IMA LI ISTRA SVOJE PIRAMIDE I SVOJ STONEHENGE?

Mordele i Picugi - srce zemlje Histra

Najtajanstveniji, najatraktivniji i najnepoznatiji dio istarske povijesne baštine ne kriju ni pulska Arena, ni porečka Eufrazijana, ni Vodnjanske mumije, ni Pazinska jama. Ono što bi reportere National Geographica u Istri najprije osvojilo je kompleks gradina iz brončanog i željeznog doba u neposrednom zaleđu Poreča


Oko nevelikog Valkarinskog polja, u neposrednom zaleđu Poreča, otprilike na prostoru između naselja Valkarin, Dračevac i Fuškulin, pejzaž obogaćuje desetak gotovo jednakih brežuljaka. Najveći od njih jedva nadvisuje stotinjak metara, no malo koja turistička zemljopisna karta navodi njihova imena, dok je svjetski značaj tih brežuljaka poznat tek malom broju usko specijaliziranih stručnjaka, uglavnom arheologa. Svi ti brežuljci imaju nešto zajedničko: vrhovi su im zaravnjeni, što se već pogledom izdaleka prepoznaje kao mjesto postojanja prethistorijske gradine odnosno kašteljera. Pogledom izbliza, takve se pretpostavke ne samo dokazuju, već otkrivaju da je taj dio Poreštine bio središte vrlo bogate i razvijene civilizacije, suvremene dobu procvata najpoznatijih predantičkih civilizacija. U vrijeme Trojanskih ratova, pa i prije, tu nadomak Poreča jahali su i vitlali mačevima heroji drevnih doba, stolovale poglavice naroda još nezrelih da se prozovu kraljevstvima, i iz tisućama kilometara udaljenih zajednica dolazili su ljudi da bi trgovali i klanjali se, možda zajedničkim, a možda samo lokalno najjačim, božanstvima.

Na tom nevelikom prostoru najznačajnija su dva niza od po tri brežuljka, razmještena na suprotnim stranama Valkarinskog polja. Prvi niz se obično naziva zajedničkim imenom Mordele, a sastoji se od brežuljaka Mordela (ili Velika Mordela), Mali Sveti Anđeo i Veliki Sveti Anđeo, a nalazi se nedaleko od porečkog naselja Grintovica, u produžetku ceste što vodi od porečkog groblja. Za drugi niz od tri u pravcu položena brežuljka poznat mi je samo zajednički naziv Picugi (ili kako ga mještani nekih sela u okolici zovu, "tri piki od Picugi"), odnosno, u Picugima svaki brežuljak nema zasebno ime. Picugi su najbliži selu Dračevcu: u podnožju sela od asfaltne ceste odvaja se uski zemljani put prema zapadu i, nakon otprilike kilometra, s desne strane puta, izdižu se Picugi, jedan po jedan, a sa zadnjega, najbližega moru, lijepo se vide piramidalni katovi hotela "Dijamant". Jesu li arhitekti, kad su osmišljavali izgled tog hotela, imali na umu njegov protohistorijski pandan, piramidalnu tvorbu posljednjeg Picuga? Moguće je i to, ali se tada to nije moglo znati, budući da je pogled s vrha hotela "Dijamant" na njegov tri tisuće godina stariji estetski uzor postao moguć tek nakon njegove izgradnje.


Pogled s Mordela prema Picugima - dijeli ih nekoliko kilometara i tisuću godina povijesti


Zanimljivi nedovršeni sarkofag na Velikom Svetom Anđelu


Ruševine zidina ili dijelovi negdašnje stepenaste piramide?


