Očekujete li s nestrpljenjem da se u vašim knjižarama ili knjižnicama pojavi novi roman Ede Popovića «Izlaz Zagreb-jug», preporučujem da vrijeme prekratite jednom od najbitnijih knjiga hrvatske nove književnosti na prijelazu tisućljeća, zbirkom priča «San žutih zmija», istog autora. Iako sadrži svega tri priče koje i nisu jako dugačke, unutar korica ove zbirke zbijeno je jako puno toga: žestokih emocija, dojmljivih slika, jako dobrog jezika, akcije i kontemplacije, osobnog i općeljudskog. Jako dobra proza!
Prva je priča naslovljena kao i zbirka, «San žutih zmija». Dotični gmizavci pojavljuju se u snu jedne od djevojaka glavnog junaka. Tema ove priče, ako to ovako prizemno možemo reći, obračun je s osobnim demonima, ona govori o alkoholizmu kao stanju duha, o nezadrživom ali prilično hotimičnom putu prema dnu kao obliku eskapizma, i o povratku nakon nenadoknadive žrtve. Dno je dostignuto smrću nakon neuspješnog liječenja, put je, dakle, bio uspješan, a preživjelima ovu tragičnu životnu priču, neshvatljivu do spoznavanja njena kraja, prenosi pripovjedač koji, eto, nalazi rukopis svog najboljeg prijatelja. Ova je priča neobična i originalna, zavaravajuća i prevrtljiva, taman kad smo ju «odredili», ona mijenja pravac, ili ga, suprotno čitalačkom očekivanju, zadržava. U njoj urbani boemi, s kompleksom veće vrijednosti u odnosu na najnižu alkoholičarsku kastu, «zombije», čak i uspijevaju u pokušajima da žive nekakav život, ma koliko bio bezizgledan, no zašto bi i bio izgledan? Čak se i bar u kojem se okupljaju zove «Amok»…

Druga je priča još žešća. Smještena je u Domovinski rat, no vrijednost i svevremenost što ih u antiratnoj poruci nosi jednako bi mogli funkcionirati i u grčko-perzijskim i u nekim SF ratovima budućnosti. Mrtvu točku ratišta čuva manja skupina vrlo bogato razrađenih likova, koji vrijeme u strepnji od ikakve akcije «onih preko» grade kompleksne međusobne odnose povjerenja, hijerarhije, hirova i sitnih ljudskih zadovoljstava u neljudsko vrijeme. Među njima se ističe lik koji je opsjednut razmišljanjima o drevnom demonu Kurgu, koji kao potiče ljude na zlo i na ubijanje, a on, lik, ubijanjem neprijatelja vraća vrijeme unatrag ka praizvoru svega zla, do Kurga samog, kojeg će onda uništiti i tako spasiti sebe i svijet. Granice ljudskosti ove ratne družine podvrgnute su kušnji kad ranjeni neprijatelj dopuže do njihova skloništa, tik pred njihovo povlačenje. Ubiti ga ili ne, pitanje je koje se isprepliće sa spoznajom ne popločava li se ubijanjem zapravo put Kurgu samom, umjesto puta do Kurga.
U takvom crescendu žustrine i emocija, treća priča, «U paukovoj mreži», početkom nas naizgled smiruje, ali nas svakom novom stranicom vodi k spoznajama da najgori demoni čuče daleko izvan ekstremnih situacija, i da najviše žalimo zbog propusta učinjenih u običnom, svakodnevnom životu. Atmosfera mirnog dalmatinskog otoka nedostatna je piscu koji se povukao da u tišini i izolaciji dovrši svoju knjigu, riječi ne dolaze, no dolazi djevojka, s njom bura u osjećajima, s njom i riječi koje su nedostajale, no umjesto da pripovijedaju, one preispituju. Postoji li tinta kojom se istodobno mogu pisati novi, a izbrisati stari rukopisi, ili će oni stari uvijek izbijati na površinu, pita se lik ove priče dok se uživljava u dane s nepoznatom djevojkom, u gradnji njihovog odnosa s bezbroj se sitnica ocrtava razvoj, ali u kulminaciji priče i krah uzajamnog povjerenja. Pogreške, žaljenje zbog njih, pokušaji ispravljanja čiji uspjeh visi o niti tanjoj od najsuptilnijih diplomatskih misija u povijesti, krive procjene i naivna prihvaćanja, rastanak, žaljenje zbog rastanka, uspomene kao nadomjesci… ili kao amajlije za zaštitu od vlastitih demona?

Davor ŠIŠOVIĆ
(objavljeno u Glasu Istre 20. prosinca 2003.)