Saša Škerla:
S. S., čovjek koji nikada nije ni bio


Ja ću vam pročitati jedan e-mail koji sam primio nedavno. Neću vam pročitati sve, samo pojedine dijelove - one najbitnije i najzanimljivije. Inače je to čitava jedna velika studija prepuna podataka, brojeva, isječaka iz novina i sl.
Osoba koja mi je poslala e-mail potpisala se kao S.S., navodno smo se bili sreli na nekim konvencijama prije nekoliko godina, ali ja se ne sjećam. Poslao je isti e-mail još nekima. Pokušao sam ga kontaktirati i nisam uspio. Kao da je nestao.

Evo e-maila:

"Dobra večer. Predstavit ću se kao S.S. Mogao bih vam reći i moje puno ime i opisati se i reći vam kada smo se i koliko puta već sreli, jer jesmo, ali nema svrhe. Ne bi se sjetili. Ne bi me prepoznali. Sigurno.
Oduvijek sam bio nevidljiv i neprimjetan. Prolazio sam kroz život srameći se samog sebe, skriven, u sjeni.
Možda je sve počelo još u djetinstvu. Mislim da nisam bio voljeno dijete. U ranoj sam mladosti otkrio kako je moja majka sve do moje 3. godine pokušavala pobaciti. Sjećam se kako mi je često govorila: "Zašto nisi kao tvoj rođak Marko? Zašto nisi kao tvoj rođak Marko?" Rođak Marko bio je umro ubrzo nakon rođenja.
O svemu sam tome jednom pokušao razgovarati s ocem. Prišao sam mu i sve mu rekao o mojem osjećaju usamljenosti, izdvojenosti, neprimjećenosti... Kad sam završio, on me pogledao i rekao: "Ma čiji si ti, mali?"
Evo, nekoliko ukradenih šala za početak. Da vam privučem pažnju. Jer znam da sam dosadna osoba, dosadan sam čak i samom sebi. Ali bilo bi šteta da ne pratite ovo što vam imam za reći do kraja, jer tiče se svih nas.
Prije 4-5 godina bio sam aktivan u svijetu SF-a. Odlazio sam redovito na konvencije, dopisivao se s mnogima, raspravljao o filmovima, knjigama, igrama, na news grupama... Čak sam i nešto tu i tamo objavljivao, pisao neke scenarije... Ne naravno, nećete se sjetiti, rekao sam vam. Ali nije niti bitno. 
Onda sam u jednom trenutku otišao u vojsku, malo putovao, zaposlio se i neko vrijeme bio odsutan iz tog kruga. 
Prije nešto više od godinu dana odlučio sam se vratiti u taj krug SF zaljubljenika - potražio sam sve stare e-mailove, adrese, stranice, news grupe... I otkrio sam nešto zabrinjavajuće. Mnogi s kojima sam kontaktirao u to doba, ljudi iz tog kruga - nestali su. Oni stariji, moje godište i malo više - mnogi, mnogi - jednostavno su nestali. Naravno, zamijenili su ih novi, mlađi. 
Ma, nisu baš svi nestali - mnogi su ostali, pogotovo oni koji su u tom krugu oduvijek. Ali mnogi - ljudi iz čitavog svijeta - jednostavno su nestali. E-mailovi im ne funkcioniraju, stranice im ne funkcioniraju, telefoni... Adrese...
Znam što ćete reći: oženili su se, zaposlili, otputovali i nemaju za SF i slične "gluposti" više niti vremena niti volje. To sam i ja prvo pomislio i gotovo odlučio pustiti ih s vragom - da mi neki od njih nisu dugovali još neke knjige i tako, malo sam usamljeniji i uporniji i jednostavno sam se zainatio i krenuo malo istraživati.... 
