Jerica Ziherl
|
- Već dulje vrijeme bavite se
proučavanjem života i djela Antuna Motike, što je i tema vaše
doktorske disertacije, na kojoj radite posljednjih mjeseci. S obzirom da
se na svom radnom mjestu pretežito bavite recentnijim umjetnicima, što
vas je ponukalo da odaberete baš Motiku kao temu vaših proučavanja? - Moja pozicija voditeljice galerije proizlazi iz studija, metoda i prakse nekoga tko je po obrazovanju i struci povjesničar umjetnosti. Bez obzira što je danas uvriježeno mišljenje da je ova struka preuska, ili bolje rečeno nedostatna, za suočavanje sa suvremenim umjetničkim zbivanjima, ona ipak još uvijek posjeduje instrumente koji omogućavaju interpretacije najrazličitijih i najradikalnijih umjetničkih fenomena. Jednostavno, ako se bavite suvremenom umjetnošću, vi ne možete izbjeći njezinu povijest odnosno svijest o povijesnosti umjetničkih pojava, praksi ili procjena. Stoga nastojim pratiti korake mog poziva, a ono zahtijeva, barem po mom shvaćanju, svakodnevni rad na neprekidnom vlastitom obrazovanju, sve u cilju što temeljitijeg upoznavanja s mnogobrojnim fenomenima i problemima svijeta umjetnosti. Jedan od tih fenomena je i umjetnik Antun Motika. Za razliku od mojih kolega, kao što su Darko Schneider, Darko Glavan ili kolegica Gorka Ostojić Cvajner, koji dobro poznaju Motiku, dapače još za njegova života su se u različitim okolnostima bavili njegovim stvaralaštvom, ja sam tu relativno «friška». Moje upoznavanje ovog umjetnika poklopilo se s velikom Motikinom izložbom u Klovićevim dvorima 2002., priređene povodom njegove stote obljetnice rođenja i desete obljetnice smrti. Ta je retrospektiva predstavila sve bogatstvo umjetnikova opusa, ali je istodobno pokazala da se umjetnik sustavno bavio istraživanjima u različitim umjetničkim medijima čemu struka do danas nije pridavala značaj. Motikina tzv. «atelijerska istraživanja» započinju četrdesetih godina prošloga stoljeća, stoga mi je predloženo da kao podtemu istražim upravo to razdoblje, a zaokružena cjelina obuhvaća godine od Motikina rođenja pa do 1953. godine. Naposljetku, tema Antun Motika je mnogo šira od puke kronologije i formalnih analiza. Naime, bez saznanja o intelektualnim, mentalnim i kulturnim sklopovima povijesnog isječka, bez istraživanja povijesti umjetnika i njegove obitelji te njihova odnosa prema složenim društvenim, političkim ili pak gospodarstvenim sustavima određenog razdoblja, ostavlja nas na površini shvaćanja vremena i prostora, a time i umjetnosti. A Antun Motika je vrlo zahvalna «priča» s kojom šećemo kroz burna vremena i različite krajeve. Samo da spomenem mjesta u kojima je Motika, kroz duže ili kraće vrijeme, boravio u razdoblju 1902. do 1953. godine - Pula, Žminj, Pazin, Sušak, Zagreb, Mostar, Pariz pa opet Zagreb. - U javnosti je bivalo izrečenih tvrdnji da je Motika u domovini nepravedno zapostavljan, pa čak i zanemarivan autor; jesu li takve tvrdnje utemeljene? - Pa ne bih se baš složila s takvim tvrdnjama. Minula umjetnička zbivanja i načini njezine historizacije (ili dehistorizacije) ističu, u bilo kojoj sredini (tako i našoj), vrlo naglašenu svijest o uvjetovanosti umjetnosti vlastitim vremenom i vlastitom epohom, ali i svijest o tome da umjetnost nije refleks nego podstrekač i nosilac promjena u vremenu i epohi. A Motikina je umjetnost to bila i to mu se, barem u stručnim krugovima, priznaje. Što se struke tiče, mišljenja sam da ga ona nije prepustila olakom gubitku iz kulturnog pamćenja vlastite sredine. Utoliko što danas sama ta sredina takvu umjetnost pamti kao važnu crtu u vlastitoj kulturnoj samosvijesti. Koliko ja znam Motika je bio cijenjen i kao umjetnik i kao pedagog i naposljetku kao čovjek. Ali on je bio u kontekstu nacionalne umjetnosti, kao što sam navela u mom radu, treći gost na povijesnoj ljestvici. Što to znači? Samo to da je u određenom razdoblju njegova umjetnost bila