RAZGOVOR: NATALIJA GRGORINIĆ I OGNJEN RAĐEN

Amerika je izgubila osjećaje

Nakon nepunog desetljeća književnog razvoja i prvih objavljenih knjiga, Natalija Grgorinić i Ognjen Rađen, Ližnjanci po posljednjem tuzemnom mjestu boravka, uputili su se u Ameriku, tamo žive, rade, studiraju, pišu, nastavljaju s književnim spoznavanjem svijeta te usavršavaju teoriju i praksu «kolaborativnog autorstva». Kako im ide u svemu tome, saznajmo u razgovoru vođenom za njihovog nedavnog posjeta zavičaju.


Natalija Grgorinić i Ognjen Rađen specifična su pojava na istarskoj i hrvatskoj, a odnedavno i na svjetskoj književnoj sceni. Naime, sve što rade, rade zajedno, a dvojni potpis ispod svih njihovih tekstova ukazuje da i pišu zajedno. Ali ne kao Lennon i McCartney, koji su pisali svaki svoje, a onda zajedno samo potpisivali. Svaka rečenica, svaki pasus, svaki dovršeni tekst djelo je njihova dvojnog autorskog organizma.

        Za svoj prvi zajednički roman «Raj», kojeg su napisali još 1998. godine kao studenti, dobili su prvu nagradu na natječaju «Laurus nobilis» Pučkog otvorenog učilišta u Poreču, koje ga je i objavilo 2001. godine. Izvrstan drugi roman «Gdje se noga spaja s drugom nogom» objavila im je 2003. godine zagrebačka «Nova knjiga Rast». Na hrvatskom su jeziku objavili su i dvadesetak kratkih priča u periodici i zajedničkim zbirkama, a otkad su se, prije nešto više od dvije godine, iz Ližnjana gdje su do tada živjeli zaputili preko Velike bare, pišu i objavljuju uglavnom na engleskom jeziku.

        Sreli smo se i porazgovarali za njihova posljednjeg posjeta zavičaju, u vrijeme malo produljenih božićno-novogodišnjih blagdana, iznad Velike jame (one pazinske). Dok ovo čitate, Natalija i Ognjen su opet u Americi, u Clevelandu, koji je nakon Los Angelesa postao druga njihova američka baza. I na pitanja u ovom intervjuu odgovarali su zajedno.

- Objasnite malo to vaše stvaralaštvo u paru, kako se može pisati zajedno? Mislite li da ćete tako moći doživotno?

- Nas dvoje smo se sreli u Zagrebu, zapravo, najprije su se naši tekstovi sreli, na stranicama davno ugaslog «Homo volansa», u trenutku kada smo oboje bili na sasvim pojedinačna dva početka. Uskoro smo se upoznali pa su ta dva početka postala jedan u toj mjeri da je učiti pisati za nas postalo učiti pisati skupa. U svojim ranim dvadesetima ljudi obično tek počinju upoznavati sebe - u našem slučaju, svaki je od nas dvoje krenuo upoznavati sebe preko onoga drugog, i to još uvijek traje. Na svijetu trenutno živi nekih šest i pol milijardi ljudi. Jednaki je izazov stvarno upoznati jednu osobu kao što bi bio upoznati svakoga od tih šest i pol milijardi. Mi smo se odlučili za prvu varijantu, jer taj poziv da se upozna svijet shvaćamo kao našu osobnu odgovornost. Sam proces je jednostavan, treba imati otvorene oči, uši, otvoren um. U dvoje se bolje vidi, bolje se čuje i bolje misli. Zbog čega bi se netko namjerno o slijepio? Zbog straha od onoga što vidi. No, za nas su spoznavanje i stvaranje sinonimi, naše stanje je «doživotno» na način na koji je svako ljudsko biće osuđeno na disanje.

Dvoje se smatra nestabilnim stanjem

- Ako doista sve radite zajedno, događa li se da ponekad radite i za samo jednu plaću?

