Vrlo mlada i vrlo nadarena spisateljica Ana Zubak bljesnula je prije dvije-tri godine s nekoliko vrlo inventivnih znanstveno-fantastičnih priča objavljenih u domaćoj SF periodici, i kad su se na prvo čitanje osvojeni poklonici ponadali da će ubrzo dobiti još, dobili su – cijeli roman, ali roman koji nema veze sa SF-om. «Samhain» je Ana Zubak napisala sa svega devetnaest godina, osvojila je njime nagradu na godišnjem natječaju «Biblioteke 90 stupnjeva» još 2000. godine, no trebalo je vremena da ovo nagrađeno djelo napokon stane među korice. I evo ga! Neobična riječ «samhain» izgovara se savanj, a to je irska riječ za blagdan koji se slavi u noći uoči Dana Svih svetih (ne brkati s protestantskim halloweenom, koji se slavi iste noći!). Samhain je dakle savanj, a možda odatle vuče korijen i istarski izraz samanj, što možda nije nemoguće budući da i u Istri imamo ponešto keltskog nasljeđa.
Samhain je, dijelom, roman o Irskoj, zemlji u kojoj autorica nikad nije bila (barem ne u vremenu do kojeg je zgotovila rukopis), ali je Irska svejedno zemlja u koju se zaljubila, koju je nastojala upoznati sve do onih turistima nejasnih nijansi, a pogotovo je detaljno pročešljala velik dio irskog kulturnog i književnog nasljeđa. Junakinja romana našla se u Irskoj, u gostima kod jedne seoske obitelji, na oporavku od svog dotadašnjeg prilično raskalašenog i divljeg zagrebačkog života.

Domaćinska je obitelj, tipično irski, brojna. Majka, udovica, brine o svima, a njenih pet-šest-sedam sinova, i svega jedna kćer, dijele odgovornosti ovisno o dobi i snazi. Bave se poljoprivredom, poglavito uzgojem ovaca. Svoju gošću iz Zagreba primaju kao člana obitelji, iako joj ne nameću nikakve «radne obaveze». Mlada je Zagrepčanka novu sredinu također prihvatila s olakšanjem, vidi se da joj godi bijeg iz urbane džungle, i osim postupnog upoznavanja svojih domaćina, koristi vrijeme za «rad na sebi». Mi, čitatelji, taj «rad na sebi» primjećujemo kroz junakinjina kritička promišljanja njenih zagrebačkih doživljaja, kroz analize ljudi s kojima se družila, kroz prebolijevanje više ili manje uspješnih ljubavi, ali i kroz još jednu razinu: kroz priče koje junakinja smišlja, s likovima iz irske predajne tradicije, ili iz moguće suvremenosti. Naravno, cijeli je roman prožet pojmovima, imenima, naslovima i motivima iz irske tradicije i književnosti, a na kraju kao prilog imamo popis pojmova i njihovih značenja, pa čak i kako se što izgovara.
Samhain je ugođajem irski roman i po tome što junakinja, bez dvojbe fascinirana novom i od svoje domovine toliko različitom zemljom, u mnogim epizodama biva osvojena krajobrazom, a u tom je pejzažu posebno važna atmosfera, mislim – doslovno to – vremenske prilike. Irski pejzaž ne ide bez oblaka, kiše, oluje, ili nenadano prosutih sunčevih zraka, a junakinju taj pejzaž jednako osvaja pri propalom (zbog visokih valova) pokušaju noćnog kupanja, kao i pri branju krumpira s njive svojih domaćina.
Pobjegla iz sredine i društva u kojem prerano sazrijevanje banalizira i omalovažava strast i ljubav, junakinja (čudno, kroz cijeli roman ne saznajemo joj ime), u novoj obitelji izdvaja jednog od braće, i maštanja o njemu isprepliću se sa sjećanjima na zagrebačke ljubavne doživljaje, tako da roman obiluje i erotikom, često profinjenom, ali ponekad baš i tvrdom. Usporedbe zagrebačkih uspomena i irskih doživljaja (a junakinja se često spominje i dana provedenih kod bake u Višnjanu), ovdašnjih i tamošnjih ljudi, krajolika, kuća, oblaka, mentaliteta i hinjenosti, viđene su očima djevojke u odrastanju i samospoznavanju, djevojke na putu zrelosti, bačene u zemlju čuda, u zemlju koja na kraju ne ispada ni divljija ni civiliziranija ni plemenitija od njene, ispada tek malo drukčija. I predivna.

Davor ŠIŠOVIĆ
(objavljeno u Glasu Istre 4. listopada 2003.)