Naslovnica knjige Fantastični bestijarij Hrvatske 2. Zeleni mišoliki demon je Oponašavac

Akrobosi na fasadi jedne kuće u Poreču

Balkon u obliku školjke Aum u centru Pazina ne otkriva se pogledu baš svakog namjernika

Demon Jura Klinčić kako ga vide autori «Bestijarija», a mi ostali znamo ga kao opaku kamenu glavu na nadvratniku mnogih kuća

Znameniti mozaik ne predstavlja bilo kakvu, nego baš Porečku ribu, fantastično biće koje umije i govoriti

Porečke ribe na pulskom Mornaričkom groblju

Grifon, ali ne bilo kakav, nego korčulanski zeleni

Dvorepa sirena krasi pulsku gradsku palaču, no iz Pule potječe i vrlo rijetka trorepa sirena

Beramska freska «Ples mrtvaca» otkrila je dr. Zabludovskom sveprisutnost demona Kosturka

Madona iz crkve u Roču «izlazi» iz mistične školjke Aum

Stjecajem fantastičnih okolnosti, ovo originalno «ulje na limu» na ulazu u dvorište porečke bazilike pripisano je Renneu Magritteu

        No, ono što razlikuje fantastične bestijarije Željka Zorice od monografija iz povijesti umjetnosti ili popularnih vodiča kroz kulturnu baštinu, je njihova književna dimenzija: fantastično biće sačuvano do naših dana u kamenu, metalu ili na papiru, nije samo objekt proučavanja, ono je i «subjekt» književnog djela, lik u priči o mogućem stvarnom postojanju tog bića, o njegovim navikama, karakteru, značenju, sudbini (koja često završava izumiranjem ili istrebljenjem vrste, naravno od strane čovjeka), i tajnom životu koji se iz nesagledive mračne prošlosti proteže sve do današnjih dana. To je i najzanimljivija «teza» u pričama iz Zoričinih bestijarija: fantastična bića i danas žive među nama, preko bijelog dana samo kao nepomične skulpture, ali kroz noć ona oživljuju, kreću se, zabavljaju svojim potrebama i navikama, a ponekad dolazi i do interakcije s nama, ljudima.

Balkanski Corto Maltese

        Iako svako fantastično biće ima određene karakterne crte, može biti dobro ili zločesto, može koristiti ali i pakostiti ljudima i drugim bićima, autor ih ne svrstava u kategorije, već ih u svojim knjigama jednostavno katalogizira, često i abecednim redom, da se izbjegne svaka nepravda. Za svako biće naći ćemo u Zoričinim knjigama najprije osnovne informacije o njegovoj vrsti, o njegovu porijeklu, fizičkom izgledu i drugim značajkama, a te su informacije uvijek upletene u neku zgodnu pričicu. Kako među fantastičnim bićima ima i prilično «pričopričalica», dodaci «kataloškim jedinicama» često su i priče koje bi nam to čudovište ispričalo da ga osobne susretnemo, ili pak priče koje je pojedini primjerak te vrste ispričao u nekom važnom «povijesnom» trenutku.

