Ovako ide početak jedne vic-pitalice: «Tko je izmislio bojler?» Onaj koga to pitate sad se češka po glavi, u nedoumici kakav da pametan ili duhovit odgovor smisli, i vama preostaje da mu slavodobitno priopćite odgovor: «John Boyler!». Sada slijedi drugo vic-pitanje: «A tko je izmislio jodlanje?». Dok se onaj kome ste postavili to pitanje opet nemušto češka po glavi, ovaj put dvojeći da li da proba odgovoriti «Friedrich Yodl», ili da drugog slavnog, a njemu potpuno nepoznatog izumitelja krsti osobnim imenom Hermann, vi mu opet pomognete, blagoizvješćujući ga da je jodlanje također izmislio John Boyler, i to onda kad mu je bojler pao na nogu.
Naravno da su Junker's i Vailiant svjetski poznate marke bojlera! Eto, najduhovitiji fantasy i SF pisac u Hrvata, Vanja Spirin, zaškakljao je vašu čitateljsku maštu još i prije nego ste otvorili knjigu. A knjiga «Junačke zgode Junker'sa i Vailianta» rečenog autora spada među najsmješnije knjige na hrvatskom jeziku ikad napisane. Naravno, u Spirinovim pričama Junker's i Vailiant nisu bojleri, nego vitezovi, i to ne bilo kakvi, nego oni odličnoga značaja, onakvi kojima ni boj s aždajama ni spašavanje djeva u nevolji nije stran posao, kao ni zaslužena terevenka kojom se proslavlja pobjeda i uspješno riješen zadatak.

Čitanje, pa čak i kad je na plaži, je obično usamljenička zanimacija, međutim ovu se knjigu preporučuje čitati kad vam je društvo što bliže. Nećete, naime, moći odoljeti da, nakon što vam se trbušno mišićje smiri od smijeha, svojim bližnjima odmah ne priopćite kako se izvodi skok s votkom (votkom, da, nije zabuna), kako se Martinjskom čarolijom mogu neutralizirati Mošti cara Lazara, da im objasnite kako drevno proročanstvo jednu Amazonku identificira s prodavačicom knjiga, ili kako se slavni i junački vitez može bojati ne žabe, nego načina na koji ona sjedi. I imena ostalih junaka, kad se prvi put pojave, pozivaju na grohot: dvojici vitezova partner je, primjerice, viking Saab Krvavi, tu se negdje pojavljuju princeza Gillera Enduro i princeza Leica, jedan od protivnika im je zli bikonkavni čarobnjak Zeiss, firentinski vampiri su, osim što su opasni, i ljubitelji paštašute, a u jednoj epizodi važan saveznik biva tapir koji je ujedno i nestrukturalni lingvist. Jedini stalni lik s netehničkim imenom je čudni i nekako prozirni čarobnjak koji se zove Čudni.
Spirinove priče nisu smiješne samo zato što govore o smiješnim zgodama smiješnih vitezova i njihovim još smiješnijim prijateljima i neprijateljima. Duhovita je konstrukcija Spirinove rečenice, smiješne su njegove igre riječima, već smo spomenuli da su urnebesno smiješna i imena njegovih likova, tako da je čitanje ovih priča prava duhovna relaksacija, a ako je istina da je smijeh lijek, onda je čitanje ove knjige i ljekovito. Sigurno ne može naškoditi.
Prva priča nosi naslov «Kako su Vailiant i Junker's stali na kraj zlom Jamasi», i osim što nas upoznaje s glavnim i sporednim likovima, odvodi nas u avanturu spašavanja djeve u nevolji, kraljeve kćeri koju je oteo zli čarobnjak. U priči «Protiv vatrene stihije», poziv u pomoć ugnjetenih seljaka odvodi Junker'sa i Vailianta u bitku s već rečenim firentinskim vampirima ali i drugim neobičnim neprijateljima. Treća priča, «Vailiant i Junker's u borbi sa Silama Zla», slavnim vitezovima za neprijatelje postavlja druide koji kroz procijep između svjetova prizivaju propast svijeta. U priči «Pod ružom vjetrova» vitezovi se otiskuju na more, u društvu s njihovim prijateljem, vikinškin konungom Saabom Krvavim, da bi za razonodu malo gusarili, ali avantura nenadano završava u zemlji Azteka. Uz sve dosad znane i neznane ljute protivnike, u priči «Protiv crne smrti» na scenu stupaju još i svemirci sumnjivih namjera. «U zemlji Lotofaga» je priča u kojoj se već znanim junacima pridružuje i Vailiantov sin Bauknecht, a objekt spasilačke misije opet je jedna princeza. Posljednja iz ciklusa junačkih pustolovina dvojice vitezova zbiva se «U ledenoj tajzi». No, knjizi tu nije kraj: posljednja priča, «Legenda o Stjenjki Raznom» upoznaje nas s novim Spirinovim junakom, vođom donskih Kozaka iz daleke apokaliptične budućnosti. Sa zadnjom stranicom, čovjek požali što toga nema još toliko, a smiješak što ga priziva prisjećaj na zgode Spirinovih junaka vrlo lahko preraste i u opetovano grčenje trbušnih mišića.

Davor ŠIŠOVIĆ
(objavljeno u Glasu Istre 9. kolovoza 2003.)