Roman u kojem pisac proživljava muke nastajanja svog književnog djela i nije tako rijetka pojava u svjetskoj književnosti, pa ni u našoj. Pripovjedači su često pribjegavali takvom prikrivanju ili razotkrivanju sebe, predajući svome književnom liku promišljanja o frustracijama što ih nosi pisanje ili trenutačna nemogućnost pisanja. U toj nekoj zamišljenoj niski romana o pisanju, romanu Igora Rajkija «Katalog o božjim dostavljačima» svakako pripada naslov jednog od najoriginalnijih i najduhovitijih uradaka.
Inače ovog autora (neću reći da je mlad jer smo vršnjaci) izuzetno cijenim, pisao sam već o njegovoj zbirci priča «Pravilnik o stvaranju predodžbi», a ovaj roman, koji je od zbirke stariji, još potpunije predstavlja pisca koji je u stanju navesti čitatelja da nestrpljivo leti preko desetaka stranica, a zatim ga na jednom odlomku zadržati čitavo poslijepodne. Iako ovaj roman ima glavnog lika, ima sporedne likove, ima fabulu, ima gradaciju i rasplet, glavni junak «Kataloga o božjim dostavljačima» je sam pojam teksta odnosno književnog djela.

Sa smislom teksta pisac se poigrava bivajući virtuozom već u uporabi jezika, pa grafička i koncepcijska poigravanja i uslojavanja tekstualnog sadržaja (fusnote, narativne fusnote, fusnote s paralelnom radnjom, tablice, grafička struktura teksta, odlomci s različitom veličinom slova, razrjeđivanje ili zgušnjavanje tekstualnog sloga) dolaze kao dodatna filigranska uobličavanja već i inače izvrsnog materijala.
Glavni je lik, dakle, pisac, s nekoliko umišljenih civilizacijskih misija (koje se kroz tijek romana mijenjaju), kojeg na pisanje tjera – majka. Majka je obožavateljica diktatora i svega što oni znače, za životni red baš ju nije briga, kućanski poslovi većinom su obveza sina, pisca, a tekst koji nastaje razvijanjem kronike takvoga učmalog života svojevrsni je zapisnik svakodnevice izmiješan s metafizičkim promišljanjima. Junak – pisac ima i neke tajne: u kuhinjskom se prozorskom okviru svakoga dana točno u 17.45 samo njemu ukazuje Gospa, no on često ima običaj na to ukazanje zakasniti, i grize se zbog toga. Zatim, opsjednut je nogometom, lopta mu je uvijek pri ruci ili nozi, a negdje pri kraju romana on čak piše molbu svjetski poznatom nogometnom klubu da ga uzme za golmana. Često voajerski nadzire incestuozne susjede, a za rijetkih izlazaka u eksterijere zamišlja horde Huna kako vrebaju između bezličnih mnogostana (kako on naziva nebodere).
Dok agorafobično čami u kući, on piše (uz ostalo) i kroniku majčina duhovnog razvoja, nezadovoljan je njenim izborom ljubavnika (otac ih je odavno napustio i šalje im razglednice, svaki put iz drugog grada i u društvu druge ljubavnice), no njezin je duševni utjecaj prejak, kako na njegovo pisanje, tako i na njegove životne izbore. Neko vrijeme radi u službi za registraciju čudesa, a obrazac formulara za prijavu čuda, objavljen u tom poglavlju, jedna je od najduhovitijih stranica u knjizi. Kako stranice odmiču, pisac nas povremeno iznenadi promjenom izričaja, lik počinje voditi dnevnik, drugom prigodom nam nenadano dolazi u trećem licu, refuli apsurda jačaju i jenjaju, poetski citati miješaju se s kulinarskim receptima, aluzija i parodija biva sve više i više, no potkraj knjige sve se pomalo smiruje i dolazi na mjesto, i zadnja nas objašnjenja postupno vode razumijevanju zašto se ova knjiga zove «katalog».

Davor ŠIŠOVIĆ
(objavljeno u Glasu Istre 29. studenog 2003.)