Od lokalnog ka globalnom, česti je moto new-age društvenih pokreta, no u književnosti se takav prelet vrlo rijetko ostvaruje: uglavnom nam autori ostaju na jednoj od te dvije spoznajne razine. Tada u jednoj razini tražimo simbole za onu drugu, na pola puta zastajući u kontinentalnim, kulturološkim ili generacijskim nepremostivostima.
Zbirka priča Željka Maurovića, rođenog Pazinca a naturaliziranog Riječanina, čini, kako mi se čini, upravo taj vremensko-prostorni skok. Početne priče kao da nas pripremaju za neka mjesta radnje, ili neke likove, koji će se kasnije, očekujemo to, ponavljati. Od ponavljanja međutim nalijećemo tek samo na neke lajt-motive, jer svaka je sljedeća priča zahvatila sve više udalj i ušir, do nekih globalnih i općečovječanskih sfera, da bi nam se kao bumerang vratila u glavu poantiranjem oko nekog, najčešće apsurdnog, bivstvenog zakona.
Pripovijedanje kreće od Rijeke, vrti se u prvih nekoliko priča o oslikavanju tipičnog riječkog "građanina", oko dokazivanja kako se znameniti trg nikako trgom ne bi smio zvati, zahvaća se u francjozefinsku povijest kvarnerskoga kraja i nekim vrijednostima koje su domoroci nastojali sačuvati ali im ih svaki novi dotepenec uporno ruši. I kad već zamišljamo što bi nam još iz primorske urbane ikonografije autor mogao podastrijeti kao svojevrsni humoristično-enciklopedijski prilog, teme nastupajućih priča skreću ka osobnosti.

 U priči "Nametnik" se tako domaćin navikava na zarađenog krpelja i razvija s njime svojevrsnu prisnost, zaštitnički, pa čak i međuovisnički odnos. Slijedi još nekoliko priča s imenovanim i potanje identificiranim pojedincima kao nositeljima više-manje linearne fabule: luđaci i novinari tu su omiljeni Maurovićevi likovi. Priča "Kuća ili dom?" jedna je od najoriginalnijih u zbirci: jedan zagonetan tip sakuplja po gradu razne artefakte, od bukalina iz gospodskih kuća, preko željeznih portuna i stadionskih naplatnih kućica, i od njih gradi kuću – zapravo, arhitektonski višedimenzionalni labirint, ali priča uopće nije o tome kako on to gradi, nego kako ljudi iz grada tragaju za kradljivcem važnih artefakata, nailaskom na tu čudnu kuću ne uspijevaju ga uloviti, i nakon prepleta apsurda fizičkih mogućnosti i masovne histerije, pouzdana faktografija o sudbini lopova-graditelja i njegova djela popušta pred snagom urbane legende.
Narednih nekoliko priča zemljopisno širi područje radnje, vrludamo između Rijeke i Zagreba, zadesimo se u nekom evropskom ili američkom velegradu, putujemo stvarno, ili samo gledajući filmove, i otkrivamo neka opća mjesta zapadne civilizacije na umoru drugog tisućljeća. Na nekom od tih općih mjesta valja i zastati: pričom "Rondo" upoznajemo radni dan jednog našeg majstorski opisanog domaćeg i sasvim tipičnog sitnog birokrata, jednog od onih nevidljivih ljudi kojima je jedina životna svrha dopisima i štambiljima zagorčavati život drugima. Već u sljedećoj priči, "Američki rez", psihološki vrlo sličnim portretom ocrtan je jedan TV-novinar.
Osebujan fantastičarski duh ove zbirke posebno do izražaja dolazi u priči "Slobodan pad". Pripovjedač je svjedok padanja ljudi s neba, pojave koja je njemu neobična, no onima što padaju nipošto nije. Oni koji prizemlje čitavi, nastavljaju svojim poslom, one koji se razbiju odvozi hitna ili ih pometu komunalci ili si prije uključenja u svakodnevicu sami malo pomognu, nikom to nije neki veliki problem, jedino ostaje neriješeno pitanje znaju li ti padaoci i letjeti, jer kako bi inače došli gore?
Narednih nekoliko priča od pojedinaca prilazi k grupama. Generacijsko je određenje najčešće kod tih kolektivnih glavnih likova, umjesto fabule pretežno čitamo kontemplativne procjene životnih uspjeha i razloga životnih neuspjeha, čemu su situacije iz svakodnevice (primjerice, razgovori u kafiću) samo ilustracija. Još jedna od originalnijih priča je "Luk i voda", o usponu i propasti ekskluzivnog restorana u kojima se gostima nudio isključivo luk, ali ne da ga jedu, nego da ga sjeckaju, pritom se suzama čisteći od frustracija i oporavljajući se od životnih nedaća.
Duhoviti iskorak u drukčije shvaćanje nekih općih mjesta kulturne povijesti nalazimo u pričama "Prometej ili o bogovima", u kojoj se u jedan od prvih simbola ljudskog ispaštanja vrlo efikasno umiješao trgovački duh, te u priči "Crveno i crno", koja se pomalo ruga našem poimanju demokracije opisujući arheološko otkriće što dokazuje kako su Stari Grci kao krajnje sredstvo za donošenje odluka primjenjivali punjenje crvene ili crne posude tjelesnim izlučevinama, pa koja strana prevagne, ta i pobjeđuje. Posljednjih nekoliko priča kratke su crtice u kojima poigravanje s jezikom, metatekstualnošću i apsurdnom, dostiže vrhunac. Na zadnjoj stranici korica navedena je najmilija autorova izreka: "Tko je vidio sadašnjicu, vidio je i prošlost i budućnost". Ta rečenica najbolje predstavlja i cijelu zbirku.

Davor ŠIŠOVIĆ
(objavljeno u Glasu Istre 27. prosinca 2003.)