Stanko Andrić je jedan od najprofinjenijih književnih talenata koji se pojavio u zadnjih desetak godina. Problem je međutim u tome što on nije samo književnik: on je i povjesničar, i to drugo zvanje često preteže nad njegovim literarnim potencijalom. Ipak, u spoju obje ove svoje vokacije, sve što je Andrić dosad napisao zahtjevnijem će čitatelju pružiti nezaboravan užitak, i zapravo ga uvaliti u duboku nedoumicu je li to što čita literatura, ili je to znanstveni rad? Odgovor će često biti na razmeđi tih pojmova, no od toga ni znanost (historiografija) ni umjetnost (literatura) nimalo ne gube. Štoviše, oboje dobivaju idealan model u kojem bi ih htjeli upoznavati i ubuduće, i od drugih autora, ali Stanko Andrić je zasad ipak jedinstven.
        Praksa nakladničke kuće Durieux da u istom svesku objavljuje više ranijih djela svojih autora, naslova koje je teško naći zbog malih naklada ili neambicioznijih ranijih nakladnika, i u Andrićevom se slučaju pokazala plodnom. Između istih korica našla su se tri ranije zasebno objavljena naslova, tri raznorodna djela, koja se međutim u ovoj kombinaciji izuzetno skladno nadopunjuju.

        Prva je od te tri cjeline historiografsko djelo «Povijest Slavonije u sedam požara». Tema, ovako «usko» definirana, je rijetko viđana u domaćoj produkciji, budući da naši povjesničari ili žele biti nacionalno sveobuhvatni s neskrivenim ambicijama za prilaganje novih državotvornih ideja, ili se pak ograničavaju na «povijesne preglede», ne usuđujući se postaviti si malo kompleksniji cilj. Nakon čitanja Andrićeve «Povijesti…» mogu slobodno reći: ovakvu, baš ovakvu povijest Istre bih volio čitati, kad bi ju se netko odlučio ili usudio se napisati. Nakon početnog poglavlja u kojem se «definiraju» zemljopisni i povijesni pojmovi, slijedi hod kroz mikropovijesna razdoblja, od prvih avarskih najezdi preko Mongola i Turaka do «mohačke katastrofe». Nižu se narodi i gradovi, smjenjuju se plemići i biskupi u Andrićevom pripovijedanju, ali za razliku od nekih promašenih regionalnih "povijesti" iz minulih desetljeća, nije to kronika bitaka i krunidbi, već je to živa i životna priča u kojoj su jednako važni i čovjek i drvo, i grad i knjiga, imena slavna i ona davno zaboravljena. Čita se Andrićeva povijest Slavonije kao neki uzbudljivi roman, kao triler čije stranice okrećemo napeti u iščekivanju raspleta pojedinih epizoda, historiografija je to prepuna referenci na stvarni, biološki život ljudi u vremenu, i krajolika, slavonske zemlje, koja je uvjetovala njihovo mjesto u povijesti i njihovu sudbinu.
            Iza ove osebujne i za čitanje više nego preporučljive slavonske povijesti, slijedi «Enciklopedija ništavila», malo hermetičniji tekst, Andrićeva «osobna enciklopedija» s tridesetak esejistički obrađenih pojmova, tematski vrlo šarolikih. U tim se tekstovima duboka erudicija smjenjuje s vrlo duhovitim literarnim pristupom, povijest i visoka umjetnost značenjem su kao građa tih eseja ravni elementima iz popularne kulture ili obiteljskim predajama, i u tim se natuknicama Andrić najpotpunije otkriva kao pisac. Posljednji dio knjige, punim naslovom «Dnevnik iz JNA i druge glose i arabeske», žanrovski je najizmiješaniji,  sadrži i autobiografske bilješke, i eseje o književnosti ili kulturnoj povijesti, čak i o političkim temama, i brojne skice mogućih kompleksnijih književnih djela. Sam naslovni tekst, «Dnevnik iz JNA», najkraći je od svih, ima svega osamnaest stranica, ali je možda i «najgušći» zasebni tekst u cijeloj knjizi. Suprotno očekivanjima na koje nas može zavarati naslov, datirane natuknice iz «Dnevnika…» nemaju nikakve veze s mogućim autorovim vojničkim doživljajima, već donose popis intelektualnih i životnih čežnji, popis zamisli koje treba ostvariti ili tema koje literarno treba razraditi u vrijeme slobode, kad nastupi oslobođenje od dvanaestomjesečnog militarističke stege kada nije sputano samo tijelo, nego se podčiniti mora i duh. Ovaj Andrićev zapis zoran je manifest inata prema bilo kojoj formi nametanja okova ljudskom intelektu.

Davor ŠIŠOVIĆ