Marko Fančović:
Ni budućnost nije što je nekad bila… srećom


Noć je bila mračna. U tihom predgrađu, gospođa je nestrpljivo čekala pokraj malih vrata u dnu vrta. Povremeni naleti vjetra prijetili su da će ugasiti svjetiljku koja je sve slabije treperila. Gospođa je uzrujano lomila prste svojih njegovanih ruku, pitajući se je li uopće pametno to u što se upustila, i hoće li druga strana, ne baš poznata po poštenju i dosljednosti, održati svoj dio pogodbe.
Konačno se začulo kucanje. Gospođa je sa zebnjom odškrinula vrata i provirila na sporednu uličicu iza kuće, a onda ih s olakšanjem širom otvorila. Ciganka je bila sama.
"Jeste li donijeli?" Pitanje je bilo manje-više izlišno, jer je ciganka umotana u šal čije su žive boje odudarale od inače sive noći čvrsto držala nešto teško u naručju. "Jeste li sigurni da je prava?"
"Sigurno, gospoja, sigurno, dosta sam se ja kruha s njom najela… Nikad ne griješi. Moja baba dobila ju je od svoje babe, a onda od svog misirskog ljubavnika. Ako radite sve kako treba, neće vas iznevjeriti. Ne bih vam je dala, ali moj muž ne želi da više radim s njom. Dobio je komad zemlje kod Camargua, kućicu i posao kao konjušar. Kaže da je dosta skitnje i… toga. Samo pazite s njom, i neće vas iznevjeriti. Evo, uzmite."
Gospođa je posegnula. Iznenadila ju je težina okruglog zamotuljka koji joj je ciganka, bojažljivo se osvrćući, pružila u ruke. Snop krupnih novčanica promijenio je vlasnika, i prilika umotana u šal, stišćući franke namjesto svog dotadašnjeg tereta, nestala je u noći.
Gospođa je sa zebnjom opipala tvrdu i zaobljenu težinu u svojim rukama. Nisu to čista ni kršćanska posla, ali o njima možda ovisi gospodinov posao… Zatvorila je i zakračunala vrata, a onda se zaputi prema kući.

Pisac je bijesno odbijao dimove svoje cigare. Sivi pramenovi duhanskog dima mirno su plovili kroz popodnevne zrake sunca, iznad stola na kojem su bili rašireni papiri. Umjetnik je nervozno posegnuo za čašom i otpio gutljaj konjaka.
"Ali ne, dragi moj, bojim se da ćete morati početi ispočetka. Ovo ne ide. Ja u svojim djelima precizno objašnjavam budućnost. Zna se kako moji strojevi lete. Sve to ima znanstvenu podlogu. Pogledajte samo let ptica! A ovi vaši zrakoplovi, pa to nema nikakvog mehanizma! To su obične metalne cijevi s krilima, kakve i petogodišnje dijete može sklopiti! A ti ulični prizori… To nisu kočije bez konja, to su nekakva jaja na četiri kotača! I još ste se usudili na njih staviti imena gospode Peugeota i Renaulta! Kad bi ovo išlo u tisak, ti bi vas mladići tužili za klevetu! A zgrade… te jednolične fasade bez prozora. I oni vlakovi, pa to su najobičnije kutije. A odakle vam samo ona suluda piramida u dvorištu Louvrea? Ne, to tako neće ići!"
Jules Verne bijesno je izišao iz umjetnikovog ateliera, mrmljajući nešto o zadnjoj šansi i novim ilustracijama idućeg tjedna. Umjetnik je uzdahnuo, pogledao svoj odbačeni trud, i potražio svoju suprugu.
"Vizije prave budućnosti? Sad moram sve ispočetka! Kvragu ti i tvoja kristalna kugla!"

Special thanx to P.J. Farmer


Natrag na Festival fantastične književnosti 2003