Pa ispostavilo se da rješenje nije tako jednostavno. Neki su se doista oženili i "uozbiljili". Ali mnogi su uistinu nestali! Oh, svi su oni nekako opravdali svoje nestanke - negdje su otputovali, u divljinu gdje nema telefona niti ničega i svaki toliko šalju roditeljima pomalo sumnjiva, neodređena pisma... Neki pak rade na nekakvim tajnim poslovima za vladu i također ih se ne može kontaktirati... Nekolicina je baš stvarno bez traga nestala. Policija i Interpol ih već godinama bezuspješno traže... A nekoliko ih je čak i poginulo u čudnim nesrećama kojima su njihova tijela bila vrlo uništena... 
Mislim, ne govorim tu o stotinama ljudi - govorim o desetak ljudi sve skupa i sve je to objašnjivo i u granicama vjerojatnosti... Ali ipak... Ja sam bio sve nemirniji. Ipak su svi oni imali nešto zajedničko: bili su vrlo aktivni SF fanovi. I počeo sam kopati još više. 
Povezao sam se s drugim ljudima... S nekolicinom koja je preostala. Tražio sam još sličnih slučajeva i našao ih stotine. Internet je divna stvar. Onda sam počeo malo telefonirati, čak sam nekoliko puta i malo putovao... 
U početku nisam nalazio nikakve tragove. Kao da su u zemlju propali. Ali polako, sitnicu po sitnicu, otkrivao sam istinu. Prvi trag bili su jedni roditelji - priznali su mi da ih je sin prije nestanka probudio i rekao im da odlazi svojevoljno, da im se neće dugo moći javiti, ali da je to ono što želi i molio ih da to ostane tajna, da ga razumiju....
Zatim je tu bila djevojka jednog od nestalih. Posjetio ju je noć prije nego će nestati i ispričao joj nešto od priče koju nije smio ispričati... Naveo ju je da se zakune na šutnju i objasnio joj da joj život o tome ovisi... Ali napuštene djevojke nisu baš razumne i često su dosta ljute i uvrijeđene pa je ona ipak sa mnom prekršila dato obećanje i ispričala mi "gluposti" i "bljezgarije" koje joj on nadrobio. Uz sve to pronašao sam i nekoliko e-mailova koje su poslali tik prije svog nestanka, nekoliko stranica u dnevnicima, itd., itd.
I tada sam shvatio što se dogodilo i što se događa, a shvatio sam i zašto nitko osim mene ili nekog meni sličnog nije otkrio niti povezao sve to u otkriće stoljeća. I znam da ćete vi koji me ovdje slušate shvatiti i pojmiti što to znači.
A da bi shvatili, najprije morate zamisliti sljedeće ( kao X-files generaciji to vam neće biti tako teško):
pretpostavite da su vanzemaljci na Zemlji, ili vrlo blizu, u moru ili na mjesecu, svejedno... Možda od nedavno... Možda već stotinama godina... Nije važno. 
Naravno, ti vanzemaljci koji su stigli mogu biti samo znanstvenici, ništa drugo - a ovdje su da nas proučavaju, da nas promatraju, možda snimaju dokumentarce i slično. Znate i sami da nikakvu razvijeniju rasu ne može zbog niti jednog - niti jednog - razloga zanimati da nas osvoje, ubiju, porobe, pokradu nam zlato, pojedu nas ili što ti ja znam što. Mogu nas samo proučavati i snimati kao BBC ili nešto slično.
Ali pretpostavite također da snimanje dokumentaraca ipak nije dovoljno. Da bi nas uistinu proučili - ipak nas trebaju malo bolje upoznati. Ne govorim o fizičkom upoznavanju - o otimanju i zavlačenju sondi u razne dijelove tijela - to su gluposti i to, ako su i trebali učiniti, učinili su nekome već jedan put i ne trebaju više, naravno. Nikad u to nisam vjerovao. Pogotovo onima koji su tvrdili da su im to činili i više puta... Osima ako se ne radi o nekim nastranim vanzemaljcima. Ne, govorim o socijalnom upoznavanju.
