Vanja Spirin:

Vailiant i Junker's u bespoštednoj borbi protivu štrig i urečljivci


Štovani čitatelju, 
Evo, pred nama se nalazi nova pustolovina dičnih vitezova Vailianta i Junker'sa, kao i prijatelja im, čarobnjaka mnogih svjetova, Čudnog.
Jedne ljupke proljetne večeri princ se Vailiant zaputi u lov, oboružan vjernim mačem te dugim lukom od tisovine, pače i oštrim strelicama. Mirisavši proljetnu ugodu kukurijeka, šafrana i pokošene trave naš je vitez utonuo u, poslužimo se smjelom parabolom, meditaciju, tako da je njegov vjeran at odlutao gdje je njemu volja, a pokazalo se da je to bilo nigdje drugdje no baš do bordela najboljeg mu druga, dičnog viteza Junker'sa. Baš kada se Vailiant prenu iz razmišljanja i namjeri sjahati, u susret mu dojaha Junker's praćen čarobnjakom Čudnim. Vitez je kao i obično bio sapet u bijeli oklop koji je sačuvao časno njegovo žiće u mnogim pogibeljima, a veliki je mag bio odjeven u neku neobičnu bazdeću plavu opravu, gdje su donji i gornji dio bio sašiveni zajedno, a na uskim mu je isposničkim plećima pisalo "Valvoline", ništa ni slično tuljastom šeširu i tunici prekritoj tajanstenim pismenima, na koju je bio svikao.
- Popravljao sam auto - umjesto pozdrava oslovi ga mag, vidjevši da ga prijatelj odmjerava u čudu. - Talijani dobro izgledaju, nema spora, no kvaliteta im je oduvijek problematična. Baca mi ulje.
- To mi je poznato, ne razumijem što to žene vide u njima - složi se Vailiant. - I to s uljem, nevjerojatno. Mažu si vlasi maslinovim uljem, ti Mlečići. Kićuperno. Mlade pak Mlečanke, e to je već nešto drugo. Jesi li zamijetio da su skoro sve do jedne skladna stasa i jedrih grudiju? Valjda dobro jedu ili tako nešto. 
Čudni se zamišljeno zagleda u prijatelja. Potom odmjeri Junker'sa, koji samo slegnu ramenima i zagleda se u Vailiantova konja.
- Dobro je da si spomenuo Mletke. Moramo hitro otići do Istre, kako se čini, tamo su se sile zla urotile protiv lokalnog puka. 
Vailiantu se učas zažariše obrazi, a pogled mu se izoštri kao u sokola. Ruka mu posegnu prema maču, a druga obuzda jogunasta mu ata, koji je baš, eto, navalio ući u Junker'sovu štalu željan egzotičnog društva njegovih zebara.
- Princ je Vailiant uvijek spreman boriti se na strani dobra. O čemu se radi?
- Ako sam dobro shvatio poruku, štrige i urečljivci tlače pošten domaći puk.
- Koji su to?
- Naopaka neka čeljad. Čaraju i od toga se kravama siri mlijeko u vimenima, na vinogradima im rode orasi, ponekom od stanovnika znadu na čelu izrasti uši, a među prstima plivajuće kožice kao u žaba. Nerjetki od njih unatraške hodaju te ziravo gledaju.
Vailiant odmahnu glavom u nevjerici, mrko ga odmjeri i okrenu se prema Čudnom:
- Veliš, uši im rastu na bodrim čelima. E, to ne može! Vodi nas do te Istre da pokažemo urečljivcimi i štrigami čija nana crnu vunu prede!
Čarobnjak iz oprave hitro izvuče nekakvu palicu i zamaše njome mirisnim zrakom. Začu se zvuk kao kada se izvuče čep iz mješine na kojoj je tko u tomu trenu sjedio i za tili se čas prijatelji nađoše na pitomu nekom mjestu. Ugodni brežuljci milovani vinogradima stapahu se s pitoresknim šumama, a kameni gradići nježno pokrivahu njihova mudra tjemena. U tom trenu uz laganu trešnju kamenja i sveprisutne crljenice našim junacima priđe markantna osoba izuzetna rasta. Bi to krupan svat od dobrih dvadesetak metara, širokih pleća i duge čekinjave brade. U čvornatoj težačkoj ruci držao je bačvu vina.
- Poštovanje, časni namjerniče - oslovi Čudni došljaka, pokretom ruke primirivši Junker'sa i Vailianta koji odmah namjeriše njegove u medvjeđa krzna ovijene potkoljenice zasjeći britkim oštricama. - Kao što vidim, ti si div. 
- Aha - nasmiješi se grdosija, a Junker's prijeteći zamahnu prema njemu mačem. - A ti si neki čarobnjak. Poluproziran si.
- Bogme jesam. Nego…- odmjeri ga Čudni pažljivo. - Da ti nisi kojim slučajem Regoč i Kosjenka? 
Div otpi iz bačve, sagnu se i zagleda se u njega neobičnim plavim očima.
- Ja sam Veli Jože, prijatelju. Tko je Regoč i Kosjenka? 
- To je, budući da to izgleda nisi ti, neki drugi div - odvrnu mu Čudni, pogledavši prema vitezovima kojima se brci nasmiješiše. - Sigurno nisi Regoč i Kosjenka?
- Ni najmanje.
- A tko si onda?
- Veli Jože, rekao sam ti malo prije - reče div i ponovo otpi malo iz bačve. - Poznat sam po tome jer metem Mlečiće oko Motovuna kada ih uhvati zločestoća.
- Bez Kosjenke? 
- Apsolutno bez Kosjenke - reče div, prije toga obrisavši brkove umašćenim rukavom svoje oprave. - Čak i bez Regoča. 
Na te riječi Junker's spusti mač, zabije oštricu u zemlju i naslonivši se na dršku, nasmiješi se. Vailiant također.
- No, što je bilo? - začuđeno ih pogleda Veli Jože. Što vam je naglo došlo?
- Prijatelju, kako bi rekao naš prijatelj, vikinški konung Saab Krvavi, tko rado pije i priča bedastoće, ne može biti baš posve loš čovjek.
- Mudar neki svat, taj vaš viking - odobravajući kimnu div.
- Mudar, mudar - složiše se vitezovi, posizavši za mješinama za pasom. - Daš nam malo toga vina? 
