Petra Bulić: 
Potomci Kaina i anđela odmetnika


Prema predaji s područja nekadašnje Poljičke Republike (smještene između rječice Žrnovnice pored Splita, Mosora, Cetine i mora) nadnaravna bića potekla su od anđela odmetnika. Razljutivši se, Bog stvori "pakleni jaz" u koje je stjerao sve odmetnike, koji su zatim tri dana u i nad njim letjeli poput snijega u najžešćoj mećavi. Kako bi smirio stvari, Bog naredi arhanđelu Mihovilu da zatrubi i u tom trenutku zapečaćena je sudbina odmetnika ondje gdje su se našli - oni koji su bili u jazu su ondje i ostali kao vragovi, oni na zemlji će do kraja svijeta napastovat ljude za života, a oni koji su se zadesili u zraku odgovorni su za nevere. 
S druge strane, ljudi - ali i recimo vukovi - mogu naslijediti zlu Kainovu krv. 
Među spodobama koje spominje poljički svećenik don Frano Ivanišević u svojoj monografiji o narodnim običajima Poljica, za koju je materijal skupljao krajem 19. stoljeća, najviše mjesta zauzimaju svjedočanstva o nedjelima vještica - ili bolje rečeno višćica - kojima se naravno može pripisati gotovo svako zlo koje zadesi pojedinca, njegovu obitelj ili selo. 
Višćice su "stare babetine, krezube, grdne i zle krvi i naravi", ali vole dobar provod. Okupljaju se o ponoći obično ispod stabla oraha (navodi se jedno u Slatinama kod Splita i jedno kod Trogira) ili kruške na gozbama i plesovima u društvu višćuna. Okupit će se, na primjer, i uoči blagdana Svih svetih u nekoj konobi kako bi kušale novo vino dok vlasnik spava. Ne jašu na metlama, ali zato se ipak mogu u tren oka zrakom, ostavljajući za sobom plameni trag, stvoriti na odabranom mjestu - svaka, naime, ima lončić, iz kojega se namaže mašću (recept nažalost nije poznat) i izrecitira stihove "Ni o drvo ni o kamen, u Slatine pod orij". Ako se u tom trenutku zadesite pored vještice i želite joj napakostiti treba izgovoriti slijedeće - "I o drvo i o kamen, u Slatine pod orij" i nesretna vještica do Slatina udariti o svako drvo i o svaki kamen. 
U opis posla višćice, međutim, ulazi i ispijanje srca djece, djevojaka i mladića, što su zgodniji i bolje odgojeni to im je slađe. Ti nesretnici zatim neobjašnjivo počinju kopniti i ubrzo umiru. Vještice će žrtvu ošinuti prutom, a pojedeno srce će ponekad povratiti na kakvoj ledini i na tom mjestu će izrasti gusto isprepleteno grmlje poput srca. 
Naravno, tu su i uroci koje bacaju na stoku i ljetinu, a svoje prste imaju i u svakoj neveri ili tuči. Mogu proizvesti i vrlo lokaliziranu olujicu za samo jedno polje - vještica se pomokri u malu rupu iskopanu u zemlji, doda potrebne sastojke u blatnjavu smjesu iz koje će se zatim uzdići dim, iz kojega će nastati oblačić, pa oblak, pa prolom...
Kako bi se selo zaštitilo od nevera, uz zvonjavu crkvenih zvona, valja pucati puškama u središte olujnog oblaka, jer upravo su ondje višćice i višćuni. 
Vješticu može prepoznati svećenik za vrijeme mise, ali i onaj tko za prve božićne mise sjedi na stolcu od bršljana izrađenom na sv. Luciju. Kad ste sigurni da je netko vještica, treba joj zaprijetiti razotkrivanjem pa vam neće učiniti ništa nažao. Postavi li se bršljan iznad kućnih vrata na Božić vještica neće moći ući u kuću, a neće htjeti ni pomirisati rakiju posluženu u čaši od bršljana. Uđe li vještica u kuću, treba naopako okrenuti metlu i veliku košaru za nošenje hrane pa neće više znati naći izlaz.
