RAZGOVOR S POVJESNIČARKOM UMJETNOSTI I VODITELJICOM NOVIGRADSKE GALERIJE «RIGO» JERICOM ZIHERL, O RANOM PAZINSKOM STVARALAŠTVU ANTUNA MOTIKE

Znanstvena fantastika pazinskog gimnazijalca

Antun Motika kao nova karika u «tajnoj vezi» Pazina i Julesa Vernea * Kao pazinski gimnazijalac, Antun Motika je autor prve svjetske strip-adaptacije romana Julesa Vernea, ali i autor prvog hrvatskog stripa uopće * Kakva je uloga pazinskog i istarskog razdoblja u cjelini Motikina života i djela? * Zašto je ostavština Antuna Motike, pogotovo njegovi rani radovi, do danas uglavnom nepoznata široj javnosti?



Jerica Ziherl


Antun Motika


Naslovnica «Puta na Mjesec», protostripa ili slikovnice nastale pod utjecajem Julesa Vernea za Motikinih pazinskih gimnazijskih dana


Listanje bilježnice s nikad objavljenim Motikinim stripom otkriva prizore nalik onima iz američkih avanturističkih stripova nastalih tridesetak godina kasnije


Lijevo slika, desno tekst, tim se konceptom nižu čudesni Motikini znanstveno-fantastični prizori


«Probušeni» Mjesec, crtež inspiriran Meliesovom filmskom adaptacijom Verneovog romana


«Vinko Lozić» bio je Motikin gimnazijski, današnjim rječnikom rečeno - fanzin


Tabla iz Motikinog «Majmuna Floka», nepriznatog prvog hrvatskog stripa


Majmun Flok u ulozi političkog komentatora


Koza ili tovar? Motika je razvio osebujnu «karikaturalnu geografiju», a Istra i Pazin u većini crteža imaju glavne uloge


Motikina «Tugoslavija», politička karikatura iz vremena nastajanja nove države nakon Prvog svjetskog rata, u koju Istra nije uspjela ući


Dražestan crtež oživljenog Pazina iz zbirke «Moje karikature»


Motikin tehnoutopijski grad, «Futuropolis»

