
|
Roman u kojem pisac proživljava
muke nastajanja svog književnog djela i nije tako rijetka pojava u
svjetskoj književnosti, pa ni u našoj. Pripovjedači su često
pribjegavali takvom prikrivanju ili razotkrivanju sebe, predajući svome
književnom liku promišljanja o frustracijama što ih nosi pisanje ili
trenutačna nemogućnost pisanja. U toj nekoj zamišljenoj niski romana
o pisanju, romanu Igora Rajkija «Katalog o božjim dostavljačima»
svakako pripada naslov jednog od najoriginalnijih i najduhovitijih
uradaka.
Inače ovog autora (neću reći da je mlad jer smo vršnjaci) izuzetno
cijenim, pisao sam već o njegovoj zbirci priča «Pravilnik o stvaranju
predodžbi», a ovaj roman, koji je od zbirke stariji, još potpunije
predstavlja pisca koji je u stanju navesti čitatelja da nestrpljivo
leti preko desetaka stranica, a zatim ga na jednom odlomku zadržati čitavo
poslijepodne. Iako ovaj roman ima glavnog lika, ima sporedne likove, ima
fabulu, ima gradaciju i rasplet, glavni junak «Kataloga o božjim
dostavljačima» je sam pojam teksta odnosno književnog djela. |
Sa smislom
teksta pisac se poigrava bivajući virtuozom već u uporabi jezika, pa
grafička i koncepcijska poigravanja i uslojavanja tekstualnog sadržaja
(fusnote, narativne fusnote, fusnote s paralelnom radnjom, tablice,
grafička struktura teksta, odlomci s različitom veličinom slova,
razrjeđivanje ili zgušnjavanje tekstualnog sloga) dolaze kao dodatna
filigranska uobličavanja već i inače izvrsnog materijala.
Glavni je lik, dakle, pisac, s nekoliko umišljenih civilizacijskih
misija (koje se kroz tijek romana mijenjaju), kojeg na pisanje tjera –
majka. Majka je obožavateljica diktatora i svega što oni znače, za životni
red baš ju nije briga, kućanski poslovi većinom su obveza sina,
pisca, a tekst koji nastaje razvijanjem kronike takvoga učmalog života
svojevrsni je zapisnik svakodnevice izmiješan s metafizičkim promišljanjima.
Junak – pisac ima i neke tajne: u kuhinjskom se prozorskom okviru
svakoga dana točno u 17.45 samo njemu ukazuje Gospa, no on često ima
običaj na to ukazanje zakasniti, i grize se zbog toga. Zatim, opsjednut
je nogometom, lopta mu je uvijek pri ruci ili nozi, a negdje pri kraju
romana on čak piše molbu svjetski poznatom nogometnom klubu da ga uzme
za golmana. Često voajerski nadzire incestuozne susjede, a za rijetkih
izlazaka u eksterijere zamišlja horde Huna kako vrebaju između bezličnih
mnogostana (kako on naziva nebodere).
Dok agorafobično čami u kući, on piše (uz ostalo) i kroniku majčina
duhovnog razvoja, nezadovoljan je njenim izborom ljubavnika (otac ih je
odavno napustio i šalje im razglednice, svaki put iz drugog grada i u
društvu druge ljubavnice), no njezin je duševni utjecaj prejak, kako
na njegovo pisanje, tako i na njegove životne izbore. Neko vrijeme radi
u službi za registraciju čudesa, a obrazac formulara za prijavu čuda,
objavljen u tom poglavlju, jedna je od najduhovitijih stranica u knjizi.
Kako stranice odmiču, pisac nas povremeno iznenadi promjenom izričaja,
lik počinje voditi dnevnik, drugom prigodom nam nenadano dolazi u trećem
licu, refuli apsurda jačaju i jenjaju, poetski citati miješaju se s
kulinarskim receptima, aluzija i parodija biva sve više i više, no
potkraj knjige sve se pomalo smiruje i dolazi na mjesto, i zadnja nas
objašnjenja postupno vode razumijevanju zašto se ova knjiga zove «katalog».
Davor ŠIŠOVIĆ
(objavljeno u Glasu Istre 29. studenog 2003.) |