 |
Ovako ide početak jedne vic-pitalice: «Tko je
izmislio bojler?» Onaj koga to pitate sad se češka po glavi, u
nedoumici kakav da pametan ili duhovit odgovor smisli, i vama preostaje
da mu slavodobitno priopćite odgovor: «John Boyler!». Sada slijedi
drugo vic-pitanje: «A tko je izmislio jodlanje?». Dok se onaj kome ste
postavili to pitanje opet nemušto češka po glavi, ovaj put dvojeći
da li da proba odgovoriti «Friedrich Yodl», ili da drugog slavnog, a
njemu potpuno nepoznatog izumitelja krsti osobnim imenom Hermann, vi mu
opet pomognete, blagoizvješćujući ga da je jodlanje također izmislio
John Boyler, i to onda kad mu je bojler pao na nogu.
Naravno da su Junker's i Vailiant svjetski poznate marke bojlera! Eto,
najduhovitiji fantasy i SF pisac u Hrvata, Vanja Spirin, zaškakljao je
vašu čitateljsku maštu još i prije nego ste otvorili knjigu. A
knjiga «Junačke zgode Junker'sa i Vailianta» rečenog autora spada među
najsmješnije knjige na hrvatskom jeziku ikad napisane. Naravno, u
Spirinovim pričama Junker's i Vailiant nisu bojleri, nego vitezovi, i
to ne bilo kakvi, nego oni odličnoga značaja, onakvi kojima ni boj s aždajama
ni spašavanje djeva u nevolji nije stran posao, kao ni zaslužena
terevenka kojom se proslavlja pobjeda i uspješno riješen zadatak. |
Čitanje, pa čak i kad je na plaži, je obično
usamljenička zanimacija, međutim ovu se knjigu preporučuje čitati
kad vam je društvo što bliže. Nećete, naime, moći odoljeti da,
nakon što vam se trbušno mišićje smiri od smijeha, svojim bližnjima
odmah ne priopćite kako se izvodi skok s votkom (votkom, da, nije
zabuna), kako se Martinjskom čarolijom mogu neutralizirati Mošti cara
Lazara, da im objasnite kako drevno proročanstvo jednu Amazonku
identificira s prodavačicom knjiga, ili kako se slavni i junački vitez
može bojati ne žabe, nego načina na koji ona sjedi. I imena ostalih
junaka, kad se prvi put pojave, pozivaju na grohot: dvojici vitezova
partner je, primjerice, viking Saab Krvavi, tu se negdje pojavljuju
princeza Gillera Enduro i princeza Leica, jedan od protivnika im je zli
bikonkavni čarobnjak Zeiss, firentinski vampiri su, osim što su
opasni, i ljubitelji paštašute, a u jednoj epizodi važan saveznik
biva tapir koji je ujedno i nestrukturalni lingvist. Jedini stalni lik s
netehničkim imenom je čudni i nekako prozirni čarobnjak koji se zove
Čudni.
Spirinove priče nisu smiješne samo zato što govore o smiješnim
zgodama smiješnih vitezova i njihovim još smiješnijim prijateljima i
neprijateljima. Duhovita je konstrukcija Spirinove rečenice, smiješne
su njegove igre riječima, već smo spomenuli da su urnebesno smiješna
i imena njegovih likova, tako da je čitanje ovih priča prava duhovna
relaksacija, a ako je istina da je smijeh lijek, onda je čitanje ove
knjige i ljekovito. Sigurno ne može naškoditi.
Prva priča nosi naslov «Kako su Vailiant i Junker's stali na kraj zlom
Jamasi», i osim što nas upoznaje s glavnim i sporednim likovima,
odvodi nas u avanturu spašavanja djeve u nevolji, kraljeve kćeri koju
je oteo zli čarobnjak. U priči «Protiv vatrene stihije», poziv u
pomoć ugnjetenih seljaka odvodi Junker'sa i Vailianta u bitku s već rečenim
firentinskim vampirima ali i drugim neobičnim neprijateljima. Treća
priča, «Vailiant i Junker's u borbi sa Silama Zla», slavnim
vitezovima za neprijatelje postavlja druide koji kroz procijep između
svjetova prizivaju propast svijeta. U priči «Pod ružom vjetrova»
vitezovi se otiskuju na more, u društvu s njihovim prijateljem, vikinškin
konungom Saabom Krvavim, da bi za razonodu malo gusarili, ali avantura
nenadano završava u zemlji Azteka. Uz sve dosad znane i neznane ljute
protivnike, u priči «Protiv crne smrti» na scenu stupaju još i
svemirci sumnjivih namjera. «U zemlji Lotofaga» je priča u kojoj se
već znanim junacima pridružuje i Vailiantov sin Bauknecht, a objekt
spasilačke misije opet je jedna princeza. Posljednja iz ciklusa junačkih
pustolovina dvojice vitezova zbiva se «U ledenoj tajzi». No, knjizi tu
nije kraj: posljednja priča, «Legenda o Stjenjki Raznom» upoznaje nas
s novim Spirinovim junakom, vođom donskih Kozaka iz daleke apokaliptične
budućnosti. Sa zadnjom stranicom, čovjek požali što toga nema još
toliko, a smiješak što ga priziva prisjećaj na zgode Spirinovih
junaka vrlo lahko preraste i u opetovano grčenje trbušnih mišića.
Davor ŠIŠOVIĆ
(objavljeno u Glasu Istre 9. kolovoza 2003.) |