- Već dulje vrijeme bavite se proučavanjem života i djela Antuna Motike, što je i tema vaše doktorske disertacije, na kojoj radite posljednjih mjeseci. S obzirom da se na svom radnom mjestu pretežito bavite recentnijim umjetnicima, što vas je ponukalo da odaberete baš Motiku kao temu vaših proučavanja?
- Moja pozicija voditeljice galerije proizlazi iz studija, metoda i prakse nekoga tko je po obrazovanju i struci povjesničar umjetnosti. Bez obzira što je danas uvriježeno mišljenje da je ova struka preuska, ili bolje rečeno nedostatna, za suočavanje sa suvremenim umjetničkim zbivanjima, ona ipak još uvijek posjeduje instrumente koji omogućavaju interpretacije najrazličitijih i najradikalnijih umjetničkih fenomena. Jednostavno, ako se bavite suvremenom umjetnošću, vi ne možete izbjeći njezinu povijest odnosno svijest o povijesnosti umjetničkih pojava, praksi ili procjena. Stoga nastojim pratiti korake mog poziva, a ono zahtijeva, barem po mom shvaćanju, svakodnevni rad na neprekidnom vlastitom obrazovanju, sve u cilju što temeljitijeg upoznavanja s mnogobrojnim fenomenima i problemima svijeta umjetnosti. Jedan od tih fenomena je i umjetnik Antun Motika. Za razliku od mojih kolega, kao što su Darko Schneider, Darko Glavan ili kolegica Gorka Ostojić Cvajner, koji dobro poznaju Motiku, dapače još za njegova života su se u različitim okolnostima bavili njegovim stvaralaštvom, ja sam tu relativno «friška». Moje upoznavanje ovog umjetnika poklopilo se s velikom Motikinom izložbom u Klovićevim dvorima 2002., priređene povodom njegove stote obljetnice rođenja i desete obljetnice smrti. Ta je retrospektiva predstavila sve bogatstvo umjetnikova opusa, ali je istodobno pokazala da se umjetnik sustavno bavio istraživanjima u različitim umjetničkim medijima čemu struka do danas nije pridavala značaj. Motikina tzv. «atelijerska istraživanja» započinju četrdesetih godina prošloga stoljeća, stoga mi je predloženo da kao podtemu istražim upravo to razdoblje, a zaokružena cjelina obuhvaća godine od Motikina rođenja pa do 1953. godine. Naposljetku, tema Antun Motika je mnogo šira od puke kronologije i formalnih analiza. Naime, bez saznanja o intelektualnim, mentalnim i kulturnim sklopovima povijesnog isječka, bez istraživanja povijesti umjetnika i njegove obitelji te njihova odnosa prema složenim društvenim, političkim ili pak gospodarstvenim sustavima određenog razdoblja, ostavlja nas na površini shvaćanja vremena i prostora, a time i umjetnosti. A Antun Motika je vrlo zahvalna «priča» s kojom šećemo kroz burna vremena i različite krajeve. Samo da spomenem mjesta u kojima je Motika, kroz duže ili kraće vrijeme, boravio u razdoblju 1902. do 1953. godine - Pula, Žminj, Pazin, Sušak, Zagreb, Mostar, Pariz pa opet Zagreb.
- U javnosti je bivalo izrečenih tvrdnji da je Motika u domovini nepravedno zapostavljan, pa čak i zanemarivan autor; jesu li takve tvrdnje utemeljene?
- Pa ne bih se baš složila s takvim tvrdnjama. Minula umjetnička zbivanja i načini njezine historizacije (ili dehistorizacije) ističu, u bilo kojoj sredini (tako i našoj), vrlo naglašenu svijest o uvjetovanosti umjetnosti vlastitim vremenom i vlastitom epohom, ali i svijest o tome da umjetnost nije refleks nego podstrekač i nosilac promjena u vremenu i epohi. A Motikina je umjetnost to bila i to mu se, barem u stručnim krugovima, priznaje. Što se struke tiče, mišljenja sam da ga ona nije prepustila olakom gubitku iz kulturnog pamćenja vlastite sredine. Utoliko što danas sama ta sredina takvu umjetnost pamti kao važnu crtu u vlastitoj kulturnoj samosvijesti.
Koliko ja znam Motika je bio cijenjen i kao umjetnik i kao pedagog i naposljetku kao čovjek. Ali on je bio u kontekstu nacionalne umjetnosti, kao što sam navela u mom radu, treći gost na povijesnoj ljestvici. Što to znači? Samo to da je u određenom razdoblju njegova umjetnost bila drugačija i da ga tadašnji vodeći neprikosnoveni bardovi likovnokritičarskog svijeta, a tu ponajprije mislim na Krležu i Gamulina, jednostavno nisu razumjeli. Stoga su ga ili - u slučaju Krleže prešućivali - ili - u slučaju Gamulina - osporavali. No to nipošto ne znači da se o Antunu Motiki nije pisalo, dapače, njegova se umjetnost konstantno nalazila pri samom vrhu nekih od «velikih tema» hrvatske moderne umjetnosti. Svaka je njegova samostalna izložba do 1953., kako je napisao Radoslav Putar, pomaknula stvari. To se osobito odnosi na izložbu «Arhajski nadrealizam» s početka 1952. koja, kroz prizmu povijesnih činjenica, predstavlja jedan od važnih datuma hrvatske poslijeratne umjetnosti s kojom se suvremeno likovno stvaralaštvo prikazuje i valorizira na nov način. Nažalost nemamo ovdje mjesta za podrobnijim objašnjenjem tih događanja jer izostaje poznavanje društveno političkoga konteksta ondašnjega jugoslavenskog umjetničkog prostora. Ono što nastojim sintetizirati u mom istraživanju jest da su procesi u umjetnosti s vremenom pokazali i prosudili što je ostalo trajno ugrađeno u umjetničko i kulturno iskustvo sredine u kojoj je Antun Motika živio i stvarao. I dakako, da pridonesem nekim novim spoznajama.
- Otkako temeljitije proučavate Motiku, je li vas nešto u njegovu životu i djelu, i nama poznatom nasljeđu, posebno iznenadilo?
- Što se nasljeđa tiče nisam baš sigurna da vam je ono poznato. Poznati su vam radovi iz muzejskih (ili privatnih) zbirki koji su izlagani ili su reproducirani u raznim publikacijama. Obrada i prezentacija same Motikine ostavštine tek predstoji. Radi se o desecima tisuća crteža i skica, na stotine tzv. «eksperimenata», slika i skulptura koje nisu izlagane. To je sve uredno popisao Darko Glavan i sada, kada ostavština ima legalnog nositelja, tek predstoji njezino stručno udomljavanje.
Što me iznenadilo? Dosadašnja se historiografija pretežno bavila Motikinim slikarstvom, a stilski ga je odredila kao predstavnika postimpresionističke prakse i njezinih inačica (lirski postimpresionizam, intimistički postimpresionizam). Međutim, manje je poznata Motikina vrlo rana avangardna, odnosno neoavangardna pozicija. Motika je bio samozatajan umjetnik nesklon medijskim istupima, stoga su njegova «atelijerska istraživanja» bila poznata samo uskom krugu njegovih poznanika i privrženika. S obzirom da su za razvoj Motikine oblikovne sintakse značajni upravo ti eksperimenti (dekalkomanija, kolaži, fotografije, frotaži, proučavanje lumino-kinetičkih efekata, primjena organskih materijala itd.) koje sustavno radi od 1940. do 1950., u razdoblju u kojem prevladavaju ideološki proklamirane estetike, oni označavaju Antuna Motiku kao jednog od onih umjetnika koji sudjeluju u dekonstruktivnim postupcima razbijanja modernističkog akademizma. Također se pokazalo da Antun Motika sudjeluje kao aktivna komponenta u razvojnom procesu hrvatske umjetnosti do 1953., kada unosi nove morfološke i stilske elemente u recentnu likovnu produkciju, što je neposredno utjecalo na pristup temeljnim likovnim i estetskim problemima trenutka.
- Manje je poznato da je Motika svoju vlastitu umjetničku sudbinu počeo zacrtavati još dok je bio đak «stare pazinske gimnazije». Što nam je poznato o tim njegovim danima?
- Upravo je to tzv. «istarsko razdoblje» najmanje poznato. Ono je važno ne samo zbog Motikina likovnog sazrijevanja i formiranja nego i oblikovanja njegovoga svjetonazora. U tome je veliku ulogu odigrala majka Anka koja je za onodobne prilike bila napredna i hrabra žena te vodila glavnu riječ u kući. Gospođa je Motika imala vrlo izraženu svijest hrvatske narodne pripadnosti koju je dosljedno i doslovno prenosila u zadaću svog moralnog angažmana. Tu prije svega mislimo na odgoj i školovanje svoje djece, a u nekim prilikama ona pokazuje i elemente građanskog neposluha. Stoga Anka Motika nije željela da joj se djeca školuju na njemačkom, a kasnije na talijanskom jeziku. To je bio i jednim od razloga učestalih seljenja obitelji Motika.