Istarski Stonehenge, kameni tolos na Malom Svetom Anđelu, svetište staro četiri tisuće godina


Pogled s Malog Svetog Anđela prema srednjovjekovnom kamenolomu na Velikoj Mordeli


Marino Baldini, kustos porečkog Zavičajnog muzeja, jedan od rijetkih poznavatelja i tumača ostavštine Histra


Zanimljiva etrurska vaza od tzv. "bukero" keramike godinama se "krila" u zbirci rakljanskog lončarstva, no tek je nedavno utvrđeno da vjerojatno potječe s Picuga


Lijevo izvorna, a desno rekonstruirana, obredna keramička cjediljka za žrtve ljevanice koju je Ante Šonje pronašao za iskapanja na Malom Svetom Anđelu pomakla je stoljećima unatrag spoznaje o naseljenosti porečkih brežuljaka


Tipičan šljem Histra nađen na Picugima. Još i danas oranice u okolici znaju "izbaciti" slične predmete



Prelijepe keramičke vaze iskopane na Picugima svjedočanstvo su razvijene kulture Histra

Nedovršeni sarkofag

Tu, na Picugima i Mordelama, cvala je kultura upravo u doba kad je čovjek prestajao biti pračovjekom, barem u našim krajevima. Iako dio najstarije povijesti nesumnjivo veže svih petnaestak gradinskih brežuljaka u porečkom zaleđu, Mordele su bile utočište tadašnjim stanovnicima Istre čak tisuću godina prije Picuga. Najstariji arheološki nalazi pronađeni na Mordelama sežu čak četiri tisuće godina natrag u prošlost i upoznaju nas s još neimenovanim gospodarima Istre koji su tu bili prije Histra, dok su Picugi, s baštinom čija je starost identificirana na tri tisuće godina (i još pet do osam stoljeća naprijed prema našem dobu), svjedočanstvo o mnogim pojavnim, materijalnim pa i društvenim i duhovnim aspektima kulture Histra u Istri. Uz Nezakcij pokraj Pule, Picugi su, kad se o Histrima radi, najznačajnije arheološko nalazište i najvažnije mjesto organiziranog života ljudi u Istri u to predantičko razdoblje.

Svakim novim dolaskom na ova osebujna mjesta otvaraju se nova saznanja, nova otkrića i iskustva. Za posljednji izlet u ovu istarsku kolijevku civilizacije zamolio sam Marina Baldinija, (tadašnjeg) kustosa porečkog Zavičajnog muzeja, da mi bude vodič, a našoj se ekspediciji pridružio i Hrvoje Butković, također kustos u porečkom muzeju. Gazili smo po kamenju čije su se tisuće godina povijesti stapale s Baldinijevim podacima iz tisuću pročitanih znanstvenih radova i arheoloških izvještaja, usporedbi i pretpostavki teorija izvučenih iz krhotina i, još uvijek, otvorenih pitanja.

Nakon što smo ostavili automobil u Grintovici, pješice smo se uspeli na brežuljak Veliki Sveti Anđeo, najsjeverniji od tri brežuljka u kompleksu Mordele. Veliki kameni blokovi na mnogim su mjestima otkotrljani sve do u podnožje brijega, no mnogo ih je ostalo i na vrhu, a svaki korak pri provlačenju između masivnih kamenova na ivicama zaravnjenog platoa, pojačavao je radoznalost o tome što nas čeka na vrhu. Prvi susret s profinjenijim djelovanjem ljudskih ruku (profinjenijim zato, jer "grublje" posljedice rada starih klesara i graditelja ovdje nudi gotovo svaki korak) zatiče nas odmah na vrhu staze, na početku najviše zaravni. Donji dio kamenog sarkofaga, s udubljenim ležištem za pokojnika i uklesanim žlijebom u koji je trebao biti položen također kameni poklopac, ostao je stopljen sa živom kamenom stijenom. Zašto? Zato, kaže Baldini, što negdašnjim kamenorescima posao ovdje nije uspio: dok su klesali unutrašnjost i vanjske strane sarkofaga, napukline u kamenu su im pokvarile posao i odustali su od konačnog odvajanja donjeg dijela sarkofaga od stijene. Da se to nije dogodilo, danas bi ovaj kamen vjerojatno krasio travnjak pred nekim porečkim hotelom, ili bi bio ugrađen u neku tisuću i pol godina kasnije sagrađenu crkvu.

Stonehenge ili najstariji kažun?

