ISTRA U ZNANSTVENO-FANTASTIČNOJ KNJIŽEVNOSTI

 Istrani i divovi na dalekoj planeti

 "S druge strane struje", "Smrt vrba" i "Ja imam jedan san" naslovi su priča rođene Buzećanke, a danas Kanfanarke Marine Jadrejčić, u kojima se opisuju dramatični doživljaji istarskih kolonizatora iz 26. stoljeća na dalekom planetu Tihoj * Kako je daleka planeta probudila uspavane gene divova iz drevnih istarskih legendi

S Marinom Jadrejčić razgovarao: Davor ŠIŠOVIĆ


U jedinom hrvatskom časopisu za znanstvenu fantastiku, zagrebačkoj "Futuri", istarska autorica Marina Jadrejčić, rođena u Svetom Ivanu kod Buzeta, a sada nastanjena u Kanfanaru, objavila je već sedam priča, a posljednja od njih, "Ja imam jedan san", objavljena prije nekoliko mjeseci, bila je za mene pravo otkriće. Riječ je o već trećoj priči iz ciklusa, započetog 1993. godine, koji opisuje doživljaje kolonizatora daleke planete Tiha, koji su se u svemirska bespuća zaputili iz Istre, ponijevši sa sobom svoj dijalekt i legende, živo sjećanje na stari kraj, pa čak i boškarine koje su na tom dalekom planetu nastavili uzgajati. Istra i Istrani u svemiru kroz Marinine se priče prvi put javljaju kao teme, motivi i likovi u hrvatskoj znanstveno-fantastičnoj književnosti. U Kanfanaru, u njenoj kući pokraj pruge, razgovaramo kako je počela pisati, i to upravo znanstvenu fantastiku.

                - Pisac raste kroz puno godina, a kod mene je to počelo jako davno, kad sam bila mala. Znanstvenu fantastiku sam također upoznala jako rano, to je najprije bio Jules Verne, pa čak i bajkoviti Divlji zapad, zatim Asimovljev "Šljunak na nebu", i SF čovjeka jednostavno odnese u novom pravcu, otvara mu nova vrata.

                Prve SF priče pisala sam između jedanaeste i petnaeste godine. Danas su u nekoj ladici, kao draga uspomena, bez ikakve literarne vrijednosti, ali to su moji počeci. Tek sam se 1993. godine ozbiljnije vratila pisanju, kad sam imala potrebu ponovno nešto reći. Budući da živim u SF-u, razmišljam na SF način, morala sam se tako i izraziti, i nastala je prva priča o Tihoj.

                - Otkud, u vašim pričama, Istrani u svemiru?

                - Istra ima poseban značaj u mom životu, a njen gornji kraj, otkud su korijeni mojih roditelja, blizak mi je jer su to impresije iz djetinjstva. Ostali su mi jako urezani i specifičan dijalekt koji se tamo govori, i ljudi, njihova razmišljanja, legende koje se tamo pričaju. Zato je bilo logično da ono što želim reći kroz SF način razmišljanja, uobličim u to okruženje.

                - Zašto, u svemirskom okruženju vaših priča, generacija istarskih kolonizatora u 26. stoljeću i dalje njeguje običaje i legende iz rodnog kraja?

                - Ja sam dijete grada, odrasla sam u obitelji gdje se radilo, i osobno sam doživjela jako malo toga što su mogli doživjeti oni koji su odrastali na selu, koji su u kući imali djedove i bake, koji su im sve to nasljeđe mogli prenijeti. Možda otud nastojanje da ja to u pričama vratim.

                Likove u mojim pričama vezala sam za zavičaj kroz njihova pripovijedanja mlađim likovima o "Starom kraju". Oni ne stvaraju usporedbe, svjesni su realnosti, da je planet na koji su došli težak i naporan, gdje se bore za svakidašnjicu i za opstanak, ali sjećaju se starog kraja s pozitivnim osjećajima, i on postoji, jer dok se čovjek sjeća nečeg, to postoji.

                U našim legendama imamo mnogo krasnog nasljeđa kojeg puštamo da umre, da nestane. Koliko djece je uopće vidjelo boškarina? Ja strašno volim razmišljati da je on tako velik i moćan zato što potječe iz doba divova. Iz tog bajkovitog vremena kojeg ne smijemo pustiti da ode.

                - I tako je, iz spoja drevnih istarskih legendi i vaše naklonosti prema SF-u, nastao planet Tiha?

