Milena Benini:
Utjecaj povijesnih varijabli na kasnonoćne situacije u barovima (i obrnuto)


Jedinke.

Zamislite potpuno energetske jedinke. Sve je tu: svijest, intelekt, emocije, ali sinaptički procesi odvijaju se izmjenom energetskih stanja, masa je bespotrebna, a veličina zanemariva, jer se mijenja ovisno o raspoloženju, potrebi, ili čak - zašto ne? - trenutnoj modi.

Zamislite dvije takve jedinke. Naravno, njihova su imena posve neprispodobiva našem načinu izražavanja. Ne mislimo pri tome na ono uobičajeno slučajno lupanje po tastaturi: naše se jedinke ne zovu Qwreojya i Zbrmpf. Kad bismo baš htjeli njihova imena reproducirati u izvornom obliku, jedinka 1 zvala bi se (mentalna projekcija, skraćeno m), a jedinka dva (druga mentalna projekcija, skraćeno mm). Ali to baš nije spretno, a Jedan i Dva zvuči nekako hladno, pa ćemo ih, po aproksimaciji, zvati, recimo, Ante i Pero.

Zamislite, dakle, Antu i Peru na kongresu povjesničara. Dobro, nije to baš povijest u onom smislu u kojem ju mi shvaćamo - konačno, potpuno energetske jedinke i povijest vide u jednom sasvim drugačijem svjetlu - ali povijest je najbliže tome što si mi možemo zamisliti. (Već ste primijetili da je čitava ova priča jedna velika aproksimacija, ali što se može…)

Kao i na svakom kongresu (jer neke stvari su iste bazirali se vi na ugljikovodičnim spojevima ili čistoj energiji), najzanimljiviji dio ne događa se na predavanjima, nego onda kad se, duboko u noć, hotelski bar raščisti od svih koji nisu dovoljno izdržljivi i ostanu samo barmen, radio koji tiho svira, i oni najizdržljiviji, koji najveće probleme svoje profesije tada rješavaju jednostavnim potezom čaše. (Ili njegovim ekvivalentom.) I tako Ante i Pero aproksimativno rečeno sjede za svojim ekvivalentom šanka, ekvivalent barmena kunja dok s ekvivalenta radija dopire glazba svemirskih sfera (u izvođenju grupe koju obojica vole, a čije bi ime u prijevodu značilo nešto kao "Olovni dirižabl") i, razmahujući pomalo ekvivalentom čaša s posebnim energetskim spojevima koji dodatno randomiziraju njihove sinaptičke procese, raspravljaju o problemu ključnog trenutka u povijesti.

"Da (mmm) treći nije svojevoljno ukinuo nasljednu vladavinu…" govori Ante.
"Da je (mmm) treći nije ukinuo, došlo bi do revolucije, kao što se dogodilo na području kojim je vladao (mm-mm).", buni se Pero.
"Da, i imali bismo šest milenija terora! Ne bi bilo hiposvemirskog putovanja, obnove energetskih polja…"
"Misliš da ih ne bi već netko otkrio? Znanost ne čeka udobne uvjete, stari moj!"
I tako se rasprava nastavlja, dugo u ekvivalent noći. I, kako to obično biva, u trenutku kad se sinaptički procesi dovoljno randomiziraju, pada opklada. Ante, koji tvrdi da svaka vrst entiteta u svojoj povijesti ima nekih ključnih trenutaka bez kojih ništa ne bi bilo isto, odabrat će neku dovoljno jednostavnu vrstu i pokušati im promijeniti povijest promjenama ključnih trenutaka. Budući da putovanje kroz vrijeme s hiposvemriskom tehnologijom nije nikakav problem, odabrat će jednu opservacijsku točku (to će reći mjesto i datum), i provjeravati koliko se scena u toj točki mijenja s promjenama ključnih trenutaka.
A Pero? Pero jednostavno tvrdi da je povijest kao guma, i da ni jedna točka nije toliko ključna da se povijest od nje ne bi mogla oporaviti…

Opservacijska točka smo, naravno, mi (to ste pogodili već kad smo spomenuli dovoljno jednostavnu, da ne kažemo priprostu vrstu). A kako svaka ptica svome jatu leti, tako su naši Ante i Pero odabrali jedan kongres povjesničara, trenutak ekvivalentan dubokoj noći, i dvojicu ugljikohidratno-baziranih tipova koji se zovu, recimo, Ante i Pero. No dobro, nećemo ih zvati Ante i Pero jer bi to dovelo do zbrke. Nazovimo ih, recimo, Stipe i Ivo. (Ma neee! Nema nikakvih političkih konotacija. To su samo česta povjesničarska imena. Recimo.)