Za to malo vremena dok se oni razgovaraše i otpiše po mješinu divovog Zemljanjina, iz obližnjeg se sela i okolice skupi tušta i tma ljudi koji im se prikradoše, oboružani raznim alatima i oružjem. Vailiant i Junker's hitro uzjahaše, ne bi li se sa njima sukobili, no Čudni ih spriječi, mahnuvši im rukom. 
Kada junaci bolje pogledaše, spaziše da neki na rukama imaju plivaće kožice, a na suncem opaljenim težačkim čelima pokojeg od njih naziraše se nježne tek izrasle uši. Veli se Jože zagleda u gomilu iz koje se izdvoji krupna zlatokosa mladica, koja mu namigne i doda svežanj ivančica. Divu od toga bi neugodno, no sveudilj uze buketić poljskog cvijeća i kimnu djevojci glavom, a u pogledu mu zaiskri naklonost. Nakon par trenutaka napete šutnje trojica seoskih starješina izdvojiše se iz gomile, stadoše pred naše junake i predstaviše im se. Bili su to časni starina Ante Slavić, mlečić Flavio Tamburini i zastavnik prve klase u mirovini Stanislav Radisavljavić, koji se, vjerojatno jednom stavši na začarani busen, našao na istom mjestu gdje je i prije obitavao, no par stoljeća prije. Bilo kako bilo, premda je došao iz daleke budućnosti, pučani ga ljubazno prihvatiše. Oženio se bio za domaću djevojku i vremenom postao jednim od seoskih starješina, naučivši lokalni puk kako se peče žuta prepečenica s gubom izraslom na murvi, a oni njega kako se pjeva smanjena terca i molska pentatonika.
Pogledavši puk, Čudni zausti:
- Poštovana gospodo. Ako ste vi svi stanovnici ovoga kraja, nema druge, među vama moraju biti i štrige i urečljivci. Metodom eliminacije doći ćemo do onih koji su to. Prvo moramo odvojiti one štovane pučane koji imaju uši na čelu, plivajuće kožice i unatraške hodaju, a da to nisu radili prije. Molim vas gospodo, prijeđite na onu stranu lijevo od onoga grma.
Ljudi se zgledaše i poslušaše Čudnog. Negdje oko trećine njih stalo je blizu grmlja, međusobno se i dalje pogledavajući, a sve četvore uši im se rumenješe u stanovitoj nelagodi.
Čudni se zagleda u gomilu pred sobom koja je preostala i podijeli je u nekoliko skupina. Već u prvoj od njih jedan muškarac htjede pobjeći, no vitezovi ga sustigoše, sasjekoše mačevima i baciše ga psima. Pučani to pratiše sa zadovoljstvom. Potom jedna od djevojaka reče da bi trebala ići pomusti koze, pa je svi složno kamenovaše, tako da je i dan danas na tome mjestu, kako je bila još djevica, rastu crvene ruže posebice slatka i opojna mirisa.
Kako se približila noć, svi ostadoše na tom mjestu, no zapališe vatre, pa je bilo i pjesme i vina i dobre hrane. Mnogi bi od vas pomislio, dragi čitatelji, da je Veli Jože bio na teret pučanima, no on, suprotno klevetničkim legendama, nije po naravi pretjerano naginjao piću, a obrok od dva dugoroga vola boškarina nije u ta davna vremena bio nešto posebno. Kako se div povukao na počinak, tako se iz razigrane gomile iskrala i mladica koja mu je poklonila ivančice.
Drugi je dan Čudni nastavio ispitivati stanovnike jednog po jednog. Još jedan od njih pokuša uteći, no dični ga princ pogodi strelicom iz svoga luka, već kada se činilo da je uspješno zamakao za brijeg. Neobičnima se učiniše Čudnom i tri brata koji su svi imali po jednu nozdrvu i raznobojne oči, no braniše se time da je to plod čaranja urečljivaca i štriga te da su prije sva trojica bili visoki, crnokosi, zelenih očiju i da su imali pločice po trbusima. Kada čarobnjak upita starješine je li to istina, nisu se mogli sjetiti, no ono s pločicama im se učini neistinitim. Kasnije se pokazalo da se nitko nije mogao sjetiti tih pločica, no to još nije bio dokaz da su isti baš ništa drugo do sotonin nakot. 
Nekoliko žena koje su susjedi optužili da su gole plesale po mjesečini rekoše da su to one doduše radile, no isključivo zbog mekoće njihove puti, pa i njih oslobodiše zbog pomanjkanja dokaza. Malo po malo svi su bili ispitani i ni za koga se nije baš pouzdano moglo ustvrditi da je štriga ili urečljivac. Vailiant i Junker's druge su noći uz dozvolu starješina i negodovanje njihovih muževa stručno ocijenili kako to žene plešu gole pod mjesečinom radi rečene mekoće njihove puti. Ujutro ustvrdiše da nijedna od njih nije štriga ni izdaleka i da im je put odistinski glatka poput svile, a da onaj njihov napitak od velebilja i dature omamljuje čula bolje od lopoča otopljenih u vinu koje su onomad imali probati družeći se s Lotofazima. 
Bilo kako bilo, stvar se pomalo bližila kraju. Kako nisu mogli utvrditi tko je od njih kriv za čaranje, starješine ih sve ponovo sakupiše, a Čudni im se obrati gromkim glasom izvježbana govornika:
- Poštovani prijatelji. Budući da nismo mogli odrediti tko je od vas štriga ili urečljivac, a imamo među vama par sumnjivaca, riješit ćemo to ovako. Kako ste bacili čini na svoje sugrađane, tako ih sada i povucite, a mi oko toga nećemo raditi problema. Sutra ujutro, ako više ne bude prekobrojnih ušiju i drugih stvari, bit će kao da se ništa nije dogodilo. U suprotnom…
Te su večeri zapjevali i zaplesali i slavilo se do dugo u noć uz pratnju sopila i roženica. Mlečići su zapjevali "Un mazzolin di fiori", domaći zapjevaše "Trajna nena trajnaninanena, trajna nena trajnaninena", a kad se razgorješe kresovi zapjevala se i jedna koju ih je naučio zastavnik Stanislav: 

