GDJE SE POLITIČARI NISU USUDILI, PISCI SU KROČILI JOŠ ODAVNO

Istarska (samo književna) nezavisnost

Istarska nezavisnost ili barem "tvrđa autonomija" nikad, ruku na srce, nije bila u programu niti jedne političke opcije na ovim prostorima, unatoč povremenim dnevnopolitičkim optužbama "suprotne strane". Međutim, u književnosti, i to ne samo znanstveno-fantastičnoj, nezavisna Istra je već odavno udomaćen pojam



Naslovnica francuskog izdanja romana Francois-Regos Bastidea, u kojoj je Istra nezavisno kraljevstvo na otoku u doba hladnog rata

 

 


Lino Dussi je u svom romanu Istru odijelio od kopna katastrofalnim potresom

 

 


Izvrsna ilustracija Štefa Bartolića za Krušvarovu zbirku priča prikazuje istarskog robota Velog Jožu pred borbu s hrvatskim robotom Regočem

 

 


Treći nastavak fantasy-serijala Jude Fisher, u kojem je Istria jedno od dva zaraćena carstva

 

 


Karta Istre kao izmišljenog carstva iz romana Jude Fisher

Od povijesnih vremena histarskoga kralja Epulona pa do današnjih dana, Istra je kao geopolitički prostor promijenila možda najviše gospodara, režima i državnih stanja u cijeloj Evropi, vjerojatno i šire. Ali, također od vremena kraljevstva Histra, dakle otprije skoro 2.200 godina, Istra nikad nije bila samostalna država. Povremeno se međutim, u dnevnopolitičke svrhe, pogotovo u zadnjih petnaestak godina, moglo čuti nešto nemuštih i nedorečenih fraza o istarskoj nezavisnosti ili tvrđoj autonomiji, ali gotovo nikad od zagovaratelja nekakvog takvog programa, već u pravilu uvijek od suprotne strane, i tada se zagovaranje istarske nezavisnosti u pravilu spominjalo kao teška optužba. Adresanti takvog zagovaranja međutim nikad nisu bili sasvim jasni, pa tako ni imenovani, a u javnosti pogotovo nikad nitko za sebe nije tvrdio da zagovara nezavisnost Istre.
Ono što je tabu-tema za političare, bilo je međutim pravi izazov za pisce, a u književnom osmišljavanju istarske nezavisnosti "modela" i razloga za takvo što ima jednako toliko koliko i djela u kojima se takvi motivi javljaju. Ostavimo sad po strani razloge i motive koji su pisce navodili na takve teme, dovoljno će biti da ih pobrojimo i prepričamo. Kao i uvijek u književnosti, ono što prvo upada u oči vrlo često biva tek aluzijom na nešto drugo, ono što se čini kao najnevjerojatnija mašta, vrlo je često alegorično progovaranje o stvarima i pojavama koje nas okružuju u vrlo stvarnom životu.

Neobična istarska župa

Prva dva primjera motiva političke nezavisnosti na istarskome tlu sežu još u doba preporodne književnosti. Primat pripada hrvatskom piscu Anti Dukiću (1867.-1952.), koji u svom romanu "Iz dnevnika jednog magarca" iz 1925. godine gradi postupno prerastanje jedne male istarske župe iz stanja nacionalne i gospodarske ugroženosti prema stanju socijalne utopije. Nakon što župu napusti "pokvareni" svećenik, "talijanaš", dolaskom mladog i nacionalno osviještenog hrvatskog svećenika župska se zajednica počinje moralno i na svaki drugi način oporavljati, no u okruženju koje je i dalje ugrožava, zajednica mora napraviti i poneki dodatni samoobrambeni korak. Župa se organizira kao svojevrsna mini-republika, a vrhunac tog autarkičnog otpora dolazi u ženidbi mladog svećenika, koju cijela zajednica prima kao nešto sasvim normalno i logično, prihvaća taj brak, brani ga i prikriva kad je potrebno. Ovdje se više radi o duhovnoj nezavisnosti nego o nečem drugom, i kao što su prvi britanski fantastični romani pod krinkom nadnaravnosti progovarali o, u to viktorijansko doba zabranjenim i nepoželjnim, temama erotizma, tako je i Dukić, danas je bjelodano, u svoje doba vrlo popularnu književnu temu borbe za nacionalnu afirmaciju iskoristio za prikrivanje i danas dvojbene teme svećeničkog celibata.
Drugi nam "slučaj" dolazi od Vladimira Nazora, a riječ je o epizodi o "republici" istarskih divova na Psoglavčevom brdu u njegovu romanu "Veli Jože". Odmaknemo li od ovog znamenitog Nazorov romana, prvi put objavljenog 1908. godine, sva dosadašnja tumačenja koja ga prikazuju kao "alegoriju" o nacionalnoj borbi istarskih Hrvata, i pokušamo li ga sagledavati kao jedan od prvih "fantasy" romana u hrvatskoj književnosti, nekoliko godina starijeg od "Priča iz davnine" Ivane Brlić Mažuranić, otkriva nam se more mogućih novih značenja. Divovsku republiku u tom kontekstu možemo tumačiti kao Nazorov refleks na anarhističke ideje, koje su tada počele kružiti Evropom, ali i kao njegovu posvetu sve popularnijem žanru antiutopije, koji će u naredna tri desetljeća kulminirati u djelima Zamjatina, Huxleya i Orwella. Sudbina republike divova na Psoglavčevu brdu je, nadam se, poznata: ona propada zbog unutrašnjeg razdora i zbog sabotaže izvana, uz pomoć nadnaravnih sila, vještica i vradžbina, i tu na djelu imamo žanrovski čisti fantasy zaplet. U snazi svoje poruke, koja se protezala i kroz prvi i kroz drugi svjetski rat, vjerojatnije je da je baš epizoda s Psoglavčevim brdom, a ne kasniji bijeg s galije i skrivanje u šume, nadahnjivala istarski puntarski duh u vrijeme talijanske okupacije i kroz Drugi svjetski rat.