Spaljivanja vještica nema - dovoljno je da se ispovijedi i kad dobije oprost mora svima obznaniti sva nedjela koja je počinila. To su očitovnice.
Morine su djevojke, naravno "zle krvi", koje će nakon udaje postati vještice. Nose ime vrlo slično slavenskom božanstvu, ali ih se može povezati i sa succubusom, bićem koje se spominje u Europi u srednjem vijeku. One, naime, po noći ulaze u kuće i 'more', ili guše, prije svega muškarce, ali i djecu i trudnice. Ali ako je čovjek priseban, i zna prave trikove može ih uhvatiti - morine će ući u tikvu ispunjenu morskom vodom, koju zatim treba čvrsto začepiti. Sutradan će morina doći zatražiti soli od svoje žrtve, ne bi li valjda oslobodila svoj zli duh, ali joj nikako ne treba dati. Ona bi se tad, ako je zaista morina, trebala strašno naljutiti i tad joj treba priprijetiti razotkrivanjem. Ako ju žrtva ipak ne može zadržati, može ju pozvati da sutradan navrati po sol, nakon čega treba ponoviti gornji postupak. 
Morine često uzimaju lik kokoši, a za noćnog napada su nevidljive i sluzave kao puž pa će iskliznuti ako je žrtva zgrabi. 
Višćun ili višćak je vidovit, raspolaže moćima teleportacije i pretvara se recimo u 'tičurinu', muhu, vola ili prase. Oni znaju što se događa u zraku i sudjeluju u "smućivanju" nevera i morskih pijavica. Kako ih prepoznati - kad je nevera povuku se na spavanje, ali na krevetu leže naopako - glava gdje su noge - i ne može ga se nikako probuditi.
U slučaju nevere na moru Ivanišević savjetuje slijedeće - nožem s crnim koricama po jarbolima, veslima, kormilu i drugdje nožem se ureže "salamunovo slovo" (?), a zatim istim nožem gađa središte oblaka, pijavice ili vira. Dobro je imati i kopito neuškopljena konja - ali djelovanje tog mehanizma nije objašnjeno.
Zanimljivo je da višćuni, jednako kao i višćice, kad se dogovaraju o tome gdje napraviti slijedeću štetu, ipak drže do svoga sela, pa će se potući s kolegom iz susjednoga kako bi vlastita polja obranio od tuče.
Nevolje s vremenom uzrokuje i slabo opisana žena irudica.
Čuvati se svakako treba i ukodlaka i ukodlačica, koji prema predaji s naših područja nemaju nikakve veze s vukodlacima. Nakon što čovjek "zle krvi" umre, vrag će napuhati njegovu kožu i napuniti je krvlju poput mješine. Kako bi se to spriječilo, sumnjivom mrtvacu treba probušiti vene na stražnjoj strani koljena kako se ne bi mogli napuhati. 
Ukodlaci hodaju po noći, a kako raspolažu moćima teleportacije, mogu se u trenu stvoriti, na primjer, u Indiji. Međutim, na treći udarac zvona na crkvi pored "njegovog" groba, mora se u njega vratiti gdje god da se na svijetu u tom trenutku nalazio. Grob mu se, inače, može prepoznati uz pomoć prosa - prosute na ploču ukodlakova groba sjemenke će poskakivati. 
Ukodlak se ubija glogovim kolcem koji je odležao na oltaru kroz sve mise tijekom Velikog tjedna. Vrlo je važno ubiti ukodlaka na vrijeme (iako neki nisu baš puno opasni i samo plaše ljude po selu) jer on s vremenom počne dobivati kosti i žile i tako postaje neuništiv. 
Ukodlaci se mogu razmnožavati, ali potomak im je uvijek žensko dijete - ukosica, koja će se osvećivati svakome tko je njenim roditeljima bilo što za života skrivio. 