Uspon na zaravan otkriva razlog zbog kojeg su prije četiri tisuće godina ondašnji ljudi zasjeli baš ovdje. Ni današnji stratezi ne bi bolje odabrali: s vrha Velikog Svetog Anđela puca pogled na svaki zavijutak, svaku uvalu zapadnoistarske obale od Savudrije do Lima. Na mjestu današnjeg Poreča ti su drevni gospodari Istre imali svoju luku gospodarskog i vojnog značaja, ali oko luke nije se tada razvijalo važnije naselje: središte života bilo je u zaleđu, na brežuljcima. S Velikog Svetog Anđela mogla se vidjeti svaka i najmanja barčica koja je plovila sjevernim Jadranom, a brojnost, smjer plovidbe i identifikacija zapaženih plovila mogla je sasvim na vrijeme utjecati na pokretanje bilo kakve akcije, od svečanog dočeka do pripreme za obranu, stanovnika porečkih brežuljaka.

Iako je, dakle, na Mordelama začet organizirani život još prije četiri tisuće godina (o čemu svjedoče nalazi s Velike Mordele i s Malog Svetog Anđela), oko prvog tisućljeća prije Nove ere središte zajednice života na porečkim brežuljcima seli se na Picuge. Mordele se ipak ne napuštaju u potpunosti: na Velikom Svetom Anđelu usred prethistorijskih ostataka leže i temelji bizantske crkvice Sv. Anđela, podignute oko 550. godine i napuštene negdje u 17. stoljeću.
Susjedni, nešto niži brežuljak, možda i zato nazvan Mali Sveti Anđeo, nudi pak najveće iznenađenje u cijelom tom kompleksu. Uspon na vrh Malog Svetog Anđela zapravo je prolazak kroz ostatke nekoliko koncentričnih krugova zidina. Pred vrh naslagano je, ali i razbacano, nekoliko vrlo velikih obrađenih kamenih blokova, a samo središte zaravnjenog platoa čini kružna konstrukcija kamenih megalita, a svaki je od njih po dvije-tri tone težak. Nejednake su veličine i razmaknuti su jedan od drugoga, no nesumnjivo čine pravilan krug, namjerno tako složen, potpuno nalik na kamene krugove u Engleskoj, Škotskoj, Irskoj ili zapadnim dijelovima Francuske. Taj "istarski Stonehenge", kako smo ga pod prvim dojmom nazvali, ili "tolos", kako ga nazivaju arheolozi i povjesničari, najstarije je i najbolje sačuvano kultno mjesto predantičkih naroda na području Istre.

Istraživanjem ovog tajanstvenog duhovnog mjesta posebno se bavio pokojni Ante Šonje i njegova su otkrića uvrstila Mordele među najznačajnije objekte predantičke povijesti u Istri. Osim što je mjerio i proučavao kružnu kamenu konstrukciju (crtežom u svom izvještaju pokušao je taj kameni krug predočiti kao - kažun, no, za kažun su proporcije ipak malo prevelike), iskopavanjem je pronašao kameni žlijeb, a na njegovom kraju keramičku posudicu nalik ovećoj šalici s povećom ručkom i rupicama na dnu. Uz šalicu je nađen i kremeni nožić, previše star da bi se dovodio u vezu s kasnijim kulturama o kojima u okolici ima puno više nalaza. Zaključio je da je kameni tolos bio središte duhovnog života drevne agrarne civilizacije, čiji su svećenici upravo tu, na Malom Svetom Anđelu, prinosili žrtve ljevanice: kroz kameni žljeb otjecale su žrtvovane tekućine, a nožić i keramička cjediljka služili su za vračanje ili za proricanje, primjerice iz životinjskih iznutrica. Tome u prilog govore i nalazi mnoštva ptičjih kostiju na tom mjestu. Vrlo detaljnim analizama i usporedbama, starost zdjelice i nožića procijenjena je na tri i pol do četiri tisuće godina. Iz istoga doba potječu i nalazi keramike na susjednom brijegu Velika Mordela, koja se smatra najznačajnijim ranobrončanodobnim lokalitetom, i možda najstarijom gradinom na ovom području. Njenom i danas atraktivnom izgledu međutim je više od drevnih graditelja pridonio kamenolom, otvoren još u srednjem vijeku, koji je devastirao i većinu ostataka.

Odakle na Picugima zlatno tele?