drugačija i da ga tadašnji vodeći neprikosnoveni bardovi likovnokritičarskog svijeta, a tu ponajprije mislim na Krležu i Gamulina, jednostavno nisu razumjeli. Stoga su ga ili - u slučaju Krleže prešućivali - ili - u slučaju Gamulina - osporavali. No to nipošto ne znači da se o Antunu Motiki nije pisalo, dapače, njegova se umjetnost konstantno nalazila pri samom vrhu nekih od «velikih tema» hrvatske moderne umjetnosti. Svaka je njegova samostalna izložba do 1953., kako je napisao Radoslav Putar, pomaknula stvari. To se osobito odnosi na izložbu «Arhajski nadrealizam» s početka 1952. koja, kroz prizmu povijesnih činjenica, predstavlja jedan od važnih datuma hrvatske poslijeratne umjetnosti s kojom se suvremeno likovno stvaralaštvo prikazuje i valorizira na nov način. Nažalost nemamo ovdje mjesta za podrobnijim objašnjenjem tih događanja jer izostaje poznavanje društveno političkoga konteksta ondašnjega jugoslavenskog umjetničkog prostora. Ono što nastojim sintetizirati u mom istraživanju jest da su procesi u umjetnosti s vremenom pokazali i prosudili što je ostalo trajno ugrađeno u umjetničko i kulturno iskustvo sredine u kojoj je Antun Motika živio i stvarao. I dakako, da pridonesem nekim novim spoznajama. - Otkako temeljitije proučavate Motiku, je li vas nešto u njegovu životu i djelu, i nama poznatom nasljeđu, posebno iznenadilo? - Što se nasljeđa tiče nisam baš sigurna da vam je ono poznato. Poznati su vam radovi iz muzejskih (ili privatnih) zbirki koji su izlagani ili su reproducirani u raznim publikacijama. Obrada i prezentacija same Motikine ostavštine tek predstoji. Radi se o desecima tisuća crteža i skica, na stotine tzv. «eksperimenata», slika i skulptura koje nisu izlagane. To je sve uredno popisao Darko Glavan i sada, kada ostavština ima legalnog nositelja, tek predstoji njezino stručno udomljavanje. Što me iznenadilo? Dosadašnja se historiografija pretežno bavila Motikinim slikarstvom, a stilski ga je odredila kao predstavnika postimpresionističke prakse i njezinih inačica (lirski postimpresionizam, intimistički postimpresionizam). Međutim, manje je poznata Motikina vrlo rana avangardna, odnosno neoavangardna pozicija. Motika je bio samozatajan umjetnik nesklon medijskim istupima, stoga su njegova «atelijerska istraživanja» bila poznata samo uskom krugu njegovih poznanika i privrženika. S obzirom da su za razvoj Motikine oblikovne sintakse značajni upravo ti eksperimenti (dekalkomanija, kolaži, fotografije, frotaži, proučavanje lumino-kinetičkih efekata, primjena organskih materijala itd.) koje sustavno radi od 1940. do 1950., u razdoblju u kojem prevladavaju ideološki proklamirane estetike, oni označavaju Antuna Motiku kao jednog od onih umjetnika koji sudjeluju u dekonstruktivnim postupcima razbijanja modernističkog akademizma. Također se pokazalo da Antun Motika sudjeluje kao aktivna komponenta u razvojnom procesu hrvatske umjetnosti do 1953., kada unosi nove morfološke i stilske elemente u recentnu likovnu produkciju, što je neposredno utjecalo na pristup temeljnim likovnim i estetskim problemima trenutka. - Manje je poznato da je Motika svoju vlastitu umjetničku sudbinu počeo zacrtavati još dok je bio đak «stare pazinske gimnazije». Što nam je poznato o tim njegovim danima? - Upravo je to tzv. «istarsko razdoblje» najmanje poznato. Ono je važno ne samo zbog Motikina likovnog sazrijevanja i formiranja nego i oblikovanja njegovoga svjetonazora. U tome je veliku ulogu odigrala majka Anka koja je za onodobne prilike bila napredna i hrabra žena te vodila glavnu riječ u kući. Gospođa je Motika imala vrlo izraženu svijest hrvatske narodne pripadnosti koju je dosljedno i doslovno prenosila u zadaću svog moralnog angažmana. Tu prije svega mislimo na odgoj i školovanje svoje djece, a u nekim prilikama ona pokazuje i elemente građanskog neposluha. Stoga Anka Motika nije željela da joj se djeca