- Što se jedne plaće tiče, ona je u našem slučaju konstanta, a ne slučajnost. Ona pokazuje na koji nas način društvo doživljava, nas dvoje, bilo koje dvije osobe koje odluče raditi skupa. Za društvo mi moramo ostati jedinica, pojedinac, pa makar u samo formalnom smislu. Društvu, sistemu, odgovara stvari i ljude promatrati plošno, jednostrano, jednoobrazno, dio i cjelina moraju biti isti, identitet je programiran, nametnut. Što si? Muško ili žensko? Ne možeš biti oboje, ne možeš biti dvoje koje je i jedno i dvoje, i dva plus jedan. Ne smiješ dovesti u pitanje dominantnu matematiku, dominantnu ekonomiju zajednice po kojoj osoba ima najnižu brojčanu vrijednost. Dvoje se smatra previše nestabilnim stanjem, prijelaznim oblikom iz jednoga u mnoštvo. Jedina uloga para u javnom životu je puka biološka reprodukcija. Par je talac, rob svoje uloge u društvu, na način na koji su to bile (ili još uvijek jesu) sve obespravljene grupe ljudi. Društvo ne gleda na život u paru kao na cilj ljudskog postojanja, već kao na sredstvo održanja vrste. Zbog toga toliki pritisak na sve vrste parova koji ne isporučuju željeni proizvod.

- Što vas je odnijelo u Ameriku? Ne mislim na brod ili avion, nego na razlog, otišli ste tek što ste ovdje započeli blistavu književnu karijeru?

- Moglo bi se reći da nas je upravo ta blistava karijera natjerala van. Jednostavno je bila toliko sjajna da smo joj se jedino mogli diviti izdaleka. Ispalo je da je to izdaleka - Amerika. U trenutku kada smo odlučili krenuti dalje, bilo koje mjesto bilo bi jednako dobro. Istina, ovdje smo nešto započeli, ali kada smo pokušali zamisliti gdje je tome kraj, zaključili smo da nam to nije dovoljno. Osjetili smo, možda baš zbog toga što nas je dvoje, diktaturu jednog jezika, jedne književnosti, jedne zajednice kojoj nismo pripadali. Bili smo oholi, računali smo da je dovoljno raditi ono u čemu smo najbolji pa da sve ostalo dođe samo od sebe. Računali smo da nam ovaj prostor, Istra, Hrvatska, da nam ljudi ovdje nešto duguju, da nam zbog naše mladosti i kreativnosti duguju pažnju, poštovanje, dijalog. Nismo bili dovoljno sigurni u sebe, očekivali smo da drugi učine prvi korak, očekivali smo da će se stvari mijenjati  same od sebe, za nas, bez da sami bilo što učinimo. Kada je sve to izostalo, osvrnuli smo se po svijetu, raspitali, istražili i pronašli mjesto gdje su nas htjeli. Tek smo tamo, u toj Americi, u tom Los Angelesu, shvatili koliko smo bili u krivu. Naizgled se ništa nije promijenilo, i dalje smo radili ono što radimo najbolje, ali smo kao stranci u nepoznatoj zemlji prestali očekivati da se stvari mijenjaju same od sebe. Ispalo je da nam je trebala ta širina, taj prostor, drugi jezik, drugi ljudi, ljudi koji su zasićeni utvrđivanjem gradiva, ljudi koji traže nove stvari. Naravno da su i tamo takvi ljudi jednako rijetki kao i ovdje, ali mi nismo tražili samo u Americi, tražili smo posvuda, i sasvim slučajno završili tamo.

U Hrvatskoj smo se osjećali nevidljivima

- U vašim ranim radovima, pogotovo u romanima objavljenima u Hrvatskoj, počeli ste razrađivati odnos zavičajnog i univerzalnog. Kako su se tu uklapale vaše dvije stvaralačke individualnosti, i kako su tu koincidirali književnost i stvaran život?