Picugi, koji se s Mordela najbolje vide kao pravocrtni niz od tri gotovo jednaka brežuljka, sustavnije su istraživani još u doba Austro-Ugarske, i tada je na tom lokalitetu iskopano, nije nimalo neskromno reći, pravo arheološko bogatstvo. Na vrlo malom prostoru, između dva brežuljka i u podnožju trećeg, austrougarski i kasnije talijanski arheolozi iskopali su preko sedam stotina grobova, a osim nalaza koji se vezuju uz domaću kulturu Histra, nađeni su predmeti koji pripadaju kulturama odnosno civilizacijama Etruščana, Kelta, Grka, i drugim nama laicima manje poznatim onodobnim narodima. Mnoštvo nalaza s tog područja u muzeje su donosili i seljaci iz okolice, koji bi često ponavljali da bi čak i plitko oranje na površinu izbacivalo keramiku, mačeve i šljemove, metalne fibule (broševe) s privjescima u obliku životinja, ili druge predmete. Zanimljivo je da među mještanima sela u najbližoj okolici Picuga razvila legenda o zlatnom teletu koje je negdje na tim brežuljcima zakopano, i još ga nitko nije pronašao. Takvu su mi priču ispričali prije nekoliko godina u selu Valkarinu, no u predaji se nisu sačuvale nikakve indicije čije bi to "zlatno tele" moglo biti, tko ga je i zašto tamo zakopao.

Nalazi pronađeni na Picugima, a to je veći broj čak i potpuno sačuvanih keramičkih posuda, metalni ukrasi, oruđa i oružja, grobovi i grobna oprema, otkrivaju da su ta brdašca bila najznačajnija urbana (za ono doba to je primjeren naziv) aglomeracija kulture Histra. Picugi su svoj procvat, opet se tumači iz nalaza, doživjeli u vremenu od 8. do 6. stoljeća prije nove ere.

No, tko su, zapravo, bili Histri? Ostavimo u traženju odgovora na to pitanje ipak na stranu nesuvisle teorije o Histrima kao precima današnjih Istrana, takvo što naprosto je nemoguće jer je u međuvremenu Istrom prošlo nekoliko desetaka naroda, režima i civilizacija. Danas nam je taj drevni narod najpoznatiji kroz djela latinskih pisaca, i njihove opise herojske epopeje posljednjeg rimsko-histarskog rata iz godine 178./177. prije naše ere, u vrijeme opsade Nezakcija, kada se kralj Histra Epulon zajedno s obitelji i većinom suboraca radije ubio i bacio s nezakcijskih zidina, nego da živ padne u rimsko ropstvo.

Histri su međutim "drmali" Istrom 600-800 godina prije početka rimskih najezdi. Nadzirali su veći dio istočne jadranske obale, gradili dobre brodove, obrađivali zemlju, trgovali sa susjedima, obožavali zmije i sunce, žene su im se kitile "oglavljima" od metalnih lanaca, muškarci nosili kupaste šljemove, gradili su gradine i u njima kamene kuće, a keramičko im je posuđe bilo vrlo osebujne estetike, s geometrijskim ukrasima vrlo nalik na ornamente s keramike Navajo Indijanaca. Svoje su mrtve spaljivali, i sahranjivali ih u "žarnim grobovima", za razliku od svojih prethodnika, stanovnika Mordela, koji su mrtve u grobove polagali u zgrčenom položaju. Mnogo je o Histrima istraživano, mnogo iskopano, i mnogo napisano, ali jednako fragmentarno kao što su i njihovi ostaci rasuti širom našeg poluotoka. Nigdje nećete naći u jednoj knjizi odgovore na sva pitanja o tome tko su bili Histri i što su nam sve ostavili.

Histri nisu Iliri?

Znanstvenici se razilaze i u jednoj od osnovnih teza o Histrima, naime jesu li ili nisu pripadali Ilirima. Većina starije literature drži Histre najzapadnijim plemenom Ilira, a prvi su im susjedi u toj drevnoj zajednici naroda bila ilirska plemena Japodi na sjeveru i Liburni na istoku. Ima međutim i teorija da su Histri bliži onoj grupaciji predantičkih naroda u koje, primjerice, spadaju Veneti i Etruščani, a ti se zaključci izvlače iz materijalne kulture, i iz rijetkih imena sačuvanih na kamenim nadgrobnim spomenicima.