        Već bi i takav koncept bio dovoljan da se zainteresiraju čitatelji skloni ovakvoj «mističnijoj» literaturi, no originalnost ovog djela očituje se u još jednoj dimenziji. Naime, kroz tri dosad objavljena fantastična bestijarija Željka Zorice (a u pripremi ih je još nekoliko) od stotina se mozaičkih djelića stapa biografija najvažnijeg lika u cijeloj toj priči, izvjesnog doktora Hansa Christiana Zabludovskog, «demonologa, paleoantropologa, kartaša i vinopije». Zabludovsky je zapravo glavni lik fantastičnih bestijarija, on istražuje fantastična bića, on o njima piše tekstove, a Željko Zorica je samo njegov biograf, njegov «P.R.».Njih su dvojica sklopili neku vrstu pakta: Zabludovsky će Zorici odavati «tajne s onu stranu života, iz paralelnih svjetova», a Zorica će ih obrađivati i prerađivati, te organizirati tiskanje knjiga koje će «njih dvojica» zajednički potpisivati. Prema diskretnim naznakama u raznim tekstovima u sve tri knjige, lik doktora Zabludovskog ocrtava se kao neka vrsta Corta Maltesea naših balkanskih i susjednih srednjoevropskih prostora. On je svugdje bio, on je svakog poznavao, među ostalima i mnoge važne i utjecajne ljude, s mnogo čime je imao posla, ali je malo gdje ostavio konkretnog fizičkog traga o svom postojanju. Teško je pouzdano reći i kad je uopće «živio», jer se odjeci i tragovi njegova rada zatiču od polovice devetnaestog do duboko u drugu polovicu dvadesetog stoljeća. Odnos između Željka Zorice kao istovremenog tvorca i učenika spram dr. Zabludovskog kao istodobnog genijalca i umornog starčića sklonijeg hedonizmu nego «ozbiljnoj znanosti» razvija se i izvan knjiga s naslovom ili podnaslovom «fantastični bestijarij»: Zorica Zabludovskog uvrštava u leksikone i enciklopedije, a gradeći mu imidž stvarne osobe čak mu je u Osijeku podigao i prvu od planiranih nekoliko spomen-ploča (a jedna od njih, bude li nadahnuća i mecena, trebala osvanuti i u Pazinu).

Hvarpije i Zagrifoni

        Projekt fantastičnih bestijarija dosad je oživotvoren u tri objavljene knjige, te u još nekoliko dodatnih pričica u raznim zbornicima (a neke su čak uvrštene i u novije antologije hrvatske fantastične književnosti ili novije hrvatske kratke priče). Prvu je od njih s naslovom «Usnuli čuvari grada Zagreba ili fantastični bestijarij» 1996. godine objavio AGM, drugu pod naslovom «Fantastični bestijarij Roskildea» je 1999. objavila «Niska», dok je treća, «Fantastični bestijarij Hrvatske 2» izašla 2000. godine u nakladi «Modernih vremena». Svaka od ove tri knjige formatom i grafikom donekle drukčije izgleda, i svaka je, primijetili ste, objavljena kod drugog nakladnika. U svakoj nas od njih dočekuje parada iz mitologije i bajki već poznatih bića poput zmajeva, grifona, sfingi, demona, vodoriga ili rigalica, baziliska, jednoroga, trolova, harpija, sirena, anđela, no većina bića iz ovog bestijarija neobičnija je i od onih na kakve smo u drugim prigodama navikli.

        Zgodan primjer za to su «Sove knjižničarke», iz skulptura na krovu stare zgrade zagrebačke Nacionalne i sveučilišne knjižnice, noću vršljaju po knjižnicama, vesela su bića i uživaju plašiti čuvare biblioteke, odmaraju se u Botaničkom vrtu, izravni su potomci Atenine sove Azbu, a «neprobavljivu knjižnu građu» proždiru i u svom probavnom traktu pretvaraju u grudice koje kasnije povraćaju, a njihovim odgonetavanjem istraživači mogu doći do «pravih istina o događajima iz ljudske povijesti koje su tijekom stoljeća iz različitih razloga pažljivo skrivane». Takvih čudnih bića, čijeg «tajnog života» nismo svjesni, ali nas u materijalnom svijetu ipak okružuju prikazane u kamenim skulpturama na zgradama, pročeljima, dijelovima crkvenih građevina, ili ih susrećemo tek rijetko, na požutjelim stranicama starih knjiga, u ovim bestijarijima ima na desetke, sve jedno zanimljivije od drugog. I njihova su imena zgodna. Mucko je, na primjer, šumski čovjek, predak ili potomak (ovisno o tumačenju) krapinskog pračovjeka. Oponašavac, kao što mu i ime kaže, oponaša glasanje «svih živih i mrtvih bića oko sebe» i najveći je neprijatelj demona Zlobara. Hamzi-ga-Hop je nježni bijeli demon koji nastanjuje neosvjetljene ulice svih većih gradova, a noću on – pjeva, najljepše u ranim noćima kolovoza. Urarko je demon koji služi nesposobne vladare, a simbolizira «nezasitnost, proždrljivost u težnji za trajanjem i prkos prema neumoljivoj smrti». U imenima fantastičnih bića često je sakrivena i igra riječima, pogotovo sa zemljopisnim pojmovima, pa su tako harpije sa Hvara postale Hvarpije, a zagrebački grifoni – Zagrifoni.

