S vrlo ukusno dizajnirane naslovnice romana «Blago bogova» ponosno se kočoperi pet glavnih likova ove uzbudljive fantastično-avanturističke storije. Sve ih nadvisuje Hangrap, epski junak iz drevne i mistične zemlje Hmirije, u mišićima jači od Schwartzenegera, brz na maču, i k tome vješt na jeziku, jer sve govori u stihovima, barem u prvom dijelu romana. Drugi je član ove neobične družbe nazvan jednostavno Starac, po zanimanju je staroslavenski žrec, iako ponekad u fušu radi kao svećenik astečkog boga Quetzalcoatla. Treći je Vladimir, vrhunski hacker, vješt sa svim visokotehnološkim smicalicama, osim kad je riječ o oružju – tada mu je najdraži stari dobri revolver. Četvrti se lik zove Umberto, i on je zapravo vrhunski, genetski uzgojeni – ninja. Naravno, geni se znaju i pomiješati, pa je umjesto Japancem, ovaj umjetnik borilačkih vještina i vlasnik superosjetljivih osjetila, ispao Talijanom. Šećer na kraju – ekipu upotpunjuje žena, Eva joj je ime, i ona je vrhunski istrenirani plaćeni ubojica, oboružana metalnim kandžama koje može izvući iz prstiju kadgod joj se prohtije.

Ovih pet likova čini plaćeničku ekipu koju je neka «korporacija» (za koju se kasnije otkriva da je zapravo kompjuter odnosno umjetna inteligencija) unajmila za vrlo opasan zadatak: mora pronaći i oteti dragocjeni artefakt, mač Jarost, koji je nekoć pripadao starohrvatskome bogu Volosu. Mač je korporaciji vrijedan zato jer je na njegovim koricama ugraviran recept za vrlo moćnu drogu.
Kao već prokušani majstor fantastike isprepletene s vrhunskim humorom, Vanja Spirin gradi avanture ove neobične petorke nizovima uzbudljivih epizoda, a one su sve jedna smješnija od druge. Izvanredno originalne dosjetke razvedruju čitanje ove knjige, a napetost što raste iz zgode u zgodu ne pušta da ju ispustimo iz ruku. Družina mora dosta proputovati da bi pronašla spilju u kojoj moćne sile čuvaju starodrevni mač, a na njihovom putu upoznajemo mnoge druge likove. Neki se i pridružuju ekipi, poput patuljastog jelena koji govori, koji postaje Hangrapov odani drug, drugi ekipu opskrbljuju vrijednim informacijama, poput Mistika Koji Lebdi Nad Vodama (ali samo onda kad ima vode), dok se treći u priči nađu iz nekog sasvim trećeg razloga, recimo, poput Juhe i Mike, junaka iz starofinskog epa Kalevala, koji su zalutali kroz diskontinuitet vraćajući kući svoj izgubljeni Sveti Panj.
Među duhovitim zgodama i dosjetkama ističe se ona o proputovanju glavnih junaka zemljom u kojoj se prakticira jezična ekonomija, umijeće sažimanja informacija do toliko malih jedinica mjere da, primjerice, u jedno jedino slovo stane čitav povijesno-junački ep. Spirinova naracija pršti kalamburima, očekivana postupanja u skladu sa svojstvima glavnih junaka događaju se i u neočekivanim okolnostima, a posebna su poslastica poslovice. Evo na primjer jedne: «Namrči se, bidan, gaća koj' se tuđe tikve laća».
Kad dočitamo ovaj izvrstan roman, čeka nas poseban bonus: još nekoliko priča, raznorodnih žanrom, no jednako dobrih. Tu treba objasniti da su u prvom izdanju «Blaga bogova», koje je tri godine starije od ovog o kojemu sada pričamo, sve te priče s kraja ovog izdanja, osim jedne – «Nimfe», bile uklopljene u radnju romana, kao priče kojima je Starac-žrec zabavljao ostatak društva u trenucima odmora njihove ekspedicije. Prva je «Priča o leopardu», basna o zvijeri koju prati nesreća otkad ju je njena lovina osramotila pred čitavom šumom. Slijedi detektivska «Priča o manijaku», u kojoj slavni detektiv i njegov pomoćnik, uz značajnu pomoć Starca-žreca (koji je stvarno svugdje fušario) love serijskog ubojicu. Zatim, tu je «Priča o čovjeku koji nije sejvao», tužna storija o traganju za samosmislom. Meni je među najboljima SF-pričica «Svemirska stvarčica», o prvom kontaktu s vanzemaljcima, koji na Zemlju dolaze – trgovati. «Priča o Barbi» govori o neobičnim doživljajima starog ribara, a posljednja je (i nje nije bilo u prvom izdanju) priča «Nimfa», space-opera o svemirskom brodu koji je živo biće, i njegovoj misiji na planetu koji je sav jedna jedina ogromna stanica živog tkiva.
«Blago bogova» je knjiga koja se naprosto mora imati na polici, i za kojom se mora moći posegnuti kadgod nam pofali nekog drugog poticaja za dobro raspoloženje.

Davor ŠIŠOVIĆ
(objavljeno u Glasu Istre 18. listopada 2003.)