- Mi smo relativno rano odlučili što želimo raditi, u književnosti i izvan nje. Htjeli smo pisanjem istražiti što sve možemo biti, što sve možemo postati, otkriti gdje nam je društvo odredilo granice, pokazati društvu srednji prst i prijeći granicu. U vrijeme kada smo počinjali pisati cijelo je društvo, cijeli je ovaj dio svijeta bio zabavljen osvajanjem granica da bi se ostalo unutar njih, da bi se one druge izbacilo van i zadržalo vani. Dok smo bili ovdje, dok smo pisali na hrvatskom, osjećali smo pritisak da budemo... nešto, nešto što nismo, nešto što vjerojatno nitko nije, barem ne svojom voljom. Deset godina smo čekali da postanemo mladi pisci, deset godina smo čekali da postanemo hrvatski pisci, istarski pisci, pisci... nešto. Svakome je potrebno da zna tko je ili što je. Tako ljudi uče o sebi, drugi im govore da su ovo ili ono, ljudi onda biraju između imena, naziva, opisa i definicija, ili negiraju što im se nudi, da bi stekli kakvu-takvu sliku o sebi. Nažalost, stvari ne funkcioniraju najbolje kada si nevidljiv, a mi smo se u Hrvatskoj osjećali nevidljivima. Jer smo isto tako znali i što ne želimo raditi. Nismo htjeli pisati o ratu, rat je bilo nešto što smo preživjeli, činjenica, ali je za nas u to vrijeme, kad smo počinjali pisati, izraz slobode bio ne pisati o ratu. Nismo htjeli pisati o povijesti, svakako ne na način na koji je povijest, povijesnost dominirala devedesetima. I najbitnije od svega, nismo htjeli biti hrvatski pisac, nismo htjeli da nas razdvoje ili spoje do te mjere da postanemo neprepoznatljivi sami sebi. U tom kontekstu je i naš rad izraz nas samih, ne pravimo razliku između rada i života, jer rad jest život i život jest rad, stvaran i krvav. No u našem rječniku krvav ne znači i mučan, naporan, dosadan, otkako smo se upoznali nismo imali niti jedan dosadan trenutak, ništa nam nije bilo naporno, sve je bilo stvarno. Sitna prepreka je činjenica da se to što mi jesmo ljudima čini tako strano. To im služi kao izgovor da nas ne razumiju, ili ne žele razumjeti. Živimo u svijetu lakih vrijednosti. Riječi kao napor, trud, muka imaju gotovo isključivo negativne konotacije. Muka je shvatiti nešto što je drukčije. Lako je i ugodno biti izložen stalno istome. Nas dvoje smo se bacili na nešto što je teško, zahtjevno, ne zato što smo veliki altruisti, već upravo zato što smo nemjerljivo sebični, što su nam najzanimljivije one zahtjevne stvari, stvari na kojima je potrebno raditi cijeli život.

- Što zapravo radite u Americi? Od čega tamo živite, vidite li za sebe neku američku perspektivu?

- Pišemo, to je prvo i najvažnije. Stvari su malo složenije jer usput i studiramo, što konkretno znači da radimo na sveučilištu Case Western Reserve University u Clevelandu, za što nam škola daje stipendiju. Stipendija pokriva troškove školarine i osnovne troškove života. Na tamošnjoj katedri engleskog jezika i književnosti radimo na području kolaborativnog autorstva. Drugim riječima, aktivno radimo na stvaranju vlastitog konteksta, na teoriji koja bi obuhvatila i ono što radimo kao pisci. To je veliki izazov jer stvaramo sliku o sebi, ali i o drugim kolaborativnim autorima, koja do sada još nije postojala. Da za takvo što perspektiva u Americi postoji dokazuje i činjenica da je Case već druga škola koja nas je u potpunosti prihvatila kao dvije osobe koje rade za jednu diplomu. Treba znati da smo nas dvoje i tamo jednako čudni, jednako nastrani kao što smo bili i ovdje, s tom razlikom da su nas tamo  prihvatili kao takve. Ono što mi radimo doživljava se kao apsolutni presedan u akademskoj zajednici, ali je američko društvo sklonije generiranju i prihvaćanju presedana. Na određeni način koristimo činjenicu što Amerika ima masovnu potrebu za iznimkama koje potvrđuju pravilo. U Hrvatskoj se oriđinali, izopćenici, koriste da izazivaju strah, ali društvo još uvijek osjeća stid (iako ga je sve manje) zbog načina na koji se odnosi prema onima koji su drugačiji. Amerika nema stida.

Tisuće knjiga koje nitko ne čita

- Kako je to - pisati u Americi? Nameće li mjesto pisanja i temu pisanja?

- Teško, ali već smo rekli da su nam zanimljive samo teške stvari. Najveći pritisak dolazi od ideja koje tek čekaju da ih realiziramo. A mjesto, mjesto je tek izgovor za uspostavljanje komunikacije s ljudima koji tamo žive, i direktno i preko književnosti, dok je tema uvijek ista - život - onakav kakvim ga nas dvoje vidimo, onakav kakvim ga kreiramo. Osnovni elementi se ne mijenjaju: dvoje ljudi, protok vremena, priča koja se živi, priča koja zahtijeva aktivnost, preuzimanje odgovornosti, za sebe, za druge, za cijeli svijet. Boravak u Americi nas je naučio da je jedino važno ići dalje, naučio nas je da ne prosuđujemo druge, niti da se bilo s kim uspoređujemo, naučio nas je da kontroliramo vlastita stanja, vlastite osjećaje, ne u smislu da ih zatomljujemo, već da ih koristimo kao gradivne elemente u svom radu. Pisati, stvarati znači svirati na vlastitim osjećajima, izložiti se, potpuno, prihvatiti druge, prihvatiti druge kao sebi ravnopravne, jednake.

