Ja i Kalisto

Daroviti astronom, kojem u obećanoj zemlji Americi karijera više trune no što napreduje, otkriva veliku tajnu, no da bi ju riješio, mora se vratiti kući – u istarski grad Mednjan. Već ova naznaka zapleta romana Dejana Šorka »Ja i Kalisto« uvodi nas u intrigantno saznanje da je Istra iskorištena kao poprište jednog književnog djela moderne hrvatske književnosti, k tome još i znanstveno-fantastičnog žanra. Žanrovska odrednica u slučaju ovog romana ne bi trebala smetati čitateljima koji ne mare mnogo za SF. Riječ je, naime, o pitkom, vrlo duhovito (na trenutke i urnebesno duhovito) pisanom djelu, a tajne svemira i izvanzemaljskog života ovdje samo podcrtavaju temeljne odnose među ljudima, koji vole, mrze, uživaju, pate, bogati su ili siromašni, tragaju za srećom ili smislom života.
Autora najviše ljudi poznaje kao filmskog redatelja (»Mala pljačka vlaka«, »Oficir s ružom«, »Krvopijci«), a život posvećen filmu osjeća se i u njegovoj prozi: mnoge su usporedbe »filmske«, a i neki su sporedni likovi filmaši.
Glavni lik romana, Luka Skjavetić, rođen je u istarskom gradu Mednjanu, doktorirao je astrofiziku, a moguću sreću i očekivani vrtoglavi uzlet karijere potražio je javivši se na oglas najznamenitije svjetske zvjezdarnice, Mount Dolymar u Americi.

Tamo ga je, međutim, dočekao posao zadnjeg potrčka, pripadnika najniže kaste u ustroju posvećenih znanstvenika, tako da najveći teleskop na svijetu Skjavetić nije nikad ni vidio, a kamoli pomoću njega otkrivao tajne svemira. Kad mu već pukne film i odluči se vratiti kući (ponukan i pozivom iz rodnog Mednjana, gdje su na zgradi nedovršenog silosa odlučili izgraditi zvjezdarnicu da vojska na tu zgradu ne bi postavila radar), poziva ga tajanstveni šef dolimarske zvjezdarnice, bivši nacistički znanstvenik kojeg su nakon rata »pokupili« Amerikanci, i povjerava mu nevjerojatnu tajnu, i još nevjerojatniji zadatak.
Sada kreće priča o Galileju Galileiju, koji je u svoje doba u orbiti oko Jupiterovog mjeseca Kalista otkrio – izvanzemaljsku letjelicu. Na nju se, a ne na Zemlju, odnosilo ono »Eppur si muove!«. Inkvizicija je tajnu brižljivo sakrila, no ne i od znanstvenika 21. stoljeća: iz Galileijevih proračuna proizlazi da bi se letjelica ponovno trebala pojaviti 2002. godine, i da bi najbolje trebala biti vidljiva upravo iz Istre, iz Mednjana. Skjavetić treba poći kući, pomoći da zvjezdarnica proradi, i izvanzemaljce otkriti samo za svog tajanstvenog šefa, koji i CIA-u vrti oko malog prsta.
U stvarnosti je Mednjan malo seoce nedaleko od Barbarige. U ovom romanu Mednjan je, smješten na istoj lokaciji, prilično veći grad, s crkvom, bolnicom, gimnazijom, industrijom. Za »karakterizaciju« svog Mednjana, Šorak je uzeo ponešto od nekoliko istarskih gradova i gradića: tisućljećima legendarna i na carskim dvorovima služena mednjanska vina, malvazija i merlot aludiraju na Momjan; oko Mednjana se prostire šuma bogata tartufima (eto nam Motovuna), oko jedinog semafora u mjestu stvaraju se prometni čepovi (prizor iz Rovinjskog Sela), u mjesnoj crkvi nalazi se mumija svetice koju lokalni župnik uzaludno pokušava »proslaviti« (Vodnjan), a veliki silos i zvjezdarnica aluzija su, naravno, na Višnjan.
Uz živopisne likove lokalnog župnika, gradonačelnika, mjesnog tajkuna i njegove kćeri te gradske liječnice (a ima tu i sicilijanskih mafijaša), Luka Skjavetić prolazi muke utemeljenja zvjezdarnice. No kad ga nakon nekog vremena zadatak već prestaje zanimati, pojavljuju se Galilejevi izvanzemaljci, i u nevjerojatnom raspletu (gdje mednjanski merlot ima vrlo važnu ulogu) propadaju i ostvaruju se mnogi životni snovi.

Davor ŠIŠOVIĆ
(objavljeno u Glasu Istre 14. lipnja 2003.)