                - Priča i ideja o Tihoj nastala je 1993. godine, to je još uvijek bilo vrijeme rata i previranja, sve smo to jako burno proživljavali, i generiralo je želju da se nešto izrazi. Što da se izrazi? Morali smo reći da smo snažni, da nas ništa ne može pobijediti, pa makar nas i ubilo, jer ni smrt nije pobijedila ako se čovjek borio i dao svoj život radi nekog cilja. Priča "S druge strane struje" je nastala u jednom dahu, i sva ta ideja slila se u jednu obitelj, Ivana i njegovog sina Darka, u događaje koji su oslikali tu snagu kroz ostvarivanje duga prema budućim generacijama, a to je - da moraju preživjeti.

                - Kako je nastala istarska kolonija na Tihoj, kako su oni došli tamo?

                - Ja sam dala naslutiti da je to pet stoljeća od sada, da je izumljen jedan novi pogon, jer fizikalne zakone znamo i ne možemo pisati gluposti. SF je bajkovito pisanje, ali nije laž. Trebalo im je pružiti razlog da budu tamo, a to je da na Zemlji stvari baš ne idu najbolje. Zašto? Vjerojatno zagađenje, populacijski problemi, za pet stoljeća moglo bi biti svašta na Zemlji, naznačila sam to u dvije-tri rečenice, s tek nekoliko informacija, da čitatelj ne bude na suhome, ali ne elaboriram Zemljinu povijest od danas pa kroz tih pet stoljeća. Nisu ljudi otišli iz hobija, pogotovo u takvu neizvjesnost.

                - Tiha je naseljena isključivo naseljenicima iz Istre?

                - Da. Osim njih, tu su jedino još znanstvenici iz organizacije INTERES (kratica za "International Scientists"), koji na svakoj novonaseljenoj planeti pomažu kolonizatorima da se održe. INTERES je samo logistika, zgrade, tehnologija, alati, gorivo, letjelice, liječnici, istraživačka oprema, oni će pružiti pomoć u svakom trenutku, ali neće preuzeti vodeću ulogu u tom svijetu. Tiha je poluotok na koji su se oni spustili, odabrali su ga jer je nalik na njihov kraj, misleći da će im tamo biti lakše. Kolonija ima devet naselja, formirana od porodica iz današnje sjeverne Istre, a svi su zajedno došli istim svemirskim brodom.

                - Zanimljivo je da naselja u toj istarskoj svemirskoj koloniji nose imena nama poznatih istarskih sela, gradića i toponima, zovu se Sveti Ivan u Tujini, Lindar, Draga?

                - Logično mi nisu pali gradovi na pamet, jer kako će oni to nazvati ako ne onim najstarijim što su donijeli sa sobom? Nema smisla da se mjesto zove Rovinj kada ono uopće ne bi ličilo na Rovinj. Jer, da bi neka zajednica na koloniziranoj planeti opstala, ona se mora vratiti na što jednostavniji način života, ne smije ovisiti o tehnologiji i gorivu, jer sve su to promjenjivi elementi koji mogu nestati ili pokvariti se. Znači, moraju znati saditi, razmnožavati stoku, graditi od priručnog materijala, moraju imati ognjište jer se štednjak može pokvariti. Jedno naselje okruženo palisadom, s kamenim kućicama, kako se to može zvati Rijeka? To se mora zvati Sveti Ivan, u tome je stvar.

                - Likove ipak jako muči nostalgija?

                - Da, zato što je to još uvijek živuća generacija, koja je u Istri živjela i Istru napustila. Prošlo je samo trideset godina od njihova dolaska u strahovito otuđen svijet tog planeta, koji čak i ubija članove zajednice, toliko da se na kraju pitaju - koji me vrag tjerao da idem. Nostalgija će s vremenom izblijediti, no ostat će uspomene, ostat će legende, ostat će ono što su donijeli sa sobom, pogotovo jezik, buzetski dijalekt koji je jako specifičan, krasan, i toliko poseban.

                - Istim dijelaktom govori i treća generacija kolonizatora na Tihoj?

                - Naravno, jer jezik je jako važan, on tvori narod, on je dio čovjeka. Recimo, koliko bi Istrani bili Istrani da pričaju engleski? U roku od jedne generacije više ne bi bili Istrani.

                - Prva priča, "S druge strane struje" uvodi nas u svijet Tihe i objašnjava nam razloge dolaska doseljenika, no u drugoj priči, "Smrt vrba", doseljenici su izloženi vrlo dramatičnoj borbi za opstanak. Kako su se snašli u tom svijetu?

