KNJIGA ZA PLAŽU (47)

Totalitarizmi raznih boja

«Zagreb 2094», godišnja zbirka hrvatskog SF-a, Društvo za znanstvenu fantastiku «Sfera» & «Mentor», Zagreb, 2004.


«Zagreb 2094» je već deseta godišnja zbirka hrvatskog SF-a koja se objavljuje uz održavanje najstarije hrvatske SF konvencije, zagrebačkog Sferakona. S vremenom su ove zbirke postajale literarno sve kvalitetnije, potičući širenje i kreativnog i čitateljskog kruga domaćih esefičara, da bi u posljednjih nekoliko godina sferakonske zbirke i u njima objavljene priče mrtvi-hladni mogli ocijeniti kao značajni doprinos kvalitetnoj hrvatskoj književnoj produkciji uopće, bez žanrovskih ograda i zagrada. Sferakonske su zbirke postale željno očekivani godišnji događaj, književnošću koju one donose pratimo razvoj pisaca koje volimo, ali i debitantske nastupe pisaca koje ćemo tek zavoljeti. Ova je zbirka svojim naslovom na neki način zadala temu, odnosno, priče u njoj trebale bi govoriti o skoroj (ili daljoj, ovisi što kome znači devedeset godina) budućnosti, i na neki način biti povezane s hrvatskom metropolom. Naravno, naši su se SF pisci s vremenom već toliko izvještili, da je ono što bi nekome ispalo ograničenje, njima došlo kao poticaj, kao dobrodošla provokacija, kao izazov da budu što originalniji u pristupu, stilu, ideji i njenoj razradi. Rezultat je još jedna izvrsna zbirka, a priče u njoj čitamo naizmjence se kidajući od smijeha i zabrinuto se češkajući iza uha, osupnuti smjelom aluzijom, bezobraznim komentarom, rušenjem nametnutih svetinja. Sve je dozvoljeno, jer pišući o budućnosti, pisac ima potpunu slobodu oblikovanja onakve prošlosti kakva njegovim likovima najviše odgovara, i pritom se osvetiti svemu što je u ovom vremenu i svijetu vrijedno poruge.

Danilo Brozović je autor koji otvara zbirku, a njegova se priča, sasvim prigodno, zove «2094.». Pratim Brozovićeve priče već dulje vrijeme (jedna čekam njegovu autorsku zbirku), divim se kako je iz priče u priču uspio izgraditi cyberpunk svijet nama blizak po zemljopisnim određenjima i osobnim imenima, i povrh toga u tri-četiri svoje priče sasvim sitnim pasažima ugraditi u opise Zagreba u mračnoj budućnosti motiv – rata za odcjepljenje Istre! Taj se motiv ovdje proširuje i dovodi do konca – Istra se odcijepila, uživa u nezavisnosti, i liječi rane teških žrtava, no Hrvatska je gore prošla – Hrvatska je postala članica grupacije Coca-Cola! Naravno, Coca-Cola je ovdje daleko više od multinacionalne kompanije, ona je politički i vojni savez većine država zapadnog svijeta, a najveći unutrašnji i vanjski neprijatelj tog svijeta je, pogađate, Pepsi Cola savez. No, sve su te geopolitičke okolnosti tek kulisa za uzbudljivu i maštovitu priču o reklamokratskom totalitarizmu, o psihološkom i tehnološkom podčinjavanju čovjeka, i, naravno, o pobuni.
Također poremećeno društvo budućnosti u priči «Govorim vam posljednji put» prikazuje Zoran Janjanin. Njemu su na meti – političke stranke, a priča pripovijeda o jednim budućim (možda i mogućim?) izborima u Zagrebu, u potpuno militariziranom i dehumaniziranom društvu, gdje je svaka stranka ujedno i paravojna skupina koja birače oružjem dovodi na glasanje, eliminira one koji glasaju suprotno očekivanju, a čak je i GONG u ovakvom ozračju narančastu boju morao zamijeniti maskirnim dizajnom.
Priča Filipa Hameršaka «Simfonija velegrada, ili kako je sociolingvistika postala stroga znanost» još je jedna priča o totalitarizmu, ali opet sasvim originalnog pristupa. Napisana je kao intervju s obavještajcem koji novinaru pripovijeda kroniku postupnog usavršavanja metoda apsolutne kontrole. «Što je na jelovniku» je priča koja naizgled počinje kao kronika bioloških promjena na ljudima nakon katastrofe nuklearke u Krškom, ali se nastavlja neočekivanim raspletom iz kog proizlazi da ni katastrofe nisu slučajne. Autorica ove priče potpisuje se kao Andrina P. Sličnom metodom zamjene početnog motiva drugim, snažnijim, poslužio se i Krešimir Mišak u priči «Akvarij sa zlatnim ribicama», u kojoj junaci najprije razvijaju tehnologiju putovanja kroz vrijeme, da bi kroz zapreke na tim putovanjima shvatili da svijet nije takav kakav im se dotad činio.
Slijedi Goran Konvični i njegova priča «Jeftina ljudskost», najčudnija, i možda najliterarnija od svih. U njoj se smjenjuju dinosauri, vanzemaljska invazija, genetske modifikacije na ljudima, droge, i aluzije na nedavne balkanske ratove. Zbirku zaključuje priča «Coda» Darka Macana. Minijatura je to, nevjerojatno romantična i ispunjena ljubavlju, o generacijskom svemirskom putovanju i uspomeni na zavičaj koji postupno za sve putnike poprima značaj svijeta s kojeg su otputovali.

Davor ŠIŠOVIĆ
(objavljeno u Glasu Istre 15. svibnja 2004.)


KNJIGA ZA PLAŽU