Samo se u stvarnom životu neobične i jezive stvari događaju «nekom drugom». U romanu «Devet» Zrinke Horvat, debitantice na hrvatskoj književnoj sceni, imamo dva nositelja radnje, i svakom se od njih događa po jedna «jeziva stvar». Glavnom junaku Feđi tako jednog jutra, u tinejdžerskoj dobi, otpadne prst. Do njegovih kasnih dvadesetih, kada se događa radnja romana, ta misterija ostaje neobjašnjena, unatoč svoj medicini i svim stručnjacima ovoga svijeta. Iako nije ostavio nikakve fizičke posljedice, tajanstveni gubitak prsta formirao je ličnost glavnoga junaka, i taman kad pomislimo da će se u romanu nešto početi događati oko razrješavanja te misterije, dogodi se druga jeziva stvar, koja pogađa čitavo čovječanstvo. Nestalo je Sunce. Doslovno. Autorica je cijelu zemaljsku kuglu, ili barem prostor unutar obzorja junaka romana, zavila u mrkli mrak. I ta je misterija neobjašnjiva i nerazjašnjena.

        Pravi zaplet međutim nastaje tek kad se te dvije tajanstvene pojave dovedu u vezu. Radnja se dalje razvija u dinamičnim skokovima, razbuktavaju se teorije zavjera, u maniri X-filesa gradi se atmosfera tajanstvenosti koju grupa likova želi održati, a druga grupa razbiti, smjenjuju se otmice, medicinski eksperimenti, ubojstva i gubici pamćenja, razočaranja, izdajstva i ponovna stjecanja povjerenja, tajne iz prošlosti utječu na zbivanja u sadašnjosti. Sve to zajedno tvori intrigantnu i napetu priču, provocira na neispuštanje knjige iz ruku dok se i posljednja tajna ne rasvijetli, a željno dočekani kraj izmamit će nam zadovoljni uzdah, i pohvalu autorici, koja je ovim kratkim romanom naznačila da je sposobnija i za nešto još složenije.
            Roman «Devet» će zasigurno zadovoljiti poklonike i znanstvene fantastike, i horrora, i kriminalističkog romana, a asocijativna usporednost zbivanja između glavnog junaka i njegovog hendikepa, te sveg vidljivog čovječanstva i njegovog utonuća u mrak, pobudit će i neke konotacije šire od književnih. Fantastičnu literaturu često «optužuju» za alegoričnost, pa tako i oko ovog romana možemo graditi sociološka i politološka tumačenja, ako nam je gušt, no i bez njih užitak čitanja je zajamčen. Zgodno mi je tek dometnuti da, u domaćoj fantastičnoj i znanstveno fantastičnoj literaturi, posezanje za neobičnim tjelesnim transformacijama kao pokretačima nadnaravnih fabula postoji kao sasvim lijepa tradicija: od Tarika Kulenovića i njegove priče «Ruka», preko Igora Lepčina i njegove priče «A svud po meni trava», do Danila Brozovića i njegove priče «Prsti». Roman Zrinke Horvat je novi, i sasvim originalan doprinos toj tradiciji.

Davor ŠIŠOVIĆ
(objavljeno u Glasu Istre, 2005)