Robi Selan: 
Bliski susret X vrste


Upravo sam završio s pospremanjem preostalih plastičnih tanjura kada je sletio leteći tanjur!
Sletio? Zabio se u njivu Barba Toneta! I to nedaleko njegovog svinjca zbog kojeg su smo svi negodovali , ali što smo mogli - seoska se fešta mogla prirediti jedino na asfaltu malonogometnog igrališta položenom nedaleko tog svinjca u kojemu je od pamtivijeka roktalo barem deset svinja.
Udruženje antifašističkih boraca obnovilo je zaboravljeni spomenik iz drugog svjetskog rata, a načelnik se općine, s obzirom da su izbori bili blizu, pobrinuo da nakon svečanog otkrivanja za svakoga bude po porcija graha s kobasicom. A i "repete", ako treba! Pokazalo se da je to bila povijesna odluka na čemu mu čovječanstvo treba biti zahvalno. 
Trebao je kuhara koji će grah skuhati i tu na scenu stupam ja. Grah sam skuhao i podijelio, narod ga je pojeo, a u međuvremenu se spustila noć i pri ne osobitom jakom svjetlu seoske javne rasvjete za jednim stolom nedaleko šesnaesterca u razgovoru su ostali još samo Bepo, Mate, Safet i Fumica. I tada je leteći tanjur prasnuo u njivu!
Svi su ostali zabezeknuti. I ja sam bi zabezeknut, ali za razliku od njih koji su zabezeknuto sjedili, ja sam zabezeknuto oteturao do velikog nagnječenog tanjura iz kojeg se dimilo kao kad vam u pećnici nešto zagori. A onda sam zabezeknuto stao, bolje reći zapanjio sam se jer je iz one zavjese od kuljajućeg dima nešto istrčalo. Vidjelo se odmah da je zeleno poput žabe gatalinke, visoko oko metar i pol i poprilično neuhranjeno. To je stvorenje potrčalo u smjeru barba Tonetova svinjca, ali je ubrzo malaksalo, posrnulo i srušilo se na leđa. Prišao sa bliže: da, mali zeleni s dječjom bradom, velikim, velikim crnim očima i nosom nalik na one trube kakve su imali prvi automobili. Nije trebalo dugo, diglo se ono četvoro od stola i dotrčalo, koliko su trčati mogli, do nas. 
- Ma, ča to ni …- zausti Bepo, ali nije se mogao sjetiti.
- Je, mali zeleni vanzemaljac upravo pristigao iz svemira - rekoh ja.
- Ma, mu je slabo! - reče Fumica.
- Bi i vama bilo da onako ruknete!
A onda je Mate pustio zvuk. 
Pravili smo se ništa nismo čuli. Konzumirao je grah, a teško je zamisliti događaj uzbudljiviji od susreta s vanzemaljcem pa bi se takvo što omaklo i nekomu znatno mlađemu, čak i da taj dan nije jeo grah. Bilo je znatno teže praviti se Englez kada je nakon auditivnog stigao olfaktivni nadražaj …
U tom se trenu naš gost iz svemira trgnuo, na trenutak otvorio svoje velike oči, ali se ubrzo ponovo onesvijestio. I tada sam shvatio!
- Metan! Njima na njihovom planetu treba metan za disanje!- viknuo sam- Zato je trčao prema svinjcu, osjetio je metan!. Brzo neka još netko … Ugušit će se!
Pogledali su se neodlučno.
- Brzo, ovo je najvažniji događaj u razvoju čovječanstva - prvi kontakt s vanzemljaskom civilizacijom! Nema smisla da propadne zbog vas!
- Vala, treba čovjeku pomoć!- reče Safet, čučne se točno tako da mu se sjedalni dio nalazio iznad vanzemaljčevog trumbetavog nosa i …
Jašta radi zdrav Bosanac!
Vanzemaljac se trgnuo, priljubio svoj nos uz objekt iznad sebe i usisao i posljednju molekulu životvornog plina. No, ubrzo se ponovo počeo gubiti.
- Brzo, Bepo, vi!
I Bepo učini isto što i Safet. Reći ću samo to da je u zboru bio bas i da se to i ovom prigodom pokazalo sasvim opravdanim. Vanzemaljcu je bilo bolje, ali ne za dugo, trebalo mu je još.
- Brzo, Fumica!- rekoh ja.
- Ali, ja san ženska! - uvrijedila se ona.
- Zač ne biš ti? - upitao me Mate.
- Ne jedem grah jer poslije tri dana nisam normalan!
I tada se sve oči upru u Fumicu. No, ona ni najmanje nije pokazivala spremnost na žrtvu.
- Fumica, to vam je kako da davate umjetno disanje usta na usta - rekao sam joj.
- Fumica, znan da te je sram, ma trebaš to kapiti medicinski - rekao joj je Mate. 
- Fumica, jebo ga ja!- rekao je preklinjućim glasom Safet pokazujući s obje ruke na onesviještenog vanzemaljca, a Bepo je samo mahnuo rukom:- Šu, Fumica, tar prvo ili pokle ćeš morat'!
Iz obzira prema gospođi Fumici preskočit ću pojedinosti i reći samo to da je zahtijevane radnje izvela upravo virtuozno i da je njezin sopran zavidne dužine u vanzemaljcu potaknuo iskru života, jedinstvenu i prepoznatljivu u svim dijelovima univerzuma. Mali zeleni je smireno otvorio oči i blaženo se nasmiješio, a nama se oteo radosni uzdah. Ali, zalihe su bile potrošene! Što sad?
- Brzo, nosimo ga do svinjca! - reče Safet, ali ja rekoh: - Ne, imam bolju ideju!
Otrčao sa do boce s plinom na kojemu sam kuhao grah. Uzeo sam je, dotrčao natrag, gumeno crijevo ugurao u vanzemaljčev lijevkasti nos i odvrnuo ventil. Jasno se vidjelo kao se njegova mala pluća s olakšanjem nadimlju, a licem širi izraz spokojstva.
Danas su međuplanetarani kontakti s vanzemaljskim civilizacijama naša svakodnevica i više se nitko ne čudi kada na ulici primijeti skupinu malih zelenih s glavama u staklenim skafanderima do kojih vode cijevi iz boca s metanom na leđima. To su vrlo ljubazna, srdačna i kulturna stvorenja u čijem se društvu možete slobodno opustiti. Potpuno opustiti…


Natrag na Festival fantastične književnosti 2003