Tkogod bili Histri, njihovo je najjače sjedište prije rimskih provala bilo upravo na tim brežuljcima u porečkom zaleđu, i njihov je "grad" na Picugima bio najvažniji trgovački centar na Jadranu (a možda i širem području) uz drevni grad Adria na ušću rijeke Po. U fenomenalnoj zbirci svih antičkih tekstova koji na bilo koji način spominju Istru, knjizi "Antička svjedočanstva o Istri" autora Mate Križmana, na više se mjesta navodi kako je do danas ostalo nepoznato gdje je bila "sjeverna prijestolnica Histra", koji je bio njihov glavni centar prije nego što su ga, zbog početaka rimskih provala, preselili u Nezakcij. Možemo li tu "prijestolnicu" tražiti na Picugima? Možda, veli Marino Baldini, samo treba "kopati".

Na Picugima međutim već desetljećima nitko ne "kopa". Cijeli narod Histra mogao je, veli Baldini, brojati između deset i dvadeset tisuća ljudi (u rimsko se doba navodi da pulska i porečka rimska kolonija zajedno, a to je tada bila cijela Istra, imaju tridesetak tisuća stanovnika). Od toga je možda polovica živjela na Picugima i obližnjim gradinama. Tako veliki broj grobova i tako veliki broj izvanrednih nalaza, u svakom bi normalnom društvu bio izazov generacijama znanstvenika i potencijalom za desetljeća istraživanja, da ne govorimo o fenomenalnim marketinškim mogućnostima kojima bi se istraživanja mogla "pokriti", s obzirom na bliskost jednog od najjačih turističkih središta Mediterana. No, kad sam pitao jednu od najutjecajnijih osoba za "ta pitanja" zašto se na Picugima ne kopa, dobio sam odgovor da se to kod nas ne može, da za takvo što nismo dovoljno jaki, prije svega financijski, a da uostalom "stotinu godina prije ili kasnije za arheologiju ništa ne znači". Picugi i Mordele danas su zapušteni i zarasli, raslinje priječi ne samo vidike, nego i lagani obilazak tih drevnih mjesta. Zelenilo je zakrilo ogromne kamene blokove, zasjenilo piramidalne strukture ovih brežuljaka, od namjernika sakrilo mnoge izazove koje bi pružala raskrivena kamena struktura.

Mordele leže na "zmajevoj brazdi"

Na Picuge i na Mordele ipak dolaze ljudi. Između tisućama godina starih ruševina naziru se ostaci nekih današnjih ložišta. Nadam se da te tragove ipak nisu ostavili vikend-roštiljaši, jer do tih vrhova ipak treba potegnuti pješice dobar dio puta. Možda se za te istarske piramide i za istarski Stonehenge na Malom Svetom Anđelu zanimaju ljudi koji se danas također iz nekih drugih razloga zanimaju za prave piramide i za pravi Stonehenge? A poticaja za takva zanimanja ima.
Prije petnaestak godina, slovenski alternativni znanstvenik Marko Pogačnik objavio je zanimljivu studiju o "zmajevim brazdama" u Istri. Riječ je o pravcima prostiranja zemaljskih energetskih meridijana, a sjecišta tih "brazdi" snažna su izvorišta pozitivne Zemljine energije. Energetske odnose u pejsažu, tumači Pogačnik, prepoznavale su i najstarije civilizacije, a prema zmajevim brazdama i njihovim sjecištima organizirao se život: najvažnije građevine, obično mjesta kulta, podizane su upravo na sjecištima odnosno energetskim izvorima, a prostiranje zmajevih brazdi pratilo je i prostiranje čovjekovih intervencija u prostoru. Motovun je, u tom Pogačnikovu sustavu, najsnažnije izvorište pozitivne energije u Istri, jer u njemu se križaju tri zmajeve brazde. Jedna brazda, koja od Motovuna vodi na zapad, prolazi točno kroz središte tolosa na Malom Svetom Anđelu. Druga zmajeva brazda prostire se otprilike paralelno sa zapadnom obalom Istre i spaja veliki kameni megalit na morskoj obali podno Strunjana s još jednim kamenim tolosom, koji se nalazi na Rtu Kamenjak (ali je djelomično uništen zbog vojne infrastrukture), a točno na polovici te udaljenosti je, opet, tolos na Malom Svetom Anđelu. Pratimo li tu teoriju, činjenica da su ljudi prije tri do četiri tisuće godina pridavali veliki značaj baš toj točki blizu Poreča, u najmanju ruku "nije bez vraga".
Na Internetu se može naći kratka crtica, uz nekoliko fotografija, o izletu na Mordele porečko-umaške skupine koja prakticira reiki. Na Malom Svetom Anđelu oni su, izvješćuje potpis pod sliku na web-stranici, "radili meditacije iscjeljivanja planete Zemlje i pokušali osjetiti njeno disanje". O Picugima i Mordelama razgovarao sam s više istarskih "alternativaca" i svi se oni slažu da ta mjesta imaju izuzetno energetsko značenje. Na mene je osobno najdublji dojam ostavila izuzetna "atmosferičnost" moru najbližeg Picuga, onog na kojem su "piramidalne tvorbe" ostale najbolje sačuvane. Kameni plato na vršku tog brežuljka kao da je u nekom drugom svijetu, njime ovladava fenomenalan osjećaj smiraja, zvukovi bivaju utišani, a boje atmosfere kao da se mijenjaju. I za one koje ne zanima povijest, ovo bi, u najmanju ruku, bilo idealno mjesto za meditaciju, možda čak i za poeziju ili glazbu.