- A kako je to - objavljivati u Americi? Tko zapravo u Americi, i kako, može objaviti knjigu?

- Nije baš da smo to previše iskusili, ali isto je kao i ovdje, samo malo drugačije. Postoji komercijalna književnost ili ono što mi zovemo književni dizajn. Radi se o banalnim proizvodima kod kojih se samo reciklira ambalaža. Paralelni svijet čine MFA programi kreativnog pisanja koji su nešto poput institucionalizirane psiho-terapije. I, konačno, tu je književnost ulice u koju spadaju svi oni za koje se nigdje drugdje nije našlo mjesta. Male naklade funkcioniraju slično kao i u Hrvatskoj, s tim da dobivaju neusporedivo manje potpore od državne ili lokalne uprave. No, ono što sve tri grupe imaju zajedničko su pretinci; književnost u Americi živi u golubljim (a možda i štakorskim) rupama. U takvoj klimi autori su prisiljeni sterilizirati svoj rad kako bi ga ugurali u određenu nišu. Ili to, ili osobno financirati izdavanje vlastitih djela. Mi ne pristajemo ni na jedno ni na drugo, zbog čega se stvari kreću malo sporije, ali ni kada bi se kretale brže, ne bi bile dovoljno brze za nas, pa se ne žalimo... previše. Najbolji pokazatelj stanja su tzv. print-on-demand naklade, neke od njih se hvale desecima tisuća, ne čitatelja, već autora, dakle proizvode knjige koje nitko ne čita. Time se potencira kultura monologa, ljudima nije stalo da nauče nešto novo, da upoznaju drugoga, previše su zabavljeni vlastitim odrazom u zrcalu. Proizvode se slijepe, zatvorene knjige, literarni ekvivalent poruke u boci bačenoj u more. Uzme li se u obzir još i fenomen inflacije bloga, pisana riječ nikada nije bila rasprostranjenija, i nikada manje čitana, nikada manje u službi komunikacije, povezivanja ljudi. Nas dvoje si laskamo da radimo nešto što je u osnovi drukčije. Laskamo si da nas zbog toga nitko ne želi objaviti. Naš osobni kult ličnosti služi nam kao kućni ljubimac s kojim zbijamo šale.

- Aleksandar Hemon, Josip Novakovich, to su prva dvojica koji mi padaju na pamet, pisaca koji su počeli pisati i objavljivati ovdje, a nastavili tamo, i sad su kod nas poznati ponajviše kao ljudi koji «pišu u Americi». Hoće li i tandem Grgorinić-Rađen sebi stvarati takav imidž?

- Do sada, izvan našeg rada, nismo svjesno stvarali nikakvu sliku o sebi. Nije bilo potrebe jer trenutno nema ni nekog naročitog interesa za ono što radimo. Da bude jasno, mi se ne prodajemo, loši smo trgovci, sve što imamo dajemo, nudimo naokolo na dar, tražimo ljude da nas iskoriste. Valjda zbog vremena i prostora u kojem smo odrasli polažemo pravo na cijeli svijet, polažemo pravo i na tu Ameriku koja se grčevito štiti, i na Europu, Rusiju, Aziju… Idemo tamo gdje nas prihvaćaju a prihvaćaju nas ne zbog toga što dolazimo iz točno određene zemlje, već zbog toga što nas doživljavaju kao čudnovata bića, onako kako bi svaku osobu trebalo doživljavati, kao biće vrijedno upoznavanja. Za Aleksandra Hemona smo samo imenom čuli, ne možemo reći ništa o njemu. Josip Novaković je sebi u Americi stvorio ugodnu egzistenciju. Pokušali smo ga kontaktirati, kao i neke druge ljude, smatramo da stariji kolege imaju obavezu pomoći mlađima, štoviše bilo bi nam drago kada bi i nas netko smatrao za starije kolege, ali je komunikacija tamo, u Americi, jednako teška kao i ovdje. Pisci se ne povezuju ni izbliza dovoljno, nema prave suradnje, koristoljublje je jedino pravilo, sve ostalo su iznimke. Problem je što postoje institucije koje smatraju da imaju ekskluzivno pravo izdavanja licenci na književnost. Od toga smo pobjegli, od etiketa, od brandova… Apsurd je da smo u zemlji u kojoj se postojanje izražava u dolarima otkrili punu vrijednost osjećaja, suradnje, razumijevanja. Te stvari su kao med, proizvodiš ih jer ih trebaš za život. Nadamo se da ljudi prepoznaju, ili da će prepoznati koje mi to stereotipe rušimo i zašto, ali ni u kom slučaju ne želimo stvoriti jedan novi stereotip.