školuju na njemačkom, a kasnije na talijanskom jeziku. To je bio i jednim od razloga učestalih seljenja obitelji Motika. Kolege su ga zvali «il Pitore» Antun Motika je pohađao Carsko-kraljevsku veliku državnu gimnaziju u Pazinu od školske godine 1915./16. do njezina ukinuća 1918. godine. Motiku su kolege zvali «il Pitore», naravno - zbog njegova likovna samoizražavanja. I sam Motika u kratkom pismu kojega je poslao 1980. na adresu ondašnje pazinske gimnazije piše o svojim «drugovima» Anti Bonifačiću i braći Keršovani, o svom dragom učitelju Saši Šantelu, o radu na đačkom listu «Slavenska lipa» i kasnijem, rađenom u ilegali, «Vinku Loziću»; zatim su tu ilustrirane knjige «Crvena brada» i «Put na mjesec» i naposljetku «humoristička biografija» jednostavnog naziva «Moje karikature». Dio od navedenog je sačuvan i nova iščitavanja tih ranih, đačkih radova, otkrivaju nam mnoge elemente Motikina kasnijeg stvaralaštva, i što je vrlo važno, govore nam da je Motika od najranijih dana znao koncepcijski razraditi i provesti ideju do kraja. Uzmimo za primjer bilježnicu «Moje karikature» koja je zapravo oslikovljena individualna i obiteljska kronika ispričana na 52 lista. Crteži pokazuju sigurnost ruke, linije su meke i zaigrane, sjenčanja blaga, perspektivni odnosi usuglašeni, a posebna draž tih crteža je vizualna dinamika. To proizlazi iz toga što Motika svoje gradove i sela, kućice, vrata, prozore, stijene itd. prikazuje živima (ucrtava im usta, oči, ruke, noge…). No kolikogod vedri ton prevladava crtežima ipak su oni u podtekstu socijalne i političke tematike. Nadalje, treba spomenuti njegove političke karikature u «Vinku Loziću», a osobito «Majmuna Floka» koji ima nadimak «Jugoslaven». Već kod samih naziva vidimo da su on i njegovi prijatelji imali dobar smisao za humor. No «Flok» je zanimljiv stoga što se zapravo radi o stripu, i to po mom mišljenju - prvom u Hrvatskoj. Općenito se navodi da je «Maks i Maksić», koji izlazi u Zagrebu od 1925. do 1934., prvi hrvatski strip. No «Flok» je rađen 1919., i ono što je vrlo važno, tekst stripa pisan je na hrvatskom jeziku (ne zaboravimo da je tada Istra pod Italijom). Da ne duljim, ima mnogo kockica Motikina «istarskoga mozaika» za koje se ne zna i drago mi je da sam na dobrom putu pridonijeti cjelovitijoj slici jednog umjetničkog puta. Motikin duhovni zemljopis pariškog, mostarskog, kao ni zagrebačkog razdoblja, ne postoji bez osvjetljavanja toposa njegova rođenja, bivanja i školovanja. Bez obzira što je iz istarskog razdoblja sačuvano relativno mali broj radova, a neki nemaju nužno i likovnu vrijednost, smatram da «malo» ne postoji samo zato da posluži kao osvjetljenje «velikome», nego da je ono što zovemo poviješću umjetnosti zapravo njima zajednička sudbina. Kako je Motika otkrio Julesa Vernea - U
svijetu malom poput našeg, često se otkrivaju iznenađujuće
koincidencije, čudom skrivene čitave nizove godina. Tek se posljednjih
godina temeljitije razotkriva veza grada Pazina i francuskog pisca
Julesa Vernea, kroz povijest nastanka romana «Mathias Sandorf», no još
jedna veza Pazina i Vernea dolazi nam i kroz osobu Antuna Motike? Čini
nam se posebno prigodnim to istaknuti sada, na isteku godine u kojoj je
svijet obilježio stotu obljetnicu smrti Julesa Vernea. I u Istri su se vrtjeli Meliesovi filmovi - Osim
spomenutih stripova, u današnjim se retrospektivnim izložbama i
prikazima često navodi i Motikina slika, zapravo crtež «Futuropolis»,
koji također kao da je izrastao iz djela Julesa Vernea. Koliko se zna o
nadahnućima za tu sliku, i zašto je ona važna za sagledavanje ukupnog
njegovog opusa? Od Vernea do Sputnjika i pravih astronauta - U
kasnijim svojim fazama Motika je krenuo sasvim drugim «umjetničkim
vodama», no s obzirom na veliku raznolikost njegova opusa, je li se
ikada kasnije vraćao bilo pazinskim, bilo «julesverneovskim» temama? Razgovarao: Davor ŠIŠOVIĆ |
