Kad netko ima trideset i sedam godina, a «već» mu izađu sabrana djela, makar i u samo jednoj knjizi, onda je taj pisac ili vrlo velika «faca», ili je u pitanju neki štos. Kod Sime Mraovića, pjesnika i pisca karizmatičnog svima koji su bar jednom uživo gledali njegove nastupe, moglo bi biti jedno i drugo. Njegova je poezija, ovjekovječena u pet zbirki pjesama objavljivanih od 1986. do 2001. godine, mahom hvaljena, originalna, lepršava, ljubavna, nostalgična, duhovita, slikovita, užitak ju je čitati, a pogotovo slušati u interpretaciji samog autora (što smo u Istri mnogo puta imali zadovoljstvo iskusiti). Njegov je pak roman «Konstantin bogobojazni», prvi put objavljen 2002. godine, jedno od najkontroverznijih djela novije hrvatske književnosti posljednjih godina. Zapravo, negativne kritike ovog prvog i zasad jedinog Mraovićevog romana obojene su prije svega uskogrudnim svjetonazorima kritičara, manijom svrstavanja u trendove «stvarnosne» i drugovrsne proze, s čime Mraović nema, a mislim i da ne želi imati veze. U knjizi koju predstavljamo, suprotno antologičarskim običajima, na početak je stavljeno najnovije djelo, dakle roman, a zatim unutar istih korica slijedi pet zbirki pjesama, poredanih od najnovije prema najstarijoj.

Tako će čitatelj koji Mraovića ne zna kao pisca, čitajući ovu knjigu Mraovića upoznavati redom suprotnim od kronološkog redoslijeda njegovog književnog razvitka (neću reći sazrijevanja, namjerno!). Autora koji nas pozorno odmjerava s naslovnice (što je vrlo rijedak običaj u nas: pisci si najčešće priušte malu sličicu na zadnjoj strani korica, nekad ni to) dakle najprije upoznajemo kroz žestoku, dinamičnu, emotivno nabijenu prozu. U središtu pozornosti je mladi pisac Konstantin, kojega događaji vode i vozaju kroz tjeskobu prvih ratnih godina proživljenih u Zagrebu. Doba je to kad dojučerašnji prijatelji sa šanka postaju režimski pouzdanici o čijim došaptajima ovisi glava, vrijeme je to kad pravi prijatelji ostaju prijatelji bez obzira nose li uniformu ili oružje ili ne, atmosfera je to u kojoj se tjeskoba i strah rastjeruju raskalašenošću, alkoholom, drogama i seksom, stari susjedi nestaju, novi se pojavljuju preko noći, a skrivanje i zaziranje od javnih mjesta postaje način života, kao u vrijeme Ane Frank.
Dvije su scene u romanu «Konstantinh bogobojazni» detaljnije i opširnije razrađene, kao karijatide neke moguće poruke ovog djela, ako je uopće ima smisla tražiti. Prva je scena tuluma koji od bezazlene zabave evoluira u euforičnu desadeovsku završnicu, a druga je scena kolinja, odnosno prizor hvatanja odbjegle svinje, u selu Konstantinovog djeda. Žestina i dinamika ovih scena, sa svim kontekstima koje one provociraju, može biti čitana i kao alegorija na zbivanja minulog desetljeća na ovim našim prostorima, zajedno s jednom naizgled digresivnom epizodom, o Konstantinovom posjetu ocu koji živi u Nizozemskoj, ali se iz tamošnje sigurnosti ipak vraća u neizvjesnost kakvog takvog doma.
Mraovićev roman, kao ni dio njegovih pjesama, nisu za puritanske želuce, niti za snobovske karaktere. Nekog će možda zaboljeti ili posramiti naglašeni naturalizam nekih prizora, netko će možda primijetiti da bi neki drugi pisac to pristojnije napisao, no drugi pisac nije Simo Mraović, niti je Simo Mraović drugi pisac. Simo Mraović je jedan i originalan, a ono što ne upada u oko na prvi pogled, i u njegovoj poeziji i prozi, nevjerojatno su lirske sekvence, izljevi osjećajnosti koji tako skladno dopunjuju mentalni portret mladog čovjeka današnjice prema kome je svijet sve grublji, a duša mu sve mekša.
Mraovićeva proza savršeno dopunjuje njegovu poeziju, i željno očekujem nove prozne doprinose ovog autora našoj kontroverznoj civilizaciji. Novi poetski doprinos već stiže, i neki su od vas već čuli pjesme iz nove Mraovićeve zbirke, nastale u austrijskom gradu Gmundu. Do novog susreta sa Simom uživo, neka vam ova «sabrana djela» posluže kao iscrpan i dobar podsjetnik.

Davor ŠIŠOVIĆ
(objavljeno u Glasu Istre 06. prosinca 2003.)