Priča iz perspektive kovanice

- Koliko stignete pratiti noviju hrvatsku književnu produkciju, a koliko američku? Jesu li naši i američki mladi pisci u svom pisanju slični ili različiti?

- Mi smo, za vlastitu upotrebu, stvorili nove kriterije gledanja na književna djela. Po tim kriterijima većina suvremene produkcije, i ovdje, i tamo, nudi u najboljem slučaju pola istine, pola vidika. Zadnjih smo nekoliko godina prestali posezati za hrvatskim knjigama, naročito nakon što smo naprasno prestali pisati književne recenzije. Ali ukupan dojam je da se domaća književnost rascijepila po spolnoj crti razgraničenja, da se o mužjacima više govori i više ih se tapše (ili se sami tapšu) po plećima, a da ženke lakše osvajaju publiku. Nadamo se da je taj raskol tek zasjenio onu pravu književnost.

Amerika ima drugi problem. Tamo se zadnjih pedeset godina više ne uzgaja rijetka biljka - osjećaji. Pri tom mislimo na široki raspon stvarnih ljudskih ćutnji koje ni slučajno ne treba brkati s posvuda eksploatiranom sentimentalnošću. Osim pojedinih iznimaka, većina književne proizvodnje je emotivno potpuno prazna. To je posljedica, između ostaloga, pretjerane izloženosti radioaktivnim televizijskim ekranima. Amerikanci su kao svilene bube, umotane u vlakna što im izlaze iz vlastitih zadaka, ljudi u monologu, štovatelji kulta ugode, udobnosti, psihoanalize. U Los Angelesu su naši kolege pisali priče iz perspektive kovanice od četvrt dolara, priče u kojima psi govore, morski psi peku jaja na oko. To sve zvuči jako zanimljivo i zabavno ako je netko odrastao u stvarnosti koja se ne može razlikovati od crtanog filma. Većina američke književnosti koju smo imali prilike čitati je vapaj nijeme osobe za jezikom kojim bi izrazila bol što je osjeća zbog jezika koji joj je odsječen. Savršenstvo forme je postalo Sveti Gral, kako što ljepše ne reći apsolutno ništa. Bolji pisci barataju rječnikom od par stotina riječi, jer bez sadržaja, bez ideja, i jezik umire. Lošijim piscima treba nešto više riječi da postignu isti izostanak bilo kakvog učinka.

- Pretpostavljam da niste jedini ne-Amerikanci koji su došli u Ameriku, među ostalim, i pisati; susrećete li takve ljude, družite li se s njima, kakav je raspon motiva i dojmova svih vas «takvih»?

- Ti ne-Amerikanci su budućnost Amerike, jednako kao što su i ne-Hrvati budućnost Hrvatske, ne-Istrijani budućnost Istre. Identitet ne počiva na nepromjenjivosti, već na stalnosti promjene. Tradicija ima vrijednost jedino ako se ugrađuje u promjene, ako je temelj nečemu novom. Problem je kada «dotepenci» prerevno prihvaćaju običaje «domorodaca», kada se npr. ti isti ne-Amerikanci trude biti veći Amerikanci od Amerikanaca. Oponašanje ne bi trebalo biti samo sebi cilj, već način na koji se uči. Koliko god da je velika, Amerika može primiti još toliko stanovnika koliko ih trenutno ima. Koliko god da je mala, Istra može primiti još toliko stanovnika koliko ih trenutno ima. Jedino što se može od bilo koje osobe očekivati jest da prepozna određeni prostor kao svoj i da preuzme odgovornost za unapređenje tog prostora. Razumljivo je da se došljaci više trude u novom prostoru. U starijoj generaciji studenata/pisaca u našoj školi u Los Angelesu, bio je samo jedan «dotepenac». Od svih upravo je on jedini objavio knjigu, roman. Pomoglo mu je to što dolazi iz Izraela, što je Židov, a kritizira represivni sistem koji je tamo na snazi. Mi smo došli iz Hrvatske, nismo Amerikanci, ali smo odlučili kritizirati Ameriku, pa ćemo iz razumljivih razloga malo pričekati da Amerika valjda poželi vidjeti kako je ostatak svijeta vidi.

