Za razliku od većine drugih zbirki priča današnjih autora koji prvenstveno žele pripovijedati, a skrivena značenja servirati drugom planu, u ovoj ćemo zbirci naići na mnoštvo otvorenih provokacija. Počne tako, primjerice, priča u dinamičnom pripovijedanju, a završi otkrivajući nam da smo zabludjeli i u poimanju tko su ili što su likovi, i što i kako, a pogotovo zašto, rade to što rade. Ili pak počne priča, a uopće ne izgleda kao priča, više je nalik na neki zapisnik ili sličnu birokratsku tvorevinu, ali s prilično apsurdnim sadržajem. U nekim je pričama za razumijevanje presudna grafika – jedna nit teče normalnim slogom, a druga kurzivom, ili se pak u normalan tekst umeću grafički simboli na kakve u pripovijedanju nismo svikli. Ponekad ozbiljne, ali češće zafrkantske fusnote umetnute su i gdje treba, i gdje ih ne bi očekivali (čak je jedna cijela priča smještena u fusnotu); pripovjedača ponekad prekida komentator; nađe se i poneka priča s didaskalijama koje zapravo nisu didaskalije nego su zasebna pripovjedna nit, i takvih poigravanja s formom u ovoj zbirci ima napretek. Međutim, ne bi ta poigravanja imala smisla, ni draži, da se ne poigravaju s doista intrigantnim sadržajem, s originalnim temama i motivima, sa stvarima o kojima možda i pišu drugi pripovjedači, ali ne na takav način.

Provokacija je u pričama Igora Rajkija drukčiji pristup općim mjestima čovjekova intimnog i društvenog života. Recimo, smrt. Suprotstavljanje smrti, ili strahu od smrti, najčešće se čini humorom, pače crnim humorom. Međutim kad se o ponašanju u slučaju smrti napiše pravilnik, kao u slučaju naslovne priče «Pravilnik o stvaranju predodžbi», onda to više nije samo crni humor, već urnebesni doživljaj kojemu iza zadnje pročitane točke slijedi oduševljeno ispaljivanje psovke koja je u našem pučkom govoru postala poštapalicom za izražavanje divljenja i oduševljenja nečemu za što predmnijevamo da drugi ljudi možda neće primiti na jednak način kao mi. Slično ćemo reagirati kad u priči «Dosljedan bezbožnik» glavni lik, priprosti otočki ribar, odbija priznati višestruko Gospino ukazanje, nasrćući na prikazu svim raspoloživim alatom, sve dok na kraju nije poželio postati otac Sinu Božjem. Ili, kad u priči «Između tišina» on nju već dugo nagovara na ono što ona nikako neće, da bi to na kraju ispalo nešto sasvim drukčije onog što smo očekivali. Ili, kad u priči «Corpus delicti» polako spoznajemo da egzistencijalna mučnina svakodnevnice  zapravo uopće nije to što se čini, već nam se opisuju naziranja i promišljanja lika koji gleda kako mu se žena vješa, dok mu iz grudiju viri držak noža («s njenim otiscima!»).
U grotesknim epizodama Rajki se poigrava i s «nedodirljivim» temama poput doseljenja Hrvata na more, ponosnog srednjovjekovlja, Domovinskog rata. U mnogim njegovim pričama doživljavamo seljenje središta duha u druge dijelova ili stanja tijela. Rajkijevi likovi, neki, žive u neobičnim okolnostima, no nije način njihova života tema priče. Primjerice, priča «Virtualne ljubavnice moje zaručnice», iako nas upoznaje s nevjerojatnom životnom kombinacijom zaručnika koji živi sa svojom zaručnicom i u harmoniji s njenih sedam-osam ljubavnica, već na prvi pogled nije priča o muško-ženskim odnosima, nego o opsjednutosti kompjuterima, da bi na drugi pogled to ispala priča o apsurdnosti pridržavanja reda i smisla, a na treći… tko zna što. Narkomani i sitni kriminalci, skladatelji nečujne glazbe, ljudi s tjelesnim defektima, otkrivatelji božjih tajni, djeca s ratničkim nagonima odraslih, meteorolozi što će prizvati pljusak sjekira, sinovi tajanstvenih očeva, dijagnosticirani i prikriveni luđaci, takvi likovi defiliraju kroz dvadeset i pet priča zbirke «Pravilnik o stvaranju predodžbi». Zbirka je to što nam daruje književnost hrabru koliko i novu, intelektualističku koliko i duhovitu, provokativnu koliko i razgaljujuću, i – dobra je, jedna od svakako najboljih pripovjedačkih zbirki u posljednjih nekoliko godina.

Davor ŠIŠOVIĆ
(objavljeno u Glasu Istre 27. rujna 2003.)