Jules Verne: PUT U SREDIŠTE ZEMLJE
Voyage au centre de la terre
(1864)


    Axel, propovjedač i glavni junak ove pustolovine, nećak je profesora Otta Lidenbrocka, predavača mineralogiju na sveučilištu Johannaeum u Hamburgu. Profesor se osim za mineralogiju zanima i za stare knjige, posebno one jako rijetke, ili barem nečitljive.
    Jednog se dana profesor vratio kući s jednom takvom 700 godina starom knjigom, i dok joj se  divio i razgledavao je, iz nje je ispao papirić. Na tom papiriću bila je poruka pisana runama - starim slovima koja su se upotrebljavala na Islandu. Poruka je bila šifrirana.
    Na knjizi je profesor, također runama, našao napisano ime jednog od vlasnika te knjige. Bio je to Arne Saknussemm - učenjak i alkemičar iz 16 stoljeća. Profesor je shvatio da je ta poruka pisana latinskim ali nikako nije mogao otkriti ključ za dešifriranje.
    Axel je prvi odgonetnuo poruku ali to nije želio reći profesoru jer je znao da bi tada krenuli na put u središte Zemlje, jer je poruka koju je napisao Arne Saknussemm, govorila da je to moguće.
Profesor je sve stanare zaključao u kuću i nije bilo jela dok je on odgonetavao poruku. Tek kada Axel nije više mogao trpiti glad, rekao je profesoru kako glasi poruka i dogodilo se ono čega se bojao - profesor se počeo spremati za put u središte Zemlje. Naravno i Axel ga mora pratiti.
    Poruka je govorila da na put treba krenuti na Islandu, u krateru vulkana Snaefells i to da moraju biti tamo krajem lipnja da bi znali kojim putem treba krenuti. Da bi krajem lipnja bili na Snaefellsu morali su iz Hamburga krenuti krajem svibnja, odnosno odmah. Nakon brzih priprema krenuli su vlakom iz Hamburga do obale Belta pa parobrodom do Korsora pa opet vlakom do Kopenhagena i na kraju brodom do Reykjavika.
U Reykjaviku je profesor doznao da je Arne Saknussemm bio optužen za herezu i da su sva njegova djela spaljena. Tu su pronašli i vodiča za putovanje, ali naravno nikome nisu rekli pravi cilj putovanja - govorili su da će samo istražiti Snaefells.
    Vodič kojeg su zaposlili bio je lovac po imenu Hans Bjelke (lovac na perje). Od Reykjavika do podnožja Snaefellsa su putovali na konjima a tada su planinarili do vrha - Scartarisa.
    Prvog dana spustili su se do dna kratera gdje su i prenoćili, a ondje su našli i inicijale Arne Saknussemma urezane u kamen kao znak da je on zaista bio ondje. Ovdje su morali čekati nekoliko dana jer je bilo oblačno, a njima je trebalo sunce da im sjena Scartarisa pokaže kojim od tri prolaza na dnu kratera trebaju poći.
Kada se ne napokon pojavilo sunce, krenuli su pokazanim putem ali uskoro su došli do drugog raskršća gdje nisu znali kojim putem trebaju nastaviti.
    Profesor je odabrao jedan od puteva ali se on pokazao krivim pa su se morali vraćati, a već su bili na kraju sa zalihama vode. Već su mislili da će svi pomrijeti od žeđi kada je Hans pronašao potok pa su nastavili putovanje. Nakon nekoliko dana mirnog hodanja Axel se izgubio i našli su ga polumrtvog tek nakon četiri dana a tome je pomogao zvučni efekt u tim podzemnim hodnicima.
    Tada su se našli u jednoj ogromnoj spilji, na obali podzemnog mora. Pronašli su floru iz paleozoika (vrtne biljke su u to doba bille drveće) i jednu ogromnu šumu gljiva. Prema prijeđenom putu izračunali su da se trenutačno nalaze negdje ispod Škotske.
    Ovdje na obali Hans je sagradio splav kojim su namjeravali otići na drugu obalu tog mora kojem ni kraja nisu vidjeli. Dok su plovili, pecali su ribe kojih je bilo mnogo i vidjeli su da su to fosilne ribe (na površini više ne postoje) i da su sve slijepe. U toku plovidbe našli su se i u blizini mjesta gdje su se borile dvije morske nemani, koje je profesor identificirao kao plesiosaura i ihtiosaura, davno izumrle vrste dinosaura.
    Nakon nekog vremea napokon su ugledali kopno, ali to je bio samo mali otočić. Iako su vidjeli da se sprema oluja nisu ostali na otočiću nego su nastavili ploviti jer se je profesor nadao da će zbog oluje brže ploviti i da će tako brže doći na drugu obalu. I tako su nakon nekoliko dana napornog putovanja po oluji napokon pristali na drugu obalu. Ili su oni to mislili, jer kada su se odmorili, pogledali su kompas i vidjeli da ih je oluja bacila natrag na obalu sa koje su krenuli, iako ne na isto mjesto.
    Namjeravali su popraviti splav i opet krenuti na put ali su odlučili najprije malo bolje proučiti obalu na kojoj su se opet našli. Pronašli su ostatke ogromnih životinja, pronašli su i ostatke ljudi što ih je jako začudilo a nisu mogli vjerovati kada su ugledali i živog čovjeka.
    Opet su pronašli i inicijale Arne Saknussemma urezane u kamen a isto tako su pronašli i njegov džepni nožić. Tada su shvatili da je on plovio uz ovu obalu, pa nisu opet krenuli na put preko mora, nego su plovili splavom uz obalu.
    Došli su do stijene koja im je priječila put i shvatili su da te stijene nije bilo na tom mjestu u doba kada je Saknussemm tuda prolazio. Odlučili su minirati stijenu da bi mogli krenuti naprijed, ali iza te stijene je bio ponor u koji se počelo prelijevati more, zajedno s njihovim splavom. Nakon nekog vremena bujica se malo smirila, i shvatili su da se nalaze u nekom prolazu koji se puni pa se dižu prema površini. Osjetili su da se i temperatura počela povećavati. Tada je profesor shvatio da se nalaze u dimjaku vulkana koji je proradio i rekao je da će se na taj način najsigurnije vratiti na površinu.
    I zaista tako se i dogodilo. Kada ih je vulkan izbacio na površinu, nisu znali gdje se nalaze, ali po njihovim proračunima trebali su se nalaziti negdje u sjevernoj Europi. Tada su ugledali jednog dječaka koji im je rekao da se nalaze na otoku Stromboli u južnoj Italiji, što im nikako nije bilo jasno.
Kada su se vratili u Hamburg vijest o njihovom putu u središte Zemlje se proširila po cijelom svijetu pa su profesor i njegov nećak postali jako poznate ličnosti.
    Tek poslije nekog vremena shvatili su kako su se našli u Italiji. Kad su prelazili preko mora, u oluji im se poremetio kompas, pa kada su oni mislili da su se vratili na obalu s koje su krenuli, zapravo su zaista bili prešli na drugu obalu mora.


Sažetak priredila: Tihana Šepić
Prema izdanju: Put u središte Zemlje, “Otokar Keršovani”, Rijeka, 1969. prevela Vanda Krstić


Povratak na stranicu "Čitajte Julesa Vernea"