Zoran je izgleda najučestalije ime među hrvatskim SF-piscima. Imamo Krušvara, Pongrašića, Janjanina, Oštrića, a ovaj o kome će sada biti riječ, Vlahović, možda je i najraznovrsniji među njima. Zoran se Vlahović okušao o mnogim znanstvenofantastičnim podžanrovima i formama, a zbirka «Frulaš» predstavlja nam najbolje iz njegova opusa. Petnaest priča jamči izvrstan čitalački provod, iako tu ima i sasvim kratkih minijatura i malo poduljih priča, iako tu ima dosjetki razrađenih iz jedne jedine jezgrovite kreativne iskre, i vrlo slojevitih priča u kojima se poruke i značenja isprepliću, iako tu ima i fantasyja, i cyber-punka, i space-opera, i međudimenzijskih putovanja, i pračovjeka, i tuđinaca iz dalekog svemira, stvorenja primitivnih i bića božanske razine svijesti i sposobnosti.
Ako ipak treba izdvojiti neki zajednički nazivnik, neku nit koja veže ne baš sve, ali većinu u «frulašu» objedinjenih priča, onda su to postapokaliptični svjetovi, mračnija mogućnost ljudske budućnosti, no i toj se temi, svojim nam djelom pokazuje ovaj Zoran, može pristupiti i humoristički i epski, s primjesama mistike, ili pak s naglaskom na akciju.        

Svega tu ima, tako da se već prema ukusu u čitanju može i preskakati, i vraćati natrag, osim na jednom mjestu na koje ću vas odmah sada upozoriti. To mjesto je po mom skromnom mišljenju najbolje u zbirci, a nažalost je i neponovljivo, jer je junak na kraju otišao tamo odakle ga nije zgodno vraćati. Ne, nije poginuo: izborio je putovanje na planet gdje je živjeti puno lakše, sigurnije i bezbrižnije nego na ofucanoj i upropaštenoj Zemlji. Junak se zove Nernst Kokran i neka je vrsta usamljenog detektiva, s mnogo protivnika koje uglavnom uspješno svladava, s dosta žrtava po vlastiti tjelesni integritet. Kokran nastupa u pričama Strijelac i Karta za nebo, a te su dvije priče jedne od najboljih u našim krajevima rođenih posveta vječno inspirativnom Blade Runneru. Ove su dvije priče mješavina cyber-punka i SF krimića (uostalom, što je cyber-punk doli nabildani SF-krimić?), vrlo su dinamične, napete i uzbudljive, a maštovitih literarno-tehničkih inovacija u njima ima napretek.
Neke od također izvrsnih Vlahovićevih priča u ovoj zbirci bave se rekonstrukcijom ljudskog društva nalik prvobitnim prethistorijskim zajednicama u vremenima nakon nuklearnih ratova i sličnih općih kataklizmi. Naslovna priča Frulaš jedna je od takvih, a problem opstanka ljudskog društva u njoj se razlaže na dvije razine: grčevitim nastojanjem krhke zajednice da očuva unutrašnji red, te sazrijevanjem pojedinca, glavnog junaka, koje se mora dogoditi upravo kršenjem tih pravila. Kolektivno sjećanje vrlo je opterećujuće za taj, zapravo, više ostatak ljudskog društva nego društva u nastajanju, uzroci tragedije zamagljeni su i zapravo zamijenjeni simbolima i tabuima, čime se ova priča približava i alegoričnim dimenzijama. Problem nastanka i opstanka ljudskog društva (ili društva bilo kojih razumnih bića) tema je i priče Ovo je tijelo moje u kojoj glavni junak, svemirski brodolomac, stvara mikroskopska inteligentna bića koja mu trebaju popraviti brod, no time nije stvorio samo radnu snagu, nego i čitav mikro-svijet s vlastitim društvenim ustrojem.
Oko polovice priča u zbirci su vrlo uspjele, pa čak i genijalne minijature, pričice duge od dvije do četiri stranice, koje najčešće uz podosta humora, prolaze kroz gotovo sve poznate podžanrove u znanstvenoj fantastici. Mjesta ima za svega nekoliko primjera: Vozi desnom stranom je priča o međuzvjezdanim prometnim konvencijama koje mogu dovesti do propasti cijelog svemira; Lovci slave umnogostručuje popularne motive o top-listama i lovcima na ucjene, što kulminira u općesvjetskom lovu na preživjele lovce; Tuđa briga govori o mukama čovječanstva kojemu je hibernacija postala trend, a Pomorac razjašnjava zbog čega je Kolumbo toliko htio na Zapad. Iz jedne Vlahovićeve priče u drugu jezdimo svemirom, ali i razdobljima Zemljine povijesti, uživamo u maštovitim ispitima ljudskosti kojima su podvrgnuti njegovi junaci, susrećemo bića koja nisu ljudi ali su možda ljudskija od ljudi, zabavljamo se i učimo u isti mah. Svaki istinski ljubitelj SF-a trebao bi imati Frulaša na svojoj polici.

Davor ŠIŠOVIĆ
(objavljeno u Glasu Istre 25. rujna 2004.)