Marijana Rimanic interview

BUDUĆNOST PRIPADA NJIMA: MARIJANA RIMANIĆ, SPISATELJICA, PJESNIKINJA, IZDAVAČ FANZINA

U tri godine svog gimnazijskog školovanja u Pazinu, Marijana Rimanić okušala se u izdavanju i uređivanju fanzina, pisanju eseja, poezije, proze, fantastičnih priča, a nagrada već ima toliko da ne stanu u podnaslov...

S Marijanom Rimanić razgovarao Davor Šišović

U posljednje dvije-tri godine, gdjegod se u Pazinu (a i šire) događa nešto povezano s literarnim stvaralaštvom mladih, pojavljuje se ime Marijane Rimanić. Nekoliko desetaka naslova objavljenih po školskim listovima, fanzinima i zbornicima, redovito svakogodišnje pojavljivanje njenih radova na natječajima i natjecanjima, nastup na gotovo svakoj školskoj i gradskoj kulturnoj priredbi, raznovrsnost i originalnost uradaka s njenim potpisom koji su se u tim prigodama mogli pročitati ili čuti, dovoljan je poticaj da se pobrinemo da za nju čuju i drugi. Kako je počela, zašto i o čemu piše, tipična su pitanja koja zaslužuju netipične Marijanine odgovore.

Marijana je netom završila treći razred opće gimnazije u pazinskoj Gimnaziji i strukovnoj školi Jurja Dobrile. Živi u selu Levini pokraj Gračišća, a suprotno očekivanju da ću čuti biografiju tipičnog "čuda od djeteta" koje piše još od malih nogu, saznajem da je njen literarni početak bio skoro pa slučaja. Na jednom satu kemije, očigledno ne mnogo zanimljivom, napisala je prvu svoju priču, naslovljenu "Kako je Crvenkapica završila na sudu". Priča je "nekako" dospjela u ruke Marijaninoj razrednici, koja ju je poslala na LIDRANO, i priča se "probila" sve do državne razine, gdje je među četrdesetak literarnih uradaka hrvatskih srednjoškolaca zaslužila pohvalu, i bila objavljena u zborniku.

Od te svoje prve priče koja je odmah postala "uspješnicom", Marijana intenzivno piše, uporno šalje radove na smotre i natjecanja, a rezultati se opet pokazuju. Lani je njen rad stigao samo do županijskog LIDRANA, no ove godine je opet stigla do vrha odnosno pohvale, ovaj put pjesmom "Svaka soba ima svoju sliku". Ova pjesma ima zanimljivu povijest nastanka. Marijana priča: "Moja je mama bila manično opsjednuta stavljanjem zavjesa u moju sobu, dok sam ja smatrala da je prozor najljepša slika u mojoj sobi. Zato sam joj za inat napisala pjesmu, i kad ju je pročitala, odustala je od zavjesa".

Još od prvog razreda srednje škole, zajedno s prijateljicom Ivankom Sironić, pokrenula je njihov osobni fanzin "Šljuc", koji je ubrzo postao najčitanije "alternativno" štivo na školi. Napravile su sedam brojeva, pa su se malo zasitile, a i druge obveze su se nagomilale, i "Šljuc" je trenutačno na ledu, ali kako spisateljski vrag ne da mira, Marijana je počela raditi novi fanzin, nazvavši ga "Samo moj zin", i objavivši dosad jedan broj. "Šljuc" je u početku bio medij za prenošenje na papir Marijaninih i Ivankinih osobnih literarnih prekupacija, pa i crtarija, no ubrzo su počele dobivati radove i drugih svojih školskih kolega. Vidjele su, veli, da ljude to veseli, da se "Šljuc" rado čita, a školski list "Stvarnost" bio je malo previše "školski" za tekstove koje su one, želeći biti same sebi šefice, pisale i objavljivale.

U početku su to bili mahom humoristični tekstovi, komentari o školi i drugim svakodnevnim stvarima. Malo-pomalo u "Šljuc" se ubacivala i poezija. "Shvatila sam da mi se pjesma sviđa kao forma, u njoj ne treba razlagati ni obrazlagati, osjećaji se mogu iznositi bez da itko to uzme za zlo", priča Marijana. Svoja je pjesnička razmišljanja uobličila u zbirku koju je nazvala "Potraga", i poslala ju na "Goranovo proljeće", međutim nikakav odgovor nije dobila. Pjesme piše na standardnom, književnom jeziku, jer smatra da je na dijalektu malo teže pisati misaone pjesme. Tek je jednu pjesmu napisala na čakavici, i s njom nastupila na Saboru čakavskog pjesništva u Žminju, ali ta je pjesma najprije imala svoju "književnu" verziju, pa ju je naknadno "prevela" na čakavski.

Uz poeziju, Marijana nastavlja pisati i prozu. Nekoliko priča, nešto više eseja, niz autobiografskih crtica, to je njena dosadašnja produkcija, a odnedavno se prepoznala i kao pisac fantastičnih priča. Na nedavnoj "Večeri fantastične književnosti" održanoj u sklopu pazinskih "Dana Julesa Vernea", uz bok starijim i iskusnijim piscima, Marijana je pročitala svoju priču "Kad sunce zaboravi na svoju zadaću". Prvi obrisi te priča nastali su prije godinu dana, nakon što je potaknuta pročitanom zbirkom bajki Snježane Bilić "Knjiga o takama" odlučila kreirati vlastiti literarni svijet. U tom svijetu bića zvana Sedefi obožavaju Sunce, no svašta se može dogoditi kad božanstvo zakaže, sve do tragičnog svršetka. Naravno, kao i većina fantastične književnosti, i Marijanina priča je alegorična i zapravo govori o nekim stvarima u ovom našem svijetu.

Prvi javni nastup s fantastičnom književnošću, i veliki pljesak kojeg je dobila za javno čitanje svoje priče, ohrabrio ju je da se i dalje okušava u fantastici. Upravo piše priču koja se počinje događati u Pazinu, a nastavlja se u nekoj dalekoj tajanstvenoj ustanovi u kojoj se obavljaju pokusi na ljudima. Kroz fantastičnu književnost mogu se oblikovati svjetovi i drukčiji od našeg, razmišlja Marijana, mlada i talentirana spisateljica kojoj zasigurno neće trebati još mnogo vremena da nas iznenadi i svojom prvom knjigom. Pitanje je jedino hoće li to biti proza ili poezija...

Svaka soba ima svoju sliku
Živu, obojenu, sliku poput zbilje
Pa i najdeblji zid najtamnije sobe
Čari neke slike zasigurno krije

Svaka soba ima svoju sliku
Ponekad tužnu i mračnu sasvim
Pa je onda pokriju platnom cvjetnim
Da ih ne podsjeća na njihove živote

Svaka soba ima svoju sliku
Ponekad tako usku, od samo jednog detalja
A slikar što ju stvori potpisao se nije
Pa ju sad nitko ne želi jer kažu da ne valja

Svaka soba ima svoju sliku
Mijenjati je možeš, samo ako si njen dio
Možda je ne podnosiš pa je čupaš iz zida
Ali svaki se put pojavi i detalj kojeg nisi htio

I moja soba ima svoju sliku
Ponekad mi se čini da je zasebna doktrina
Ali moj prozor nema zastora
Vidici na njemu moja su nutrina