Književnost je umjetnost, a izdavaštvo posao

- Ljudi koji su ostali ovdje - oni s kojima održavate kontakte i prijateljstva - zavide li vam na tome što ste u Americi? Mislite li sami da ima razloga zbog kojih vam se može zavidjeti?

- Nadamo se da nam zavide, ne zbog toga što smo u Americi, jer se Amerikancima nema na čemu zavidjeti. Tamo ne postoji ništa što se u Hrvatskoj, u Istri ne bi moglo stvoriti ako bi ljudi ovdje to stvarno željeli. Istina je, u Hrvatskoj još uvijek nedostaju preduvjeti za ono što mi radimo tamo, i upravo zbog toga smo otišli, jer nismo imali vremena stvarati te preduvjete da bismo se tek nakon toga mogli baciti na pravi posao. To ne znači da je naš rad bolji ili vredniji od rada ljudi koji žive ovdje. Ali se nadamo da nam zavide, na tome što radimo ono što volimo i što smo sretni, jednako koliko i mi njima zavidimo. Zavist je prirodna, ljudska, i ako je dobro usmjerena može poslužiti kao gorivo za buduće napore. Teško da bi se netko htio naći u našim cipelama, ali nam je drago kada ljudi požele barem posredno podijeliti naša iskustva.

- Svakom je razumno preporučiti da ponekad u životu bar malo okuša kako je to živjeti u inozemstvu, «na Zapadu»; a iz vaše perspektive: je li razumno preporučiti i povratak, ili je bolje da se ostane tamo?

- Naša preporuka je: i na Istok, i na Zapad (Sjever i Jug također). Treba ići ili tamo gdje te žele, ili tamo gdje ti želiš ići, a idealno je da se ta dva kriterija poklope. Ponekad je nužno ići i protiv, sebe, drugih, prostora i vremena. To jednako tako znači i da je bilo kakav povratak nemoguć, jer Istra u koju smo se mi vratili prije par tjedana nije Istra koju smo napustili prije dvije i pol godine. Bilo bi arogantno očekivati da prostor koji ostavljaš stoji zamrznut u vremenu očekujući tvoj povratak. Još smo novi u cijelom tom ritualu odlazaka i dolazaka, ali nam se čini da je najbolje svakom prostoru prilaziti tražeći što ti novo ima za ponuditi i što ti imaš novoga za dati, bez obzira koliko puta taj prostor posjetio. Treba znati što donosiš sa sobom a što uzimaš. Ta razmjena mora biti poštena, svaka osoba mora preuzeti odgovornost za prostor na kojem se trenutno nalazi, za ljude s kojima dijeli taj prostor. Promjena okoline čini da to preuzimanje odgovornosti postane nesebičnije, da manje očekuješ, a više daješ. Tko god ima ideju iskoristiti određeni prostor, a ne ponuditi nešto zauzvrat, najbolje da ostane tamo gdje se nalazi, ili da se ne vraća kada jednom ode. Tipična pečalba nikada nije ni ugodna, ni lijepa, nikada iz radoznalosti, tko je jednom iz gole gladi napustio domovinu ima je samo u vlastitom pamćenju. Mi imamo sreću da nismo pečalbari, ne zanima nas trajni ostanak ni na kojem prostoru već želimo povezivati prostore koje posjećujemo, želimo ih dovesti u kontakt, motivirati ih da komuniciraju, razgovaraju, dijele…

- Sad malo konkretnije: što ste, otkako ste tamo, napisali i objavili, u kom obliku, hoće li to biti dostupno našoj publici?

