Atomski, biološki i kemijski rat skoro su potpuno uništili Zemlju. Svi su tehnološki resursi, od građevina do industrije, razoreni, a malobrojna preživjela bića mutacijama su drastično izmijenjena. Najgora posljedica mutacija za malobrojne preživjele ljude nije bila u degeneriranosti njihovih tijela, u grbama, prekobrojnim prstima ili drugim izobličenjima s kojima su se rađali, već u degeneraciji mozga: nisu bili sposobni za učenje. Iako su ostaci prethodne civilizacije bili posvuda, i strojevi, i vozila, i knjige, ljudi koji su preživjeli kataklizmu od toga nisu mogli imati nikakve koristi. Njihovi oštećeni mozgovi nisu mogli pojmiti kako strojevi rade, niti su to mogli naučiti iz knjiga, jer nisu mogli naučiti čitati. Okupljenima u plemena ili porodice, preostalo im je da se suoče sa surovostima preživljavanja poput njihovih predaka otprije više desetaka tisuća godina. Takav je budući svijet zamislio jedan od doajena hrvatske fantastike Živko Prodanović, u svom najnovijem romanu "Smrt u rimskim ruševinama". Riječ "rimske" u naslovu ukazuje da se radi o ruševinama grada Rima, onakvog kakvog danas poznajemo. 

Svi su gradovi u to doba u koje je smještena radnja romana porušeni, svijet je ruševina, a među tim ruševinama žive ljudi. Drugi ljudi žive izvan ruševina, i jedni su drugima neprijatelji. Jedni žive od lova na mutirane životinje, drugi od pljačke i otimanja. Biti dobar lovac najveća je čast u tim malim zajednicama, osim zvanja obiteljskog ili plemenskog vrača, no to ionako ne može biti svatko.
Na ostacima grada Rima, i u obližnjim krajevima čija su zapamćena imena također izobličeni zemljopisni pojmovi (spominje se i zemlja H'strija), upoznajemo različita plemena, najistaknutije njihove predstavnike, i probleme koji ih najviše muče. U središtu je priče narod lovaca, čije obitelji muči manjak muške djece. Upoznajemo i konkurentski lovački narod crnih divova, proklet mutacijom neprestanog rasta i konačnog urušavanja pod težinom vlastita tijela. Kroz nekoliko krvavih epizoda predstavlja nam se i ratničko-pljačkaški narod u kojem su žene-ratnice dominantne. U priči ima i patuljaka koji putuju naokolo kao lutajući trgovci i iscjelitelji. Sudbine svih ovih rasa, svih ovih naroda, ispreplest će se u nagovještaju da bi se sumornost i bezizglednost takvog života mogla okončati, a ljudski rod krenuti ka boljitku.
U jednoj obitelji lovačkog naroda rađa se naime jedno potpuno normalno dijete, bez ikakvih deformacija, sa svim prstima na broju, nalik kamenim kipovima što pokatkad izrone ispod ruševina. Početni strah od takvog čuda prirode prerasta u oduševljenje tumačenjem da je rođen prvi novi čovjek, ljudsko biće čije postojanje naznačuje da je djelovanje otrova iz minulog rata možda prošlo, da su se geni vratili u normalu. Doista, dijete se uzorno razvija, već u ranom djetinjstvu postaje izvrstan lovac i koristan član porodice, i za razliku od svih njegovih suplemenika sposoban je učiti, ali… Geni čovječanstva koje je sebe već jednom uništilo, bude se u dječakovoj samosvijesti o njegovoj posebnosti, sam počinje vjerovati da je izabran da obnovi ljudski rod, pa kad ga iz maštarija put ostvarenja njegove umišljene misije povede i putem zločina, tragičan kraj je neminovan.
Prodanović je kao iskusan SF pisac u ovom romanu ponudio jedan vrlo osebujan izlaz čovječanstvu koje je imalo sreću preživjeti dan poslije. Iako rukuju kopljima, dugim noževima, te lukovima i strijelama, iako su fizički degenerirani, iako ne znaju ni za kakvu umjetnost, ljudi postatomskog doba očituju ljudskost u uzajamnoj skrbi. Lovci ne ratuju međusobno, prvi dodir sukoba u kojem se može poginuti dolazi im s napadom ratnica-pljačkaša. Dotad je jedina njihova briga bila priskrbiti dovoljno hrane. Novorođeni dječak izgledom nalik na davne ljude donio je lovcima nadu da će im životne muke biti ublažene, ali prvo uplitanje viših ciljeva u postupke nesuđenog obnovitelja čovječanstva upozorilo je da ljudskost nije u izgledu, i da se greške ne smiju ponavljati.

Davor ŠIŠOVIĆ
(objavljeno u Glasu Istre 20. rujna 2003.)