                - Jako sam izrazila tu notu neprijateljstva, ali to shvatimo uvjetno, jer bića na Tihoj žive svoj život, a ljudi su tu upali i bili skoro samljeveni prirodnim tijekovima. Svatko želi opstati, a ljudi se moraju boriti protiv tih bića da bi sami opstali, i samo zato su oni neprijatelji. Vuk je čovjekov neprijatelj jer mu jede ovce, a ne jer ga mrzi. Priroda na Tihoj je neprijatelj, jer čovjeku to nije prirodno okruženje, on je tamo došao iz jednog drugog okruženja, drugog hranidbenog lanca.

                Takvim ekosustavom htjela sam tog čovjeka i cijelu zajednicu staviti na kušnju, da bih izrazila njegovu snagu. Čovjek nije veliki junak ako nije na velikim mukama. Ako su oni u strašnim problemima, oni su tim veći ljudi, više su morali izmisliti, založiti se, više se boriti. U tome je veličina njihove borbe, kad imaju teže zadaće i kad su teže pobjede izvojevali.

                - Treća priča u ovoj istarskoj "svemirskoj trilogiji" zove se "Ja imam jedan san", i nakon pobjede nad prirodnim elementima planete, uvodi nas u dramu među samim ljudima...

                - Polazište za zaplet treće priče je moja skepsa u zajednicu. Ja jako cijenim ljude sa Tihe, to su čvrsti Istrani koje se ne može baš lako poraziti, ali opet su samo ljudi, koji se mogu slomiti, koji mogu pokleknuti, mogu biti čak i zločesti. A najstrašnija stvar je biti zločest prema vlastitoj djeci.

                Bila sam, i dandanas jesam, uvjerena da istarske legende o divovima kriju neke jako drevne istine. "Naši" divovi su do mene, a i do likova iz mojih priča, došli kroz legende, preko starih ljudi iz mog i njihovog "starog kraja", Svetog Ivana u današnjem Buzetu. Uvijek me zanimalo što je iza tih legendi, kako su divovi došli među nas, kamo su otišli, jesu li uopće nestali. Ja bih voljela da nisu nestali, nego da su se sakrili u našim genima, nekim postupkom samo njima znanim, a time impliciramo da su nekad morali biti jako napredni. Uglavnom, bili su među nama, i nestalo ih je dok još nije bilo pisane riječi ili nečega čvršćega. Na ovim prostorima sakrili su se u gene ljudi, sve dok neka nova zvijezda ne aktivira te gene, i to se dogodilo na Tihoj. Implicirali su da će čovjek odlaskom na drugu planetu biti toliko tehnološki napredan da će biti moguć i njihov opstanak.

                I tako se desilo, na Tihoj su se počela rađati drukčija djeca. Ljudi su to loše primili, kao mutaciju, kao božju kaznu koja se okomila na njihovu djecu. Sve čega se čovjek plaši, on odbacuje. Ta su djeca bila odbačena, slanjem u INTERES, u institut. To je ružna mrlja na toj zajednici, ali ona je jako ljudska, jer ponavlja iskustvo straha sa Zemlje, gdje je također bilo mutacija. Iz straha su poduzeli akciju stabiliziranja gena, to je u budućnosti moguće, da više ne bude mutacija. Time su zapečatili sudbinu možda nečeg veličanstvenog, ali opet, pozitivan lik, Josip, uspio je to iskupiti spašavanjem djece. On je uvjeren da su ta djeca živa, a možda će to jednoga dana dokazati i drugima. To će biti tema četvrte priče.

                - Kada ćemo čitati četvrtu priču? Je li Tiha od početka bila zamišljena kao serijal, ili su se nastavci nametali po dovršetku prethodnoga?

                - Nametali su se, jer obično kad se počne, ne vidi se kraj, a i ne zna se točan rasplet. Pišući prvu priču, imala sam samo ideju koju je prva priča donijela, i htjela sam ju osmisliti. Druga priča je došla kasnije, nakon godinu dana, opet s nekom drugom idejom, kad je došla treća, pitala je za nastavak i onda sam njen kraj ostavila vrlo otvorenim, da visi u zraku. Nagovješćuje se da slijedi objašnjenje, ali strpite se malo, jer to je tema za cijelu jednu novu priču - tko su divovi, gdje su, hoćemo li ih napokon vidjeti, kako su nastali ... neću dalje! Ne valja previše reći unaprijed. Bit će objavljena opet u Futuri.

(intervju je objavljen u Glasu Istre , negdje prije dvije-tri godine)


natrag na VEČER FANTASTIČNE KNJIŽEVNOSTI