Vile su apsolutno pozitivna bića - rumene djevojke, obučene u bijelo, s krilima, kosom do poda i kopitima kao u mazge. Ima ih četiri rase: bijele, modre, žute i crne i to katoličke, pravoslavne, židovske i ciganske krvi. Rađaju samo žensku djecu - ali im u tome pomažu zgodni momci koje s vremena na vrijeme pozivaju da s njima borave. Žive u pećinama (koje se tako 
zovu jer tu vile u pećima peku kruh), i jedu finu hranu - med, maslac, janjetinu i prasetinu. A od kud im sve to - od "nika"; onoga što ljudi ne žele podijeliti s drugima pa zaniječu da imaju. Čime se bave po cijele dane? Kupaju se, vole ukrasti konje i jahati na njima (ti su konji posebno sretni, a griva im se sama plete u pletenice). Prekrasno pjevaju, ali riječi nitko ne razumije. Nagradit će dobre djevojke i mladiće, pogotovo ako ih spase kad im se kosa zapetlja u grmlju. Tko nađe vilinu vlas, sve mu polazi od ruke. Vila, kaže Ivanišević, je danas malo, a nekad su zahvaljujući njima ljetine bile posebno bogate. Međutim, tko naljuti vilu - pije s njihovog izvora, ukrade med ili prekine njihovo kolo - platit će batinama. 
Vilenjaci postaju ljudi koji dulje vrijeme borave s vilama. To su oni koji vole lutati po planinama, mogu letjeti, a kao i vile vole darivati one koji im pomognu.
Među pozitivnim bićima je i macić ili maciklić - poznat u mnogim krajevima Hrvatske, i sličan domaćima. To je mali, dobro raspoloženi patuljčić s kapicom. U Poljicima on koji put nosi gradsko gospodsko odijelce, a ponekad je nalik na crnog mačića ili pseto, ali će se pretvoriti u, recimo, miša. Svom gospodaru će pomoći da se domogne novca i zlata ili, na primjer, ribe koju i sam voli jesti. 
Kako dobiti maciklića? Jaje crne kokoši treba nekoliko dana grijati pod pazuhom, ali negdje gdje se ne čuju zvona, drugi ljudi ili pjesma. Jaje maciklića će, prema drugim receptima, snijeti i devet godina star pijevac. Kad vam maciklić dosadi bolje ga je ubiti (narediti mu, npr, da uskoči u uzavreli lonac na čijem se dnu nalazi novac) nego otjerati, jer bi u suprotnom njegov vlasnik izgubio dobru sreću koja ga je s macićem pratila.
Među čudovištima spominju se smetinjak ili posmetinjak, koji se pretvaraju u naoko pitome magarce, ali čovjeka koji uzjaše istuku. Sličan im je manjinjorgo, također naširoko poznat, ali on se pretvara i u druge životinje.
Ljudski lik ima ovasar, nakaza s ljudskim obličjem, obučena u krpe koje poput repova vise s njega. On plaši ljude na usamljenim mjestima, jednako kao i prilično nedefinirane stravine ili plašine. Sveprisutni divlji čovik u Poljicima ima izgled i životni stil Kiklopa - jednook je, živi u špilji i proždire namjernike. 
Među ljudima s nadnaravnim moćima spominju se i čaratani (čiji bi opis posla zapravo bio jednak onome mađioničara) i Cigani gataoci. Nadnaravno snažni ljudi su repači, koji se rađaju s repom ili vidljivom trticom, a nekad su zemljom hodili i giganti, čije se kosti "i danas" mogu pronaći - rogate lubanje koje skaču po kamenju, a čije su žene na glavi nosile stupove kakvi su oni na splitskom Peristilu "i još putem prele kudjelju". 
Zmaj je "strašna zmija, koja stoji u jezerin, dočika ljude i proždre jih", ima krila i prema svjedočanstvima iz 19. stoljeća može ih se vidjeti kako po noći nadlijeću polja. Zmije se pretvaraju u zmaja kad navrše 100 godina. O zmiji predaja kaže da je u početku svijeta hodala na dvije noge "kao djevojka", ali kad je prevarila Evu Bog ju je prokleo na vječno gmizanje.


Natrag na Festival fantastične književnosti 2003