Kolege su ga zvali «il Pitore»

Antun Motika je pohađao Carsko-kraljevsku veliku državnu gimnaziju u Pazinu od školske godine 1915./16. do njezina ukinuća 1918. godine. Motiku su kolege zvali «il Pitore», naravno - zbog njegova likovna samoizražavanja. I sam Motika u kratkom pismu kojega je poslao 1980. na adresu ondašnje pazinske gimnazije piše o svojim «drugovima» Anti Bonifačiću i braći Keršovani, o svom dragom učitelju Saši Šantelu, o radu na đačkom listu «Slavenska lipa» i kasnijem, rađenom u ilegali, «Vinku Loziću»; zatim su tu ilustrirane knjige «Crvena brada» i «Put na mjesec» i naposljetku «humoristička biografija» jednostavnog naziva «Moje karikature». Dio od navedenog je sačuvan i nova iščitavanja tih ranih, đačkih radova, otkrivaju nam mnoge elemente Motikina kasnijeg stvaralaštva, i što je vrlo važno, govore nam da je Motika od najranijih dana znao koncepcijski razraditi i provesti ideju do kraja. Uzmimo za primjer bilježnicu «Moje karikature» koja je zapravo oslikovljena individualna i obiteljska kronika ispričana na 52 lista. Crteži pokazuju sigurnost ruke, linije su meke i zaigrane, sjenčanja blaga, perspektivni odnosi usuglašeni, a posebna draž tih crteža je vizualna dinamika. To proizlazi iz toga što Motika svoje gradove i sela, kućice, vrata, prozore, stijene itd. prikazuje živima (ucrtava im usta, oči, ruke, noge…). No kolikogod vedri ton prevladava crtežima ipak su oni u podtekstu socijalne i političke tematike. Nadalje, treba spomenuti njegove političke karikature u «Vinku Loziću», a osobito «Majmuna Floka» koji ima nadimak «Jugoslaven». Već kod samih naziva vidimo da su on i njegovi prijatelji imali dobar smisao za humor. No «Flok» je zanimljiv stoga što se zapravo radi o stripu, i to po mom mišljenju - prvom u Hrvatskoj. Općenito se navodi da je «Maks i Maksić», koji  izlazi u Zagrebu od 1925. do 1934., prvi hrvatski strip. No «Flok» je rađen 1919., i ono što je vrlo važno, tekst stripa pisan je na hrvatskom jeziku (ne zaboravimo da je tada Istra pod Italijom). Da ne duljim, ima mnogo kockica Motikina «istarskoga mozaika» za koje se ne zna i drago mi je da sam na dobrom putu pridonijeti cjelovitijoj slici jednog umjetničkog puta. Motikin duhovni zemljopis pariškog, mostarskog, kao ni zagrebačkog razdoblja, ne postoji bez osvjetljavanja toposa njegova rođenja, bivanja i školovanja. Bez obzira što je iz istarskog razdoblja sačuvano relativno mali broj radova, a neki nemaju nužno i likovnu vrijednost, smatram da «malo» ne postoji samo zato da posluži kao osvjetljenje «velikome», nego da je ono što zovemo poviješću umjetnosti zapravo njima zajednička sudbina.