Riba koju se ne može uloviti

        U istraživanjima paralelnih svjetova nastanjenih fantastičnim bićima nije zaobiđena ni Istra. U «Fantastičnom bestijariju Roskildea» u jednoj izuzetno dražesnoj priči spominje se «nježni zmaj» koji živi u okolici Pazina, a u «Fantastičnom bestijariju Hrvatske 2» Istra je značajno zastupljena u nekoliko vrlo važnih poglavlja. Tako je, kao autohtono istarsko fantastično biće, jednu «enciklopedijsku jedinicu» dobila i Porečka riba. Zorica i Zabludovsky rekonstruiraju poznavanje tajnih svojstava Porečke ribe od antike i Plinija pa sve do današnjih ribara i gostioničara. Ovo fantastično biće nalik na ribu raskošnih je boja i umije govoriti, iako «nažalost ne ispunjava želje». U slučaju opasnosti može se «razložiti na manje komade», pa zapravo nije ulovljiva, a njen značaj u fantastičnom svijetu opisuje se ovako: «Ona je amblematsko biće – životinja-simbol koji nadrasta svoje mogućnosti sjedinjenjem sa Stvoriteljevom namjerom, a ta je primarno ljubav». Uloviti Porečku ribu bio je trinaesti Heraklov zadatak, naravno neostvaren, a danas se ovo neobično stvorenje može vidjeti «kod južne strane otočića Sv. Nikole, ali samo u jesen dok zalazi sunce».

        Kako je za sva bića iz ovih fantastičnih bestijarija kriterij za uvrštenje njihova nazočnost u materijalnom svijetu kroz prikaze što su ih stvorili ljudi, tako se i za Porečku ribu našlo podosta umjetničkih prikaza – od znamenitog porečkog mozaika iz Eufrazijeve bazilike (ta je riba, tvrde «autori bestijarija», bila biskupova ljubimica), preko podnožja stupova nadgrobnih spomenika na Mornaričkom groblju u Puli, sve do Male česme u Dubrovniku.

        Kako je svako biće iz bestijarija zatečeno u nekom kontekstu ljudskog kulturnog i povijesnog nasljeđa, autori «zloupotrebljavaju» prigodu da čitatelje malo pobliže upoznaju i sa samim ljudskim spomenicima, sastavljajući tako pravi mali leksikon pojmova iz povijesti umjetnosti i arhitekture. Tako iza prvih pričica o Porečkoj ribi slijedi i pobliže predstavljanje Eufrazijeve bazilike, opet začinjeno raznim proširenjima i zastranjenjima, od kojih je nevjerojatno simpatična atribucija limenog upozorenja o zabrani ulaska u kompleks porečke bazilike u kupaćim kostimima, te s psima, upaljenom cigaretom ili sladoledom, - ni manje ni više nego Renneu Magritteu.

Pulske dvorepe i trorepe sirene

        Kad pišu o sirenama, autori bestijarija nalaze jedan od najljepših prikaza tih bića na zgradi gradske palače u Puli, a vrlo slična toj pulskoj je i jedna dvorepa sirena na bunaru ljetnikovca Hanibala Lucića na Hvaru. U priču o sireni Pula je upletena i kroz spominjanje Jamesa Joycea i citiranje njegovih dobro nam poznatih pulskih «dojmova».

        Priča o mističnoj školjci Aum također je «duboko» smještena u Istru, od Roča gdje je Dr. Zabludovsky provodio dane u kontemplaciji o kipu Madone iz tamošnje crkve koja «izlazi» iz velike školjke, preko Poreča gdje je opet u Bazilici Aum reljefno prikazana u podnožju oltara, pa sve do neobičnog uplitanja u ovu priču danas pokojnog Ivana Slokovića Zvanića, najstarijeg istarskog svirača na trieštini koji je živio na pazinskoj Dubravici, i svoju sviračku vještinu duguje «čudotvornim moćima školjke Aum» i «dubokom prijateljstvu s prirodom s kojom živi i školjci koju nosi pri uhu». Školjka Aum je višeznačan pojam, vezuje se s mitovima o praroditeljstvu i prapočelima, ali je ona ujedno i «životinja-mantra», ona zvukom što ga posreduje ljudima «doprinosi skladnoj jedinstvenosti lica Zemlje».