Mlada partizanka bombu bacala
Mlada partizanka bombu bacala
Haj, nek se čujučuje, haj nek se zna
Da je mlada partizanka bombu bacala.

Drugi dan probudiše se svi ponovno onakvi kakvi su bili prije i sve se vrati na staro. Veli Jože, kojeg ne vidješe zadnja dva dana, vrati se u društvu zlatokose mladice i predstavi je prijateljima:
- Prijatelji, ovo je Kosjenka. Vjenčat ćemo se.
Vailiant i Junker's se zagledaše u Veloga Joža, pa u nasmiješenu mladicu. 
- Reci, nježna Kosjenko - oslovi je Čudni - nisi li ti ljubovala prije s Regočem?
- Jesam - reče mladica. - Nije išlo, pa smo prekinuli.
- A s Velim Jožom ide?
- Kao podmazano.
- Mislim, ovaj… On je div. 
- Pa to mi se i dopada kod njega. Uvijek sam naginjala muškarcima obimnije morfologije.
- Aha. Onda dobro.
Eto, dragi čitatelji, tako je to bilo u slikovitoj Istri, koljevci fuža, njoka, Malavizije i Zemljanina. Nakon toga doba, zahvaljujući našim junacima, svi su živjeli u slozi i zadovoljstvu, a tek bi katkada netko znao unatraške hodati i ziravo gledati ako bi se zamjerio štrigi ili pak kakvome urečljivcu. Na vinogradima od toga doba više ne rode orasi, premda gljive i dalje umjesto na zemlji rastu u istoj i lokalni ih puk išće za to posebno obučenom paščadi i prasadi, što je, priznat ćemo, krajnje neobično. Rekao bi narod, nije bez vraga. A Veli Jože i Kosjenka, ako nisu umrli, onda još i dan danas sretno žive, premda ni najmaštovitije newsgrupe na suvremenim medijima nisu ni približno odgovorile na uz njih vezano pitanje koje se svima nama nužno nameće.


Natrag na Festival fantastične književnosti 2003