Astronomska slika Orionovih zvijezda

Arheolozi kažu da su Picugi gradine, dakle utvrđena naselja, no sloboda doživljaja i interpretacije dozvoljava nam da u njima vidimo možda i nešto više. Gradine su imale zidine, ponekad i u više koncentričnih krugova, no kameni blokovi kakve danas vidimo ne podsjećaju previše na zidine. Rimljani su, pretpostavlja se, spalili i razorili Picuge kad su pokoravali Histre i Picugi se nikad kasnije nisu oporavili, kao što je to bilo uspjelo Nezakciju. Jesu li Picugi bili uništeni samo zato što su predstavljali sjedište moći pokorenog naroda ili su razoreni zato što su bili važni u mnogo širim razmjerima? Ostaci najvažnijih onovremenih kultura na jednome mjestu mogu ukazivati na to; a ako su se predrimski narodi na tom mjestu susretali, onda je možda i moglo biti razloga da Picugi budu nešto više od stambenog objekta. Broj pronađenih grobova (a koliko ih tek treba pronaći?) također pokazuje da bi Picugi mogli biti i nešto više.
Još jedna teza, malo alternativnije obojena, koja Picuge vidi ne kao gradine nego kao "piramide", argumentaciju nalazi u rasporedu ta tri brežuljka, koja, navodno, malo odstupaju od strogo pravocrtnog rasporeda odmakom koji je identičan rasporedu zvijezda u pojasu zviježđa Orion, a taj su raspored pratile i egipatske i južnoameričke piramide i mnoge druge drevne građevine. Mordele se pak prema Picugima geometrijski odnose kao tri zvijezde iz Orionova mača prema trima zvijezdama iz Orionova pojasa, i sad, gdje smo? Imamo li barem osnovu da se zapitamo ne krije li zaleđe Poreča nešto što i u evropskim, da ne kažem svjetskim razmjerima, može biti barem zanimljivo, ako ne i izuzetno vrijedno? Ne bismo smjeli reći da istraživanje Picuga i Mordela ostavljamo arheolozima sljedećeg stoljeća, naprotiv, trebali bismo biti nestrpljivi i znanstveno i kulturno i zavičajno da otkrijemo cijelu priču.
Izlet na Picuge i Mordele pothvat je što bih ga svakako preporučio i za one koji se žele obogatiti za još jedan doživljaj ljepote i za one koji svojim pitanjima o postanku naše civilizacije i kulture žele dodati još poneko. Možda će jednog dana, u nadam se ne predalekoj budućnosti, stotine ljudi istraživati ova mjesta, tisuće ljudi dolaziti vidjeti ih, a čovječanstvo biti bogatije za spoznaju o doprinosu Istre onim danas nedokučivim razdobljima zajedničke povijesti.

Zapisao i snimio Davor ŠIŠOVIĆ
(objavljeno u Glasu Istre, 25. srpnja 2001.)


Natrag na SIMO-TAMO