Romanom «Izlaz Zagreb jug» Edo Popović definitivno postaje piscem kojeg sa zanimanjem pratimo iz knjige u knjigu, pisac kojemu izlazak novog naslova postaje željno očekivana vijest, i, među domaćim piscima, autor čije djelo izlaskom iz tiska ne izlazi pred publiku samo kao kuriozitet, već kao knjiga koju smo, kupivši je ili posudivši je u knjižnici, ponijeli doma s nestrpljenjem očekujući novi susret sa starim prijateljem.
O starim prijateljima, na neki način, i govori roman «Izlaz Zagreb jug». Iz većeg broja kritika objavljivanih o ovom romanu u našem tisku sasvim se pogrešno nagoviještalo o čemu Popović piše. Nije to ni roman o «klapi», niti generacijski roman, ne govori on o «životu na ulici», niti je to «roman ceste». Iako ima nešto od svega toga, Popovićev roman zapravo govori o drukčijim vremenima u kojima određeni karakteri pokušavaju «ostati isti», ali se silom životnih prilika mijenjaju. Prije dvadeset-trideset godina takve bi mijene bile prikazivane kao gubitničke, likovi bi iz nekakvih pseudohipijevskih svjetonazora tonuli u konformizam i malograđanštinu. Danas, kad je bjelodano da ratne i poslijeratne traume mnogim životima donose i tjelesno, a ne samo duhovno mnogo tragičnije sudbine, «ono» što je brinulo likove romana «mirnodopskog doba» dječja je igra prema crnoj današnjici, ili sasvim friškoj jučerašnjici.

Popovićevi likovi, a u ovom ih je romanu sedam-osam, imaju četrdeset, pedeset, šezdeset godina. Neki se međusobno poznaju, neki se upoznaju u romanu, neki se nikad neće upoznati ali dijele zajedničke prijatelje. Nekih uopće nema, tu su samo kao rame za plakanje preko e-maila. Njihove priče i njihovi međusobni odnosi razvijaju se na tragovima, pa i na ruševinama, svega što su neki od njih zajedno proživljavali desetljećima, bilo da se radilo o brakovima, bilo o samoćama, bilo o alkoholnim druženjima. Ono što je u ovom romanu iznimno, u odnosu na, recimo to tako, djela drugih «sličnih» autora, je pozitivan rasplet skoro svakog ispričanog slučaja. Jedan od likova odlučuje ostaviti alkohol, drugi postaje odlučniji u traženju ljubavi, treći se u zreloj dobi oslobađa materijalne i psihološke ovisnosti od roditelja, jedan se par razilazi nakon uludo potrošenih desetljeća, i razlaz ispada pozitivan ishod za oboje. Ima, naravno, i vrludanja u sudbinama svih likova, ponori se otvaraju i svjetovi se ruše, nijedna odluka ne dolazi lako, kao čitatelji strepimo hoće li nas neki lik napustiti prije kraja romana, no sve dolazi na svoje mjesto. I likovi, kao i mi čitatelji, drukčiji su ljudi u odnosu na vrijeme koje ispaštaju u svojim zrelim godinama. Da je drukčije, da su likovi neki jogunasti utopisti, da se nastavljaju upropaštavati iako su svjesni da im to škodi, ispalo bi djetinjasto. Ovako, s likovima koji svoje životne i psihološke traume i frustracije ipak rješavaju, ipak se smiruju u zemaljskom boljem životu, ovaj nam roman donosi zrelu literaturu, zