Najčudovatijima, najstrašnijima, najneobičnijima i najprovokativnijima u hrvatskome SF-u obično se smatraju priče Aleksandra Žiljka. Da su te priče dobre, svjedoči i višestruka ovjenčanost najvećom hrvatskom nagradom za SF stvaralaštvo, «Sferom». Žiljakova zbirka «Slijepe ptice» u kojoj je sakupljeno pet njegovih priča, nastalih u zadnjih nekoliko godina, vrlo nas reprezentativno uvodi u jedan od najosebujnijih autorskih svjetova u domaćoj fantastičnoj književnosti (eto, možda je «SF» čak i pretijesan pojam za definiranje onoga što Žiljak piše).
Naslovna priča, «Slijepe ptice», neobičan je fantasy smješten u naše krajeve, u srednjovjekovnu (hm, srednjovjekovnu? Po nekim indicijama ispada da bi to mogla biti i daleka budućnost) Vinodolsku knežiju i njeno šire okružje. Okrutni (a kakav bi drukčiji bio) knez kaznio je nevjeru svoje kneginje iskopavši joj oči, međutim kneginja od moćne i ne baš dobrodušne sile dobiva priliku da vrati svoje oči, ali za kakvu cijenu! Mora napuniti veliku teglu očima, tuđim očima, ljudskim ili životinjskim, a jedino joj oči gorskog zmaja mogu donijeti bonus. Zmaja međutim najprije treba pobijediti, ubiti, za to krhkoj kneginji treba saveznik, pomagač, i nakon mnogo patnji, u završnom obračunu savezništva se razvrgavaju i drukčije sklapaju, poimanja Dobra i Zla se okreću, a naslućeni putovi ipak ne dočekuju prve korake.

Druga priča, «Djeca Sunca» uvodi nas u sasvim drukčiji svijet. Opet naši krajevi: Zagreb, tehnološki i korporacijski totalitarizam možda i ne tako daleke budućnosti. To je vješto vođena detektivska priča u kojoj su akteri moćne umjetne inteligencije, policijski specijalci i dvostruki špijuni, a eko-terorizam i genetski modificirane biljke imaju sasvim drukčiji vrijednosni predznak nego u našem svijetu. «Kasja» je priča o narko-podzemlju budućnosti, s puno pucnjave i obračuna, krvi, lova na ljude i bježanja, s puno ironije, a ako hoćemo – i s ponešto alegorije.
Fenomenalna je priča «Ultramarin!», čija se radnja paralelno odvija na Zemlji i na dalekom planetu Wistaryju. Glavna junakinja (svi su Žiljakovi glavni likovi – ženski, a većina priča napisana je u prvim licu) na obje planete, naravno u različito vrijeme, traga za divovskom lignjom, za Krakenom iz drevnih spisa i legendi. Majstorska naracija, zanimljivi likovi istančane karakterizacije (na Wistaryju je junakinji partner u traganju za Krakenom jedan simpatičan vanzemaljac), napetost i neočekivani epilog samo su neke od kvaliteta ove priče. Posljednja priča u zbirci, «Oči od opala», još je neobičnija. U jednu te istu priču smjestiti western, vampire i dinosaure, to može samo Žiljak, vele oni koji ga bolje poznaju. Vampirica, glavna junakinja, u ovoj je priči pozitivka, i bori se protiv vrlo zločestog arhivampira koji je i nju jednom davno pretvorio u nemrtvo biće. Treba znati da se, prema pravilima ove priče, vampirom ne postaje kada vas ugrize vampir, nego tek kada kušate vampirovu krv, a ljudskom se krvlju možete hraniti i bez da naškodite svojim hraniteljima. Takav je Žiljak, kad neko žanrovsko pravilo ne odgovara priči, stvara se novo, i savršeno funkcionira. Ovo je najmračnija i najzabavnija zbirka novijeg hrvatskog SF-a u posljednjih nekoliko godina, sigurno.

Davor ŠIŠOVIĆ
(objavljeno u Glasu Istre 19. srpnja 2003.)