- Napisali smo štošta, objavili znatno manje, par priča, isključivo na engleskom jeziku. Dosta toga, gotovo sve, nalazi se na Internetu, na našim stranicama (www.tashogi.com), i na stranicama našeg elektronskog časopisa (www.admit2.net), tako da je dostupno svakome tko nas poželi potražiti. Prijevode svojih stvari više ne radimo, najviše zbog toga što stvaranje novoga oduzima jednako energije i vremena koliko i prevođenje staroga. Kada osjetimo potrebu za hrvatskim jezikom radije prevodimo domaće autore na engleski, uglavnom poeziju, ili američke autore na hrvatski. No vremena za to je sve manje, što zbog škole, što zbog novih projekata. Pokušavamo naći izdavača, ali ono što radimo zaista ne spada u komercijalnu kategoriju, a Internet, dakle mogućnost da šalješ rukopise elektronskom poštom, jednako guši bilo kakvu komunikaciju koliko je i omogućuje, većina ljudi s kojima smo u vezi preko našeg časopisa u istoj je situaciji kao i mi, sve što trenutno možemo financijski podnijeti je održavanje web-stranica, jer književnost je umjetnost, a izdavaštvo posao. I čekanje, čekanje je također umjetnost. Ali, da stvar bude zanimljivija, imamo par projekata u pripremi ovdje, u Istri, u Hrvatskoj, o čemu će se čuti kada dođe vrijeme… vrijeme… valjda zato i pišemo, da uhvatimo vrijeme za rep, iako nam se ponekad čini da mi vučemo njega a ne ono nas.

Najbolje je reći da smo preko puta Italije

- Da zaključimo ovaj prvi privremeno-povratnički susret nekom dojmljivom i simptomatičnom anegdotom iz vašeg američkog života?

- Sredinom prošle godine selili smo se iz Los Angelesa, gdje smo završili MFA program, u Cleveland, gdje smo primljeni na doktorat. Naš je stan u LA-u bio opremljen kao izviđački šator, stolice i stol na rasklapanje i te stvari. Stanovali smo preko puta Paramount studija, odmah uz Melrose aveniju, u zgradi čiji su vlasnici bili Židovi, uz zgradu čiji su vlasnici bili Arapi. Koliko god smo za našeg dvogodišnjeg boravka izbjegavali kupovati nepotrebne stvari, pred odlazak naša je trinaest godina stara Nissan Altima bila toliko puna, da su stražnji blatobrani gotovo dirali gume - uglavnom odjeća i knjige. Kada smo se ujutro, pred početak puta, oko četiri sata (kretali smo rano, da prođemo kroz pustinju prije nego se užari) našli pred autom, u panici smo na pločniku pred zgradom istovarili uljni radijator i dvije kutije zelenog čaja, kao da nas je upravo to sprječavalo da krenemo. Sljedeća četiri dana vožnje nismo postojali, ni ta četiri dana nisu postojala. Činilo nam se da smo mogli deset puta proći pokraj tog Clevelanda a da ga ne primijetimo. Iza nas pijesak, ispred nas tjeskobna prijeteća praznina. Negdje na pola puta, nakon pustinje Nevade, i pustoši zvanih Utah i Wyoming, u Iowi, prenoćili smo u motelu uz autocestu, u mjestu s benzinskom pumpom i tri stanovnika. Ujutro, na doručku, dva su lovca, otac i sin iz Indiane, zapazila naš naglasak. Sin je pitao odakle smo. Prosječan Amerikanac ne zna gdje je Hrvatska. Najbolje je reći mu da se nalazimo preko puta Italije. Za Italiju je većina čula, ali nisu nikada razmišljali o tome da se nešto nalazi preko puta nje. Za Amerikance zemlje, krajevi svijeta, stoje sasvim odvojeno, vise u zraku, poput dijelova puzzlea, ili su, kao u Las Vegasu, nagurani jedni uz druge: New York, Pariz, Venecija. Da smo mogli bilo što drugo reći, vjerojatno bismo to «bilo što» i rekli. Ali nismo. Rekli smo: iz Hrvatske. Mladi Amerikanac od sunca preplanulog vrata i plavih, od vjetra izblijedjelih očiju, se nasmiješio. O, zna on za Hrvatsku, čuo je da je lijepa zemlja. Prošle je godine bio na razmjeni studenta u Španjolskoj, tamo se sprijateljio s Bosancima. Divni ljudi, kaže, upravo su mu oni pričali o Hrvatskoj.

Razgovarao: Davor ŠIŠOVIĆ
(objavljeno u Glasu Istre, 18. ožujka 2006.)


Natrag na SIMO-TAMO