Kako je Motika otkrio Julesa Vernea

 - U svijetu malom poput našeg, često se otkrivaju iznenađujuće koincidencije, čudom skrivene čitave nizove godina. Tek se posljednjih godina temeljitije razotkriva veza grada Pazina i francuskog pisca Julesa Vernea, kroz povijest nastanka romana «Mathias Sandorf», no još jedna veza Pazina i Vernea dolazi nam i kroz osobu Antuna Motike? Čini nam se posebno prigodnim to istaknuti sada, na isteku godine u kojoj je svijet obilježio stotu obljetnicu smrti Julesa Vernea.
- Prvo da vam zahvalim što ste mi skrenuli pažnju na Julesa Vernea i Pazin. Sada smo na vašem području, zar ne? Pa koincidencija zasigurno postoji. Dok vi niste otkrili «vašu» vezu, ni ja nisam mogla povezati «moju». Evo vam prednosti multidisciplinarnog pristupa! No ima još nešto. Donedavno, povijesno umjetnička disciplina nije se previše obazirala na medije stripa, knjižnih ilustracija ili likovnih uradaka iz domene znanstvene fantastike. No isto tako stoji da su se dosadašnji Motikini conuosieri samo ovlaš bavili njegovim ranim razdobljem. Eto, kada sve to zbrojite, novi putovi su otvoreni. Ukratko, kada listate Motikine ilustrirane knjige «Crvena brada» i «Put na mjesec», koje su nastale u Pazinu, neminovno uočavate podudarnosti s literaturom «oca znanstvene fantastike». U Motikinom slučaju ta «koincidencija» je svakako dobrodošla jer pridonosi osvjetljavanju njegova ranog ili ako hoćete istarskog razdoblja.
- Je li moguće utvrditi koliko je Motika poznavao djela Julesa Vernea i koliko se njima služio oblikujući svoje gimnazijske radove?
- Motika je zasigurno poznavao Verneovu literaturu. Gimnazijska je knjižnica bila dobro opskrbljena, naročito literaturom prevedenom na hrvatski, a među njima su bila i Verneova djela. Da su o Julesu Verneu morali i učiti nalazimo podatak kod Mate Balote. On piše da je učitelj Roža sve razrede kojima je predavao umarao s Verneovim romanom «Djeca kapetana Granta» - a predavao je i Antunu Motiki. Sam Motika nije spominjao Vernea, no pogledamo li sadržaj njegovih «knjiga» naići ćemo na mnoge detalje koje je on mogao preuzeti jedino od «oca znanstvene fantastike». Motikine se priče temelje na mogućim i nemogućim pustolovinama na/oko/u i izvan Zemlje, i on u njima koristi mnoge Verneove «izume» kao što su npr. podmornica, putovanje i istraživanje Mjeseca, umjetni satelit, eksplozije, čudne naprave i razni strojevi. Kao i kod Vernea, i u njega nailazimo na zvjezdarnice, let balonom, pisanje o dalekoj budućnosti i opise idealnih gradova.
- Dvije Motikine bilježnice sa stripovima inspiriranima djelima Julesa Vernea za punih trideset godina prethode prvim strip-obradama djela ovog pisca. Kakvi su, likovno i narativno, ti Motikini stripovi?
- Motika prvo radi «Crvenu bradu» pa «Put na mjesec», a godine su 1917-1918. On ih naziva «ilustracije dviju knjiga stripova». Za strip imamo premalo elemenata da bi ga tako mogli nazvati, ali zato naziv «ilustrirana knjiga» stoji, i to s predznakom znanstvene fantastike. Oba naslova čine jednu tematsku cjelinu, odnosno literarni dio priče iz prve ima nastavak u drugoj knjizi. Tekstualni dio pisan je hrvatskim jezikom i dosljedno prati priču pustolovnog sadržaja u kojem pratimo zgode i nezgode jednog dječaka i osoba "M" i "B" u dugom vremenskom nizu. Likovni dio pak nudi paletu disciplina i tehničkih rješenja koji variraju u kvaliteti izvedbe. Ima tu crteža, akvarela, silueta i kontura itd., a naročitu draž čini raznobojnost podloge odnosno papira. Zanimljiva je stranica gdje Motika oslikava mjesečev krug. E, to je «skinuto» s poznatog Meliésova kadra «jednookog mjeseca». I naslovnica Motikine knjige je gotovo ista kao i prizor iz filmske ekranizacije Verneova djela. Tražeći znakove Verneova utjecaja kod Motike mi se, dakako ograđujemo od usporednih literarnih vrednovanja. Motikin vokabular je oskudan i suhoparan, ali to ni nije predmet našeg interesa. Namjera nam je ukazati na poticaje, izvore koji su dio Motikina (samo)oblikovanja, a koje je dosadašnja povjesnoumjetnička praksa marginalizirala.

