Teško je sa sigurnošću odrediti je li glavni lik ovog romana pozitivac lik negativac. S prvim poglavljima poimamo ga kao tipičnog izgubljenika, čovjeka koji ne zna što bi sa sobom dokle god uspijeva živjeti na tuđi račun, a kad roditeljska slavina presahne, onda linijom manjeg otpora bira životni put koji bi mu uz najmanje truda trebao donijeti što više. Lik je, dakle, kako ga na početku upoznajemo, materijalist, ali to što on biva žrtvom životnih okolnosti, nekako mu ne priskrbljuje simpatije. K tome, s prvim poglavljima upoznajemo ga i kao vještog manipulatora ljudima. Zato i ne čudi što je, nakon nekoliko neuspjelih studija, odabrao onaj kojim će, smatrao je, samo usavršiti ono što mu od prirode najbolje ide – studij psihologije. Od najbeznačajnijih svakidašnjih sitnica, do životnih prekretnica, kao što su zapošljavanje i napredovanje na poslu, junak ovog romana naučio je kako nečije mišljenje i stavove okrenuti u vlastitu korist, kako postići da netko tko ti stoji na putu (obično su to razni šefovi i direktori) prihvati tvoju zamisao kao svoju, i da ono što je njemu privid njegove moći zapravo biva genijalnim ostvarenjem tvog vlastitog plana.
Otegotna okolnost glavnog junaka je što ima problema s alkoholom. Olakotna mu je obnovljeno poznanstvo s dvojicom školskih prijatelja, čiji su očevi na visokim položajima u jednom provincijskom gradiću. 

 Naš junak, vješto manipulirajući više onima iznad nego onima ispod sebe, mijenja nekoliko poslova dok se ne ustali u mjesnoj psihijatrijskoj klinici. On je psiholog, dakle "niža vrsta" za liječnike-psihijatre, no s vremenom, već izvježbanim metodama podilaženja i zlouporabe šefovih komunikacijskih slabosti, nametanja vlastitih ambicija kao "društveno poželjnih", pa tako i šefovima prihvatljivih, postupno se uspijeva izboriti za sve veće ovlasti, dobro pazeći da ga šef-psihijatar ne percipira kao opasnost za vlastiti položaj i ugled.
No, kako je ambiciju, kad joj jednom "krene", teško obuzdati, junak ovog romana upušta se u eksperiment kojim bi se trebao uzdići u znanstvenom svijetu, stvoriti si ugled i materijalnu sigurnost, naravno ako stvar upali. Okuplja grupu pacijenata s psihijatrije (zapravo, otima ih svome šefu) i s njima se na dulje vrijeme zatvara u stari napušteni dvorac, kako bi prvi put u nas iskušao "novu" metodu liječenja – psihodramu. Središnji dio knjige posvećen je upravo zbivanjima između psihologa i petoro pacijenata u starome dvorcu, a taj osebujni vid grupne terapije s psihologovim stručnim napredovanjem zapravo ima prilično malo veze – riječ je prije o svjesnom koraku naprijed u vlastitom manipulatorskom usavršavanju, u igranju Boga s ljudskim karakterima i njihovim duševnim zdravljem. Naravno, nakon uspješnoga tijeka i napredovanja terapije, svi su se pacijenti toliko uživjeli u igranje zadanih terapijskih uloga da im je već postalo teško, ako ne i nemoguće, prekinuti s "igrom" i vratiti se u normalan život. Psiholog umjesto da se zabrine, razvoj događaja promatra kao dio velikog plana, koji ako i izmiče njegovoj kontroli, svakako ide njemu u prilog, no tragični završetak psihodrame u starome dvorcu ruši sve snove. Umjesto slave, novca i priznanja, psiholog biva izopćen, ponovno se vraća na dno, alkohol uključen, i manipulatorska umijeća sada mu služe samo da bi preživio od danas do sutra.
Pripovjedački stil Zorana Mašovića svidjet će se ljubiteljima psihološke literature, čak i trilera, samo što ovdje nema svjetskih zavjera, ubojstava, špijunaže, i proganjanja preko pola zemaljske kugle. U nekoj zemlji gdje tajne službe često gostuju u književnosti, Mašovićev bi junak bio tajni agent koji se poigrava sudbinama država i naroda. Ovako, u našim provincijskim zemljopisnim širinama, gdje za rođene manipulatore baš i nema puno otvorenih radnih mjesta, poprište zapleta kojemu su skretnice pozitivna ili negativna reagiranja na sugestije nametnutih autoriteta, postao je svijet psihologa, psihijatara, njihovih pacijenata, i političara koji odozgo paze na mir, disciplinu i nepomućenost reda stvari. Tako junak romana, jer je kršitelj reda, na kraju postaje žrtvom, što ga zbog toga na trenutak čini i simpatičnim, ali kad se vrati u masu iz koje je ponikao, zapitamo se, kao čitatelji, tko su zapravo ljudi oko nas, i što bi se s njima, i nama, moglo dogoditi ako ih prilika uzdigne na vlast kojoj nisu dorasli. Ili se to možda svakodnevno oko nas i događa?

Davor ŠIŠOVIĆ
(objavljeno u Glasu Istre 03. siječnja 2004.)