Istra kao otok, dvaput

Ishod Drugog svjetskog rata možda je zadovoljio poklonike simbolizma Velog Jože, ali je zato stvorio kulturno-politički krug ljudi koji do kraja života intimno neće oprostiti to što se s Istrom zbilo nakon 1945. godine. Iz tog, esulskog, kulturnog i političkog kruga dolazi (iako ne neposredno) Lino Dussi, Italoamerikanac rođen u Bujama 1936. godine, a izbjegao s obitelji iz Istre u Ameriku 1956. godine. Nakon što je napravio karijeru u informatičkoj industriji (radio je, primjerice, u IBM-u i Olivettiju), nakon umirovljenja nastanjuje se u Italiji, i piše knjige o Istri. Objavio ih je već četiri, a nas ovdje zanima njegov SF roman "A. D. 2045 - Rebus Istriano", prvi put objavljen 1994. godine u Milanu. Radnja romana polazi od, mnogima će se učiniti, šokantne pretpostavke da Istra, u godinama potkraj prvoj desetljeća trećeg tisućljeća, vodi rat za odcjepljenje od Hrvatske i Slovenije. Rat se vodi već duže vrijeme bez izvjesnog ishoda, sve dok 2011. godine katastrofalan potres ne pobije nekoliko desetaka tisuća ljudi, i Istru fizički odvoji od kopna, pretvorivši ju u - otok. Ratom i potresom razorena Istra iznenada je opustjela, pa ju Ujedinjeni Narodi dodjeljuju - istarskim esulima koji su ju napustili u godinama nakon Drugog svjetskog rata, i rasuli se širom svijeta. Sad se, sa svih svjetskih širina, istarski esuli vraćaju u "svoju" Istru, i dobivaju rok da ju urede, obnove, i osnuju svoju nezavisnu državu. Godina iz naslova romana je godina isteka tog roka, kada inspektori Ujedinjenih naroda dolaze vidjeti što su esuli uspjeli učiniti i jesu li uspjeli zadovoljiti dane uvjete, tako da je veći dio romana zapravo futuristički putopis po Istri.
U Dussijevom tekstu ima kontradiktornosti ("borci" koji su pokrenuli rat za odcjepljenje Istre nakon potresa - napuštaju zemlju za koju su se borili? esuli i "domaći" autonomaši ne žele isto?), roman ima prilično "zločest" predgovor što ga je napisao Livio Caputo, u kojem se nas koji danas nastanjujemo Istru, već uobičajenom esulskom retorikom prikazuje kao, blago rečeno, civilizacijski zaostale.
Nezavisna Istra na otoku - takvo što nije palo na pamet samo Linu Dussiju, nego i jednom mnogo vještijem književniku, ovaj put Francuzu. Francois-Regis Bastide (1926.-1996.) je radnju svog romana "Čovjek što čezne za dalekom ljubavi" ("L'Homme au désir d'amour lointain") smjestio u osamdesete godine prošlog stoljeća, u Istru koja je zamišljena kao nezavisno kraljevstvo na otoku. Ovaj roman nema fantastične elemente (osim činjenica da je Istra otok i da je nezavisno kraljevstvo), i zapravo je diplomatsko-špijunsko-ljubavna drama, vremenski smještena u doma hladnoga rata.