I tako naši ugljikohidratni povjesničari Es i I (evo vam na!) sjede, na radiju svira Jimmy Stanić, na šanku kunja barmen i pravi se da sluša raspravu o Nabukodonosoru, a vani je topla ljetna noć. Ante (koji se zapravo zove mmm) premota svoj hiposvemirski pogon do točke koju je procijenio ključnom i, 1492., Kristofor Kolumbo pogiba na svom prvom putovanju, zahvaćen strašnom olujom koja je uništila sva tri broda. Ante se vraća na svoju opservacijsku točku.

A Es i I sjede, na radiju svira Zdenka Kovačiček, na radiju svira barmen, a vani je topla ljetna noć. Tema dijaloga ovaj put je Solonova demokracija, Esova košulja sad je žuta umjesto plava, I u bijelom puši lulu, ali čak ni Ante ne može tvrditi da je nešto bitno drugačije. Kratak pogled u povijesne knjige otkriva da je ekspedicija poslana da pronađe Kolumba i njegovu izgubljenu posadu umjesto toga pronašla novi kontinent, Amerikanci slave Delafuentesov dan umjesto Kolumbovog, ali drugo je sve više-manje isto.

Nezadovoljan rezultatom, Ante odabire drugu ključnu točku. Godina je 1942., mjesto Pearl Harbour. Poruka koju je prenio američki obavještajac dubrovačkog porijekla na vrijeme stiže na svoj cilj i, što je još nevjerojatnije, nadležni je uzimaju ozbiljno. Kad počne japanski napad, američka je flota zaštićena i spremna na uzvrat. Drugi svjetski rat traje točno tri mjeseca kraće.

Opservacijska točka: I u zelenoj košulji puši cigarillo i uz zvuke Billy Holiday Esu tumači kako bi povijest starog vijeka bila potpuno drugačija da Aleksandar Veliki nije umro tako mlad, i to još od pokvarenog želuca. Ljetna noć i dalje topla, barmen i dalje pospan, naravno. Es kima glavom… ali naglašava da su male stvari ono što je jedino što se stvarno mijenja, jedino što donosi prave promjene. Navodi primjere: vatra, metal, telefon.

Kao u svakoj dobroj priči, Ante pokušava i treći put. Inspiriran Esom, ovaj se put odlučio na drugačiji pristup. Ulazi u snove i um znanstvenika dovoljno ambicioznog da svoje zamisli provede i u djelo. Već prva verzija telefona Aleksandra Grahama Bella ima sposobnosti prenošenja teksta, a ne samo zvuka. Čovječanstvo jednu vrstu križanca između faxa i interneta dobiva desetljećima ranije.

A u opservacijskoj točki, na radiju Giboni, Es sjedi u crvenoj majici kratkih rukava, puši lulu i kima glavom dok mu I (bijela majica s crvenim natpisom "usvojio sam delfina - a ti?", nepušač) govori o tome kako bi povijest starog vijeka bila sasvim, sasvim drugačija, da samo Cezara nisu ubili.

Vidljivo poražen, ali ne i smeten, Ante se vraća u svoj ekvivalent hotelskog bara i naručuje sebi i kolegi još jednu rundu sinaptičkih randomizatora. Dok barmen pospano miješa energetske razine za koktel, Pero titra svojim energetskim poljima u ekvivalentu dizanja obrva.
"Onda?" pita. "Predaješ se!"
"Ne! Odabrali smo prejednostavnu vrstu! To je kao da pokušavaš razbiti kuone i onda tvrdiš da su sve čestice u svemiru nedjeljive!" 
A onda mu nešto privuče pozornost. Nagne se prema ekvivalentu radija. Glazba svemirskih sfera. Ali drukčija. Ante je prepozna: Uskovitlani silikoni.
"Zar nije maloprije svirao Olovni dirižabl?" upita.
Pero ga, aproksimativno rečeno, začuđeno pogleda. "Olovni dirižabl?" kaže. "Nikad čuo…"


Natrag na Festival fantastične književnosti 2003