Iz svijeta mača i magije, kojeg je u svojim ranijim knjigama oslikao na duhovit i u Hrvata doista jedinstveni način, Vanja Spirin je svojim novim romanom «Treći nos» sletio u suvremeni Zagreb, obogaćen i nekim svojim inačicama u paralelnim svjetovima odnosno dimenzijama. Ovaj roman možemo predstaviti i kao fantastični odnosno znanstveno-fantastični, svakako ćemo naglasiti da je u najboljem Spirinovom stilu ovo i humoristični roman, no ima tu i zadiranja u stil detektivskog, pa i povijesnog romana. Na mnogo ćemo mjesta u «Trećem nosu» zateći citate, aluzije, parodije ili posvete vezane uz obaveznu lektiru svakog fantastičnoj prozi sklonog čitatelja, a najljepše je što pisac na nekoliko mjesta referira i na motive iz vlastitih ranijih djela. Ako poznajemo Hessea, Calvina, Borgesa, Eca i takve klasike, onda se nećemo pitati odakle je to izvučeno, nego ćemo s osmijehom uskliknuti «To, majstore!» kad u «Trećem nosu» naiđemo na «Uputu za korištenje knjige», na poglavlja koja se zovu «Igrokaz staklenih glava» ili «Desna polovica dana», na kipove «slona, djetlića i papigice», naposljetku i na «Pojmovnik» u kojem su, rame uz rame, objašnjeni pojmovi iz slenga zagrebačkog podzemlja i oni iz mitologije australskih Aboridžina (Aborićana, reći će autor), oni iz dalmatinskog ili kajkavskog narječja i oni iz sfere okultnoga.

Glavni likovi romana su trojica prijatelja – Anđelko, Fabricio i Kamilo, i njihove dvije prijateljice – Hana i Lovorka, a zaplet počinje kada njih petero zajedno pokušava dešifrirati drevne rukopise pronađene u jednom zapuštenom gornjogradskom podrumu. Ispostavi se da rukopisi opisuju mjesto na kojem treba obaviti «obred» koji otvara vrata u druge dimenzije. Jedan od ključnih predmeta za taj obred je vrtni patuljak (odatle on na naslovnici). Muški dio ekipe kroz međudimenzijski portal prođe u jedan malo drukčiji Zagreb, u kojem su skoro svi ljudi umjetnici, arhitekti i galeristi, a zatim i u treći Zagreb u kojem su skoro svi ljudi odvjetnici, glasnogovornici i konzultanti. Dok trio šeće između zagrebačkih prostornovremenskih dimenzija, pripadnici zagrebačkog «kamatarskog» podzemlja ukradu vrtnog patuljka, pa ženski dio ekipe provodi nekoliko poglavlja u nastojanju da ga vrati, jer bez njega portal ostaje zatvoren.
Da neobična putovanja glavnih junaka ne budu samo idilični prostorvremenski turizam, pobrinula se tajna vladarica onog trećeg, «glasnogovorničkog» Zagreba, a to je Barbara Celjska, «Crna kraljica» koja je svoju višestoljetnu dugovječnost osiguravala izvlačenjem životne energije iz obredno žrtvovanih mladića i djevojaka. Naravno da naši junaci postaju potencijalne Barbarine žrtve, no iz opasnosti ih izvlače neke njihove tek postupno otkrivane sposobnosti i vještine, i na kraju, nakon niza napetih situacija, jurnjava, potraga, hvatanja i oslobađanja, pa i nakon dosta žestoke pucnjave u kojoj biva i mrtvih i ranjenih, sve svršava happyendom. I, ispostavlja se da petero junaka nije u cijeli taj vrtlog zbivanja upalo slučajno, već da su ih na prave tragove i na prava mjesta navodile pozitivne, Barbari suprotstavljene, sile bijele magije, otjelovljene u krsnicima što se također skrivahu među običnim svijetom.
Ta je osnovna fabularna linija filigranski nadograđena nizom epizoda kroz koje se niže mnoštvo likova, pa nakratko, osim već spomenutih zagrebačkih svjetova, dodirujemo i svijet Hercegovaca što su zaposjeli zagrebačke birokratske stolice, i svijet «sponzoruša» i njihovih «sponzora», i svijet uvijek dobro informiranih dalmatinskih tajnica, i tome slično. Gotovo da i nema stranice u ovom romanu bez neke duhovite parabole, potcrtane namjerno arhaičnim pripovjedačkim izričajem, kojima se u već poslovičnom Spirinovom stilu ironizira i relativizira mnogi u malograđana nedodirljivi uljudbeni doseg. Omiljeni usklik junaka «Trećeg nosa» glasi: «Isusmiki!», kojeg držim vrlo perspektivnim i prijemčivim i za uvođenje u javni život i komunikaciju.

Davor ŠIŠOVIĆ
(objavljeno u Glasu Istre 28. veljače 2004.)