I u Istri su se vrtjeli Meliesovi filmovi

- Osim spomenutih stripova, u današnjim se retrospektivnim izložbama i prikazima često navodi i Motikina slika, zapravo crtež «Futuropolis», koji također kao da je izrastao iz djela Julesa Vernea. Koliko se zna o nadahnućima za tu sliku, i zašto je ona važna za sagledavanje ukupnog njegovog opusa?
- Crtež se datira u 1917. godinu. Glavan ga imenuje «Futoropolis», a Schneider «Metropolis». Malo je vjerojatno da crtež nastaje, po Glavanu mišljenju, na osnovu poznavanja futurističkih projekata Sant'Elie no s obzirom da se radi o ilustraciji grada «tehno-utopije» bliži smo pretpostavci da je nastao na osnovu poznavanja djela Julesa Vernea. Ne zaboravimo da su neke Verneove knjige bile ilustrirane, a neke i, kako sam navela, ekranizirane. Tada su se ti filmovi već «vrtjeli» po Istri.
Sam crtež je prije iznimka nego pravilo. Motika nije poslije, barem koliko je meni poznato, radio takve «gradove budućnosti». No s obzirom da crtež nastaje istodobno kada i «Crvena brada» odnosno «Put na mjesec», imamo dovoljno elemenata koji ukazuju da je mladi Motika bio privržen (znanstvenoj) fantastici. Mladenačka fascinacija fantastikom nije bila prolazna avantura, njegovi se tragovi očituju u jednoj drugoj i dugoj Motikinoj fazi temeljenoj na likovnom istraživanjima i izumima. Motikini radovi nastali u Pazinu nisu neka vrhunska ostvarenja, oni su nam prvenstveno dragocjeni s pozicija povijesnih činjenica, dokumenata. Kao što smo pomaknuli granice stripa, tako se s Motikinim «knjigama» nalazimo u prapovijesti ilustrirane pripovijetke hrvatske znanstvene fantastike. U toj domeni ostajemo još na pretpostavkama s obzirom da ta «prapovijest» još nije objavljena, no ako ništa drugo, Motikine bi «knjige» svakako bile među prvim ilustriranim djelima na hrvatskom jeziku koja nastaju pod utjecajem Julesa Vernea.  
- U dosad objavljenim spomenicama i monografijama o Pazinskoj gimnaziji Motika se kao đak te slavne škole nažalost spominje samo uzgred, iako je ostavio dosta svojih tragova u tadašnjim školskim listovima i društvenom životu škole. Što ste o tom razdoblju njegova života uspjeli otkriti?
 - S obzirom da je 1918. školska dokumentacija «stare» pazinske gimnazije što uništena što pogubljena nema ni puno pisanih izvora o Motiki. Drugo, Motikina ostavština je dosta dugo bila nedostupna javnosti i stoga se možda nije ni znalo za njegove rane radove. Bez obzira na Motiku, pazinske su publikacije vrlo dragocjene. One objedinjuju građu koja govori o značenju i ulozi gimnazije, ne samo u odgojno-obrazovnom nego i u društveno-kulturnom kontekstu. Poznato je da je «stara pazinska gimnazija» bila žarištem širenja i promicanja nacionalne svijesti Hrvata i Slovenaca u Istri. No za mene su te knjige ponajprije bile dragocjene kao dopunska literatura o Motikinoj umjetnosti. Ukratko, Motikina pazinska osobna iskaznica bi glasila: vedrina duha, radoznalost i razigranost mašte, upućenost u događanja svog vremena, solidna obrazovanost, interes za onodobne «nove medije»; a to su osobine koje mladog provincijalca pretvaraju u osobu širokih pogleda. Nazvati jedan list, pa bio on i učeničkim, popularnim likom iz mašte J. Sterije Popovića, a godina je 1919, u Istri je, nećemo reći baš kako je zapisao Balota «veleizdaja, revolucija i buna», ali zato jasan stav mladog, običnog čovjeka koji je uspio skupiti elementarnu građansku hrabrost kako bi ukazao na postojeće nepodnošljivo društveno i političko stanje. To vam je sasvim jasno kada gledate, ali i čitate, Motikine ilustracije u «Lipi», «Loziću» pa i u «Mojim karikaturama».

