svinjskih polovica.
Na to će njegov suputnik:
- Pedeset jedan. - te uperi prstom prema prozoru i to dok je Mirko još uvijek bio zagledan u njegove crne oči (što ga je kasnije uspjelo podsjetiti na jednu debilnu pjesmu koja mu je dobra dva dana bila u glavi sa svojim još debilnijim refrenom).
Nismo do sada spomenuli, ali čitavo to vrijeme njihove komunikacije radio je svirao neku tužnu pjesmu koja uopće nije bitna za priču, ali tek toliko da se ne misli da se oni voze u tišini, a i da se dobije malo na atmosferi.
Nakon detaljne analize Mirkovih centara posljednjeg autostoperovog odgovora (što je trajalo nekih desetak sekundi) Mirko je imao osjećaj kao da je negdje na planini i da se čuje samo jeka. 
- Nego momak, a ku' ćeš? - upita Mirko nekako naslućujući odgovor ili je to bila jeka unutar njegove glave nikada se neće saznati.
Na te Mirkove riječi njegov suputnik razrogači oči te upre prstom u krov kabine na što se Mirko instinktivno zagleda u Severinin poster zaljepljen na dotičnom mjestu te time prouzroči osmijeh te aktivaciju takozvanog centra za obožavanje pjevačica.
- E momak i ja bi tamo iš'o. - reče Mirko te se nasmije svom pametnom komentaru.
- Pedeset jedan.
- Pa rekao sam da bi i ja tamo iš'o. Pa zar moram ponavljati? - reče Mirko i začudno pogleda svog suputnika koji spusti ruku te dotičnom krene prema svojoj pederuši. Pritisne par puceta na njoj te se ona nekako čudno otvori, što mi nećemo detaljizirati, dovoljno da se zna da je Mirku bilo čudno iako je on vozio razne japanske autostoperice sa svom silinom puceta i aparatića. Ipak ovo mu je bilo čudno.
Pederuša, znana u narodu, napravi jedan glasan bzzzzzz te se otvori otkrivajući svoj sadržaj. Krajičkom desnog oka Mirko je uspio pogledati unutrašnjost dotične pederuše. A zatim...
Autostoper izvuče ni manje ni više nego neki čudan objekt koji je Mirka neodoljivo podsjećao na pištolj. Imala je ta stvar cijev i nišan na istoj, a i radila je bzzzzzz isto kao i pederuša.
I tako autostoper izvuče taj čudan objekat i čvrsto ga uhvati u ruku te uperi u Mirka.
- Nego momak a š'o ti je to?
- Pedeset jedan - reče suputnik i drugom rukom sa dugačkim sivim prstima bez noktiju pokaže opet u pravcu popularne Seve.
- Š'o? - reče Mirko nakon desetak sekundi.
Na to se čudni autostoper poklopi istom rukom kojom je pokazivao u pravcu Seve preko lica, duboko uzdahne te zatrese glavom lijevo pa malo desno. 
Zatim spusti ruku sa lica i podigne čudan objekat u pravcu Seve te taj isti čudan objekat uz još glasnije bzzzzzzzzzz i bljesak napravi otvor na krovu kabine raznoseći Seve u komadiće. Kasnije će Mirko tamo staviti šiber, ali to je druga priča.
Mirko instinktivno stisne kočnicu, kako stoji u nepisanim pravilima za kamiondžije prilikom pokušaja pljačke te otmice kamiondžija (koji su oduvijek bili popularni zbog svog krševitog stasa). Kamion se skoro ukopa u mjestu, Mirko se čvrsto uhvatio za volan pa nije proletio kroz prozor iako to nije bilo izvedivo ali da se zna kako je on jako zakočio. Njegov suputnik poleti prema napred te okine svojom velikom glavom u prednje staklo (šoferšajba po naški).
Mirko nije čekao da se autostoper oporavi od siline udaraca i prije negoli je došao k sebi Mirko uputi jedan siloviti udarac svojom zidarskom šakom u pravcu sive glave. Nakon toga otvori vrata te izbaci autostopera van kamiona uz komentar:
- Neće nitko meni moju Seve. - zatvori vrata, vrati se na svoje mjesto, pokrene kamion te krene ostavljajući autostopera na cesti usred Gorskog kotara. Još je neko vrijeme razmišljao o proteklim trenucima te se kasnije prebacio na šiber koji je ovako i onako trebao ugraditi.

Epilog


Eto i tako je ova čudna priča završila pa bi bio red da kažemo kako je tko završio.
Mirko je postao tajni agent - ali to je druga priča i ispričat ćemo je drugom prilikom.
Čudan autostoper sive boje kože - e njega je pojeo mrki medvjed ni nepunu minutu kako ga je Mirko ostavio pored ceste što je ružno za opisivat pa nećemo.
E sad se vjerojatno pitate kako je to Mirko spasio svijet. Vrlo jednostavno - čudni autostoper bio je samo izviđač poslan na Zemlju tek toliko da se vidi koliko su ljudi prgavi. Međutim, kako se nije vratio, rasa Sivih došla je do zaključka da im je ovo već drugi izviđač (prvi je ostao u Area 51 gdje su dobrih pedeset godina radili svakakve eksperimente na njemu, iako je momak uspio poslati neki signal tijekom svojeg prvog i zadnjeg bijega sa samo jednom informacijom - pedeset jedan) nestao na toj negostoljubivoj planeti te da je nema svrhe osvajati uz ovakve ratnike. Tako da su oni odlučili okrenuti svoje brodove i zaputili se prema nekim manje prgavim i lakšima za osvajanje.

Za Mirka,
Thomas


Natrag na Festival fantastične književnosti 2003