Kad zbirka priča ima podnaslov «horor-priče», u slučaju Davora Špišića kao autora preporučujem da toj naznaci vjerujete sve do posljednje primisli o značenju pojma «horor». Ove priče nikako nisu za ljude sa slabim srcem, nisu ni za one puritanski nastrojene (jer u hororu seks, krv i smrt idu zajedno), nisu ni za one koji o našoj (nacionalnoj, državotvornoj) daljoj i bližoj prošlosti, ali i sadašnjosti, imaju uljepšano, politički korektno domoljubno mišljenje. Nisu te priče ni za one koji su u književnosti o sukobu dobra i zla navikli te dvije iskonski sukobljene primati u crno-bijelom obliku uz obvezatno očekivanje da dobro pobijedi. Pa, za koga su onda?
Srećom, dovoljno je vrsta ljudi koji nisu ukalupljeni u gorenavedene kategorije. Špišićeve priče lijepo će leći poklonicima uzbuđenja u čitanju i ljubiteljima žestoke dinamike u naraciji. Svidjet će se i onima koji vole krvavije krimiće, detektivsku literaturu, pa čak i znanstvenu fantastiku. Svima međutim treba unaprijed reći: prema Špišiću, Tarantino je amater!
Trinaest priča u ovoj zbirci (ha! Je li broj priča namjerno tako odabran?) raznorodne su po mnogo čemu: poziciji pripovjedača, identitetu i profilu žrtve ili žrtava, načinu manifestacije i otjelotvorenju zla, izboru oružja ili oruđa te tehnici počinjenja zločina, motivaciji počinitelja i još nekim detaljima. Zajedničko im je što pršte energijom, kretanjem, bježanjem, što u svima lipti krv i pucaju kosti, što su napete sve do točke na zadnjoj rečenici, ali zajedničko im je i ispreplitanje humora i jeze, groteske i strave.

U vrlo malom broju priča zlo je nadnaravnog porijekla, ali ima i takvih koje bi mogle ponijeti pridjevak «fantastični horor». Takva je, recimo, priča «Kupl mama» u kojem neobično kristaloidno biće ubija prostitutke i policajce, ili pak priča «Sapunjanje Korela» u kojoj se ubijeni sadist u nekom nadnaravnom obliku vraća kako bi se osvetio svojim egzekutorima.
U većini priča zlo je ipak vrlo udomaćeno u čovjekovoj običnosti, pokatkad ima korijene u nekom obliku tradicije pa se manifestira kao zaštitničko, drugi put se pak budi odjednom, kad likovi «prolupaju», na poticaj zbivanja iz posljednjeg rata ili nekog drugog stresa. No, krvavi događaji nikad nisu očekivani, ni kad dolaze izvan junakove svakodnevice, ni kad se bude među bliskim ljudima, čak i unutar obitelji. A happy end je vrlo rijetka iznimka. U pričama ponekad saznajemo background počinitelja ili žrtve zločina, ali ne bivamo primorani izvlačiti uzročno-posljedične zaključke. Naprotiv, ta nas objašnjenja znaju i zbuniti.
Špišićevi su naslovi vrlo duhoviti, u njima se igrom riječima izvitoperuju motivi iz same priče. Tako priča «Sveta tri kralja» prati krvavo orgijanje grupice boraca na fronti u posljednjem ratu, s flash-backovima na krvavi doživljaj iz djetinjstva jednog od njih. «Antuntun» je priča o savršenoj karijeri jednog stomatologa koja nakon prve nezgode skreće u tragičnom pravcu. «Goga & Magoga» opisuje krvave doživljaje para na ljetovanju koji postaje žrtvom lokalne fanatične katoličke sljedbe. U priči «Centrifuga» isprepliću se fizičke more depresivne rodilje u današnjici i žene pogubljene u davnoj prošlosti. Iz svijeta duhova stravični doživljaji muče jednu trudnicu i u priči «Urnašica». Lički horor-krimić najkraće je opisan sadržaj priče «Rosamunde», a raskol unutar obitelji koji kulminira krvavim pokoljem opisan je u priči «Sestre sepije». Krvava osveta bivšem prijatelju kojeg su rat i politika okrenuli protiv dojučerašnjih kompića sadržaj je priče «Cornflakes», a u priči «Da ti gatam» krvavi rasplet doživljava raskalašno druženje u karauli bivše jugo-vojske. U priči «Baranja Inn» opet je na djelu duh, a njegove su žrtve pripadnice provincijske akademske elite. Zbirku zaključuje «Osveta Mojmira Bunjače», priča o krvavoj naplati duga za pošteno obavljen posao. Nakon čitanja Špišićevih priča, na stvarnost oko sebe gledat ćemo mnogo sumnjičavije nego prije. Nikad se ne zna kakvi porivi čuče u anonimcima oko nas…

Davor ŠIŠOVIĆ
(objavljeno u Glasu Istre 03. srpnja 2004.)