Od kraljevstva do carstva

Istra se u Bastideovom romanu zove Villanovia, a glavni je lik francuski ambasador koji "priprema teren" za što uspješnije sudjelovanje svoga predsjednika Francoisa Miteranda na Konferenciji o evropskoj sigurnosti i suradnji što se ima održati u glavnom gradu kraljevine Villanovie, Mittelburgu, to jest - Pazinu. Na početku romana autor donosi stranicu iz fiktivne enciklopedije s podacima o Kraljevini Villanoviji, pa tako saznajemo da je Istra parlamentarna monarhija, da joj je na čelu kraljica Ilma (u koju će se glavni lik, naravno, zaljubiti), da ima 255 tisuća stanovnika, da joj je glavni glad Mittelburg sa 76.000 stanovnika, da su joj glavne gospodarske grane proizvodnja srebra i turizam, da ima stopu inflacije od 0,32 posto i stopu nezaposlenosti od 0,6 posto, da su joj službeni jezici talijanski i "villanovljanski", a službena moneta - škuda.
Još dalje u istarskom literarnom državotvorstvu otišla je britanska književnica Jude Fisher. U njenoj fantasy-trilogiji "Lažno zlato" ("Fool's Gold"), koja je počela izlaziti 2002. godine, a treći i posljednji nastavak izašao je u Velikoj Britaniji i Americi baš ovih dana, Istra odnosno "Istria" je jedno od dva zaraćena velika carstva, a Istrani odnosno "Istriansi" jedan od dva suprotstavljena naroda. Svijet u kojem je smještena radnja Fisheričina romana zove se Elda, a Istriji je suprotstavljeno carstvo Eyra. Trilogija je dosta hvaljena u inozemnim medijima i na Internetu, a kao u svakom tipičnom fantasy romanu, i ovdje odlučuju ulogu uz ljude imaju i magija, te nadnaravna bića. Kako me vrlo zaintrigirala motivacija gospođe Fisher, da uzme Istru kao model za jedno od svojih izmaštanih carstava (čak i na karti njenog svijeta, fiktivna Istria dosta je nalik našoj Istri, samo što je vrškom poluotoka okrenuta prema gore), upitao sam ju, e-mailom, zašto je uzela Istru, a ona mi je odgovorila da, nažalost, ništa ne zna o našoj pravoj Istri i njenim možebitnim ljepotama i zanimljivom nasljeđu. Naprosto, listala je razne atlase i knjige, naišla na ime Istre, svidjelo joj se, i - uzela ga je.

Robot Veli Jože protiv robota Regoča

Istarska nezavisnost je tema s kojom se na razne načine poigravaju i mlađi hrvatski SF pisci. Riječanin Zoran Krušvar je u već čuvenoj priči "Dvoboj" opisao kako se u dalekoj (ili ne tako dalekoj?) budućnosti rat između nezavisne Istre i ostatka Republike Hrvatske vodi divovskim robotima. Za Istru se bori robot Veli Jože, a boje Hrvatskih Oružanih Snaga brani robot Regoč. Kanfanarka Marina Jadrejčić je istarsku nezavisnost ostvarila u dalekoj budućnosti, i u dubokom svemiru: u doba kulminirajuće zagađenosti našeg planeta i opasnih mutacija koje mijenjaju prirodni ustroj, čovječanstvo bježi na daleke planete, a svaka "zemaljska" zajednica dobiva za kolonizaciju jedan planet. Tako i Istrani dobivaju svoj planet za kolonizaciju - zove se Tiha - i tamo otpočinju sa stvaranjem uvjeta za život, noseći i u duboki svemir svoje nasljeđe, duhovnost i kulturu svojih predaka. Mladi đurđevački pisac Danilo Brozović je pak u nekoliko svojih cyber-punk priča, smještenih u Zagreb u neodređenoj, ali svakako crnoj budućnosti, načeo motive istarskog rata za nezavisnost, spominjući ih tek usput. Tako u jednoj priči njegov junak baulja zagrebačkim Jelačić placom s čijih fasada "blješte reklame hrvatskih tvrtki", ali nema istarskih, jer Istra upravo vodi rat za odcjepljenje. U drugoj priči njegov se junak, prolazeći ulicom, mora skloniti u stranu pred tenkovima koji "idu prema Istri, koja vodi rat za odcjepljenje". U trećoj "zagrebačkoj" cyber-punk priči Brozović je istarsku nezavisnost već realizirao: dok je Hrvatska, kao potpuno korumpirana i mafiji podređena država, postala članicom međunarodne "Coca-Cola federacije" koja vodi kontinuirani rat protiv "istočne" "Pepsi-Cola federacije", Istra se tom Cola-globalizmu uspjela oduprijeti i izboriti nezavisnost. No, iz tipkovnice ovog mladog i talentiranog autora prava poslastica tek stiže: napisao je cijeli roman o istarskom ratu za nezavisnost, koji bi pod naslovom "Bojno polje Istra" trebao izaći potkraj ove ili početkom sljedeće godine.
Ako je istarska nezavisnost, nezamisliv i omrznut pojam u političkom životu današnjeg vremena, nekome poslužio da ostvari književni, estetički cilj - onda bi nama u Istri svakako trebalo biti zanimljivo pročitati nabrojana djela (ili neka od njih, kao u slučaju Dukića i Nazora, "drukčije pročitati"), moglo bi biti i zabavno. Nažalost, osim preporodnih Dukića i Nazora, te spomenutih mladih hrvatskih esefičara, ni Bastide, ni Dussi ni Jude Fisher nisu još dostupni u hrvatskom prijevodu.

Davor ŠIŠOVIĆ
(objavljeno u Glasu Istre, 2005.)


Natrag na SIMO-TAMO