Helena Trojanska, samoproglašena božja kći, ljubavnica mitskih junaka, fatalna ljepotica zbog koje su padale države i pokretali se ratovi, glavna je junakinja ovog nevjerojatno dobrog romana. Lucija Stamać, mlada spisateljica, k tome i vrlo svestrana umjetnica koja je do svoje dvadeset i pete godina već ostavila zamjetnog traga u poeziji, kazalištu, filmu i prevoditeljstvu, već je svojim prvim romanom «Muke po Veneri» iz 2002. godine navijestila da na hrvatsku proznu scenu dolazi izuzetno talentirana pripovjedačica. No, vrlo originalan i do tada potpuno netipičan pristup «ženskim temama», zbunio je, čak i zgrozio, čitatelje i kritičare njenog prvog romana, a ovaj novi mogao bi to učiniti još i više.
        Ovaj se roman spušta u vrijeme koje seže daleko iza povijesti, daleko u doba mitova i mitskih junaka (eto, samo određenje vremena radnje «Labuda» mora zvučati machistički, i pripadati svijetu protiv kojeg se čitav roman bori). U najmachističkijem od svih dijelova tog tadašnjeg svijeta, u starogrčkoj militarističkoj Sparti, rađa se Helena, djevojčica koju roditeljsko nasilje prebrzo pretvara u ženu, i time joj za cijeli život određuje sudbinu žrtve. 

Porijeklo, status, kult, religija, politika, sve su to pečati na Heleninom putu kroz mladenaštvo, sve su to kočnice i zastranjenja na putu ostvarenja njene jedine želje da pronađe pravu i iskrenu ljubav. Biti princeza, biti štovana u puku kao boginja, biti moćna i utjecajna, biti ikona pred kojom se klanjaju, biti utjecajna i određivati sudbinu tadašnjeg svijeta, sve je to Helena spremna odbaciti, iako je sve te teške zadaće i više nego spremna i sposobna ponijeti na svojim od djetinjstva dobro izvježbanim mišićima. Ona to i čini, čak i nekoliko puta. Prvo napušta rodnu Spartu i bježi u Atenu s ostarjelim ali još uvijek obećavajućim Tezejem, njega u njenom srcu smjenjuje slatkorječivi Menelaj, njega pak trojanski kraljević Paris, nakon čega događaji kreću znamo već kako, ali ni Paris ne ispunjava njena očekivanja, bolje reći, kao i svaki njen dotadašnji partner, ne ispunjava obećanje da godine neće uništiti žar od kojeg je sve počelo. Zapravo, nijedan sljedeći muškarac ne zamjenjuje prethodnoga, jer je razočaranje nastupilo i daleko prije nego što se sljedeći pojavio. Osim razočaranja, Helena Trojanska doživljava i poniženja, u okrutnom i primitivnom svijetu ona bez obzira na sve časti ostaje oruđe muškarca, čak i predmet trgovine, političkih pregovora, ucjena.
Svijet antičkih mitova u «Labudu» je ocrtan nevjerojatno vješto, uvjerljivo, prihvatljivo i pitko, čitanjem nam pred oči izlaze kamene građevine i hramovi, brodovi na vesla, stjenoviti pejzaži i podivljala mora, odjevni predmeti i posuđe kakvo znamo samo s preživjelih kipova, no ljudske sudbine smještene u taj apsolutno uvjerljivi svijet, pogotovo Helenina, prepoznatljive su nam i u drugim povijesnim razdobljima, pa i u današnjici. Zato je lik Helene svevremenski, arhetipski izraz ženinih želja i žudnji, padova i razočaranja, volje i instinkta, ali nadasve krhkosti, ugroženosti i nemoći. Zbog toga je roman «Labud» temom, pristupom, stilom, jezikom, pažljivim građenjem likova i fabule, veličanstveno književno djelo, njime Luciju Stamać odmah, bez da išta drugo napiše, možemo svrstati među najznačajnije hrvatske pisce 21. stoljeća, pa nek' se grizu oni koji tisućama prosječnih stranica nisu takvoj recepciji prišli ni blizu, imaju i zašto.
Poklonicima antičkih mitova ovaj će roman donijeti i još jedno ugodno iznenađenje. Naime, u «Labudu» se između pojedinih likova poznatih nam iz starogrčke mitologije javljaju odnosi kakvih u sačuvanim mitovima nije bilo. Osim mitološke «faktografije», točnog pregleda iz zapisanog nasljeđa svima poznate hijerarhije i starogrčkih bogova i zemaljskih mitskih likova, njihovih zamršenih rodbinskih i zaštitničkih odnosa, za fabulu «Labuda» bilo je nužno popuniti neke rupe, drevnoj fikciji dodati i malo one moderne, s istim akterima, a sve su te autorske intervencije u poznatu mitologiju tako prihvatljive, tako vjerodostojne, da se s oduševljenjem možemo složiti kako je baš tako moglo doista i biti. A kako svaki mit završava tragično, kao što smo nekad suosjećali i žalili za «izvornim» starogrčkim herojima i heroinama, tako nas u «Labudu» čitanje vuče i na suosjećanje s lijepom ali nesretnom Helenom, ženom koju je Lucija Stamać oblikovala u simbol milijuna žena koje će živjeti i patiti i tisućljećima poslije.

Davor ŠIŠOVIĆ
(objavljeno u Glasu Istre 9. listopada 2004.)