KNJIGA ZA PLAŽU (4)

Put u zemlju buhtola

Davor Slamnig: Topli zrak, roman, Sysprint, Zagreb, 2002.


Dvije zbirke priča objavljene prije više od dvadeset godina, "Čudovište", te "QWUERTZU I OPŠ", stvorile su od Davora Slamniga kultnog pisca, barem za one knjigoljupce koji su vjerovali da se bistre misli iz Malog princa mogu izreći govorom našeg vremena i rječnikom našeg susjedstva, da sve stvari i sve vrijednosti koje postoje, postoje samo zato da ih se smije relativizirati. S te dvije knjige, književnost je u našoj domovini postala nešto što i čitatelj prisvaja, posesivno drži samo svojim, čak više svojim nego piščevim. Reći ću ti nešto Slamnigovom rečenicom, čak i čitavom pričom (nisu duge!), jer je on to što ti želim reći već oblikovao, potencijalno mojim riječima, pa sad da ne gubim vrijeme smišljajući…
Ne znam je li Slamnig, po mnogome što čujem prilično skroman i samozatajan čovjek, svjestan što je izazvao među čitateljima svoje prve dvije zbirke. Mnogima je bilo žao što toliko dugo ništa novog nije napisao, ali njegov roman "Topli zrak" vraća nam omiljenog pisca u najboljem svjetlu i mnogi će reći da se isplatilo, zaista se isplatilo čekati. Na stranu to što se nagrade za roman "Topli zrak" nižu, i čekaju u redu, ova Slamnigova knjiga dostojno popunjava prostor uz prve dvije njegove zbirke i nudi nam, opet, mnogo toga što bismo i sami htjeli reći, oblikovano na puno produhovljeniji i smješniji način.

Od prve do zadnje korice čitaču će se uzdasi zaprepaštenog iznenađenja izmjenjivati s provalama smijeha, onakvog smijeha zbog kojeg treba odložiti knjigu, primiti se za trbuh, povaljati po leđima, glasno uzviknuti: "Davore, majstore", i nastaviti s čitanjem dalje.
Na početku romana "Topli zrak" upoznajemo dvojicu "tipičnih" penzionera, Branka i Stanka, koji vrijeme provode između pecanja i sjedenja u birtijama. Kako im je kiša pokvarila jedan od ta dva užitka, spas su potražili u gostionici kraj zagrebačkog aerodroma, gdje je ista kiša pokvarila i jedan aero-miting. Nisu jedini koji su tamo potražili zaklon i spas: u birtiju upada Harry Montgolfier, balonaš kojem se pokvario balon, i moli za pomoć. Stvar je sređena, i trebao je slijediti povratak do birtije zračnim putem. Događaji međutim kreću čudnim putem: najprije im se u balonu pridružuje Harryjeva žena Veronika, zatim Branko ispada iz balona, a balon se zatim neobjašnjivo našao u nekom nepoznatom svijetu. I to kakvom svijetu!
Dok njihov balon baulja, zrakom im se približavaju neke druge balonu slične letjelice, ali se ispostavlja da su to žive životinje, buhtoli, koje ljudi hrane gomoljima što izazivaju napuhavanje, a zatim im, lupajući ih po glavi toljagama, izazivaju vjetrove kojima usmjeravaju kretanje. Pod buhtole privezane su košare u kojima se voze ljudi, a ovi što su presreli balon naših junaka vojnici su koji uljeze privode pred vladara ovog svijeta.
U fantastičnom i grotesknom svijetu u koji su bačeni Slamnigovi junaci, vladar je nastrani Uzo Uzonis Metataksis, koji je zapravo uzurpator: od svog je prethodnika ugrabio ne samo titulu i prijestolje, nego i ime. Kraljevski je dvor na kamenom platou što se uzdiže nad okolnim svijetom. Zarobljenici prividno postaju Uzovi gosti, ali on s njima ima i skrivene namjere, posebno s Veronikom. Stanko slučajnošću u dvorcu upoznaje negdašnjeg vrhunskog zurlaša kojeg je novi vladar međutim zatvorio u kutiju u WC-u u kojoj mora raditi kao fenomat (ona spravica koja vam puhanjem suši ruke). Dotični se zove Duniga Rista, i nakon očekivanog bijega postaje suputnikom i suučesnikom balonaške grupe. Postupno se otkriva da osim uzgojenih buhtola postoje i ista takva bića na slobodi, koja, budući da ne jedu gomolje za napuhavanje koji su zapravo i droga, znaju govoriti, inteligentni su, imaju organiziranu društvenu strukturu i lijepa, dobro skrivena sela. Sklapaju se savezništva, otkrivaju se i druge sile toga svijeta, moćnije od oholosti bilo kojeg privremenog vladara, ali tek apokaliptični kraj Uzovog svijeta donosi mogućnost za spas došljacima. Što na kraju biva svejedno, jer životi i ličnosti već su im promijenjeni, i pitanje je ima li povratak smisla.

Davor ŠIŠOVIĆ
(objavljeno u Glasu Istre 5. srpnja 2003.)


KNJIGA ZA PLAŽU