        U priči o demonu Kosturku opet smo u Istri, u beramskoj crkvici Sv. Marije na Škriljinah, kraj Vincentove freske «Ples mrtvaca», koji je pri prvom viđenju doktora Zabludovskog zaprepastio jer ga je podsjetio na jedan davno odsanjani san. Demoni akrobosi, simboli «slobode izmaknutih iz svakodnevice uma», pronađeni su na reljefu jedne kuće u Poreču, na pulskom Slavoluku Sergijevaca uočen je reljef borbe zmije i orla kao arhetipski prikaz borbe sila tmine i sila svjetla, a u poglavlju o anđelima važnu ilustraciju daje fotografija oslikanog svoda iz, opet, beramske crkve Sv. Marije na Škriljinah, i još jedan bezglavi anđeo s Mornaričkoga groblja u Puli.

        S tri dosad objavljene knjige, projekt fantastičnih bestijarija Željka Zorice (i dr. Hansa Christiana Zabludovskog!) tek je započeo. Kome izgleda čudno što se zadnja od objavljenih knjiga zove «Fantastični bestijarij Hrvatske 2», razjasnit ćemo da prvi dio – još ne postoji, ali autor radi na njemu, a njegova je zamisao i da jednu posebnu knjigu iz ovog ciklusa posveti Istri. Materijala za takvo što ovdje doista ima u izobilju, da je pravo čudo da se još nitko njime nije pozabavio na takav način.

        Ovi fantastični bestijariji, osim što su dobra i zabavna literatura, pomalo i otvaraju oči, uče nas da gledamo svijet oko sebe s nešto drukčijom hijerarhijom vrijednosti i pojavnosti. Dogodilo se i meni da sam, tek nakon što sam u «Fantastičnom bestijariju Hrvatske 2» pročitao poglavlje o školjci Aum, tu istu školjku primijetio na balkonu jedne zgrade u najfrekventnijem dijelu centra grada, na mjestu kojim svakodnevno prođem bar desetak puta, ali je prije nisam primjećivao. Tješim se opravdanjem da ju je skrivala gusta krošnja obližnjeg stabla, ali ipak, možda mi je trebao baš ovakav povod da ju uočim.

Davor ŠIŠOVIĆ
(objavljeno u Glasu Istre, 2005.)

Nježni zmaj

Posljednji nježni zmaj Danske umro je jednog sivog zimskog dana godine 1648. u palači Rosenborg, mirno i tiho, praktički zaboravljen od suvremenika baš kao i kralj Kristijan IV. Nježni zmajevi bili su veliki poput pudlica; najmanji zmajevi tadašnjeg svijeta. Na glavi su dominirala usta nalik ptičjem kljunu, iz kojih je palacao vrlo osjetljiv dugačak jezik, kojim su nježni osluškivali opipavali, pa i komunicirali. Nježni zmaj posjedovao je poseban organ tzv. empatsku sisaljku kojom je iz okoline crpio pa birao i pohranjivao tuđe osjećaje. Redovito bi, bez obzira osjetio tugu ili sreću, reagirao neprekinutim pričanjem barem triju priča. Kažu da su te priče, ukoliko ih je onaj koji ih je slušao znao tumačiti, bile vidovite i proročanske. Domovina su mu bile padine drevnog Japana, bio je vegetarijanac, ali je mogao bljuvati vatru. Svog prvog nježnog zmaja kralj Kristijan IV. Dobio je od jednog nizozemskog trgovca voćem. Danas, jedini živući nježni zmaj živi u simbiotičkoj vezi s pustolovom H. C. Zabludovskim, negdje oko Pazina, na poluotoku Istri u Republici Hrvatskoj. Zlobnici i nevjernici tvrde kako se doktor koristi prednostima moderne tehnologije i na DVD bilježi sve njegove priče koje kasnije objavljuje kao svoje.

(Željko Zorica: «Fantastični bestijarij Roskildea», Niska, Zagreb, 1999.)