Od Vernea do Sputnjika i pravih astronauta

- U kasnijim svojim fazama Motika je krenuo sasvim drugim «umjetničkim vodama», no s obzirom na veliku raznolikost njegova opusa, je li se ikada kasnije vraćao bilo pazinskim, bilo «julesverneovskim» temama?
- Motikin je medij prije svega bio crtež. Već D. Schneider bilježi da su Motikini crteži «pročitana knjiga njegove kobi». O tome da je crtanje, odnosno crtež, prvi oblik Motikina samoizražavanja, njegovo umjetničko polazište, svjedoče nam i sačuvani pazinski radovi. A da crtež nije predstavljao samo mladenačku, početnu, likovnu sposobnost ovladavanja dvodimenzionalnom površinom, ili recimo da su ekonomske prilike bile razlogom za jeftiniji «papir i olovku», govori nam i na tisuće i tisuće sačuvanih Motikinih crteža koji su rađeni tijekom svih njegovih umjetničkih faza. Uostalom, izložba iz 1952. koja je izazvala najviše pažnje u cjelokupnom njegovom izlagačkom opusu, zapravo je izložba - crteža. Stoga pazinsko odnosno istarsko razdoblje stoji na samom početku jednog logičkog razvoja umjetnikova opusa u cjelini.
Doslovnih julesverneovskih tema kasnije nema, ali u mnogobrojnim Motikinim fotomontažama i skicama te nekolicini slika iz pedesetih, šezdesetih, pa i kasnije, i dalje je prisutna fascinacija, sada ne više znanstvenom fantastikom, nego stvarnošću: tu nalazimo prave snimke Mjeseca, Sputnjika, leta na Mjesec, astronaute, kozmičke motive itd.
- Svakako treba reći i pokoju riječ o ostavštini Antuna Motike, u kojoj se nalaze i djela o kojima smo ovdje govorili: ne bi li bilo logično da se svi ti najvećim dijelom radni materijali i rani radovi nalaze pohranjeni u nekoj odgovarajućoj istarskoj ustanovi?
- U kojoj? Voljela bih da griješim, ali na prste jedne ruke možemo nabrojiti koliko je Motikinih radova ne samo izloženo nego i pohranjeno u čuvaonicama istarskih muzejskih ustanova. Trenutno ni u zagrebačkim muzejima nema Motike u stalnom postavu, a bojim se da i mlađi naraštaji pojma nemaju kamo bi ga smjestili. Naravno da djela Antuna Motike zaslužuju svoj izlagački prostor, samim time što ih, ponavljam, struka visoko vrednuje. Što se samog umjetnika tiče, on je dao dovoljno velik ulog pred licem povijesti, no drugo je pitanje kako mu to sadašnjost vraća. Kako ono kažu Istrijani? Će bit!
- Na kraju, hoće li vaše bavljenje Antunom Motikom biti pristupačno široj javnosti u obliku neke knjige ili na neki drugi način?
- Nadam se, no to ne ovisi samo o meni. U formi znanstvenog rada vjerojatno neće ići, ima puno fusnota. Ništa, predlažem da krenemo s nečim što bismo mogli nazvati «Antun Motika za početnike».

Razgovarao: Davor ŠIŠOVIĆ
(objavljeno u Glasu Istre, 7. siječnja 2006.)


Natrag na SIMO-TAMO