Pretpostavite, a znam da možete, da je tim istim vanzemaljcima, koji su naravno superiorniji i razvijeniji od nas, najstrože zabranjeno stupiti u interakciju sa ljudima - sa našom kulturom koja je u razvoju. Naravno da se ne smiju pokazati svima - možete zamisliti što bi to u svijetu izazvalo. Svakako bi izmijenilo smjer kojim ide naš razvoj - naša kultura, umjetnost, naša znanost - i time bi uskratile svemir za još jednu različitost, za još nešto novo i drugačije. Ali zato se mogu pokazati pojedincima među nama. To ne može nikako naškoditi niti kulturi niti znanosti. Pojedinci među nama ionako znaju - sumnjaju ili vjeruju - da su vanzemaljci odavno među nama.
Da, oni se mogu pojaviti pred pojedincima i ponuditi im da pođu s njima - na daljnja proučavanja i istraživanja. Ne govorim o bijelim miševima u labirintima niti o zoološkim vrtovima. Oni su razvijenija bića, podsjećam vas. 
Govorim o ambasadorima. Ambasadorima Zemlje koji će im moći objasniti našu znanost i našu kulturu, naše ponašanje, našu umjetnost i našu povijest - sve ono što iz televizije, knjiga, Interneta i sl. nikakva, neznam koliko razvijena, rasa ne bi uspjela shvatiti. Kako bi mogli shvatiti, ne znam, Monthy Pythone ili South Park... Kako bi mogli shvatiti Georgea Busha?
Znači zamislili ste sve ovo i nije vam to, vjerujem, bilo niti toliko teško.
Pretpostavimo još nešto - odgovor na pitanje: koga bi ti vanzemaljci pitali da li će poći s njima? 
Možda znanstvenike, sociologe i povjesničare: oni će im najbolje objasniti znanost i ostalo? Ne, ja ne mislim tako. 
Pitanje mora biti upućeno nekome tko pod prvo neće biti pretjerano šokiran kada ga to pitaju. Vanzemaljci. Zeleni. Sivi. Ogromnih glava. Poluprozirni. Svjetleći... 
Netko tko se neće onesvijestiti i uplašiti, netko tko će moći prihvatiti i shvatiti naprednu tehnologiju i različitost novog svijeta u koji treba otići. To mora biti netko tko je tu budućnost već susreo - već vidio - već zamislio. 
I, što je najvažnije - netko tko je spreman svojevoljno s tim vanzemaljcima otići. Netko tko je dovoljno znatiželjan, željan avantura, hrabar i lud da napusti svoje voljene i otiđe gore... Možda i zauvijek. Netko tko je o tome možda već i sanjario.
Također, dobro bi bilo da je taj istovremeno i takva osoba da mu, kada se i vrati, ili čak i ako odbije s njima otići - poslije nitko neće vjerovati, baš zato jer je o tome već prije pričao ili pisao. 
Naravno, jasno je. Postoji samo jedna vrsta ljudi koji odgovaraju ovom opisu. To su SF fanovi. Aktivni SF zaljubljenici. Ljudi poput mene. Ljudi poput vas. Ljudi poput onih koji su nestali.
Mislim da vam ne moram ništa više reći. Znate već što su mi svi ti ljudi, roditelji, djevojka, ispričali. Možda već ovim e-mailom koji šaljem svima koji su još preostali i sebe stavljam na listu onih koji su nestali bez traga. A možda i ne, jer ja sam tako neprimjetan i nevidljiv.
I još samo jedno upozorenje za kraj: ako pišete SF, ako raspravljate o njemu, igrate SF, živite SF, raspravljate o novim tehnologijama, idejama, o budućnosti, ako ste aktivni na konvencijama i općenito - ako ste SF fan, dobro, DOBRO pazite da vas vanzemaljci slučajno ne 
ZABORAVE,
da, dobro pazite da budete dovoljno glasni i primjetni u tome što radite i što volite i da se toga ne sramite.

Pozdrav.
S.S."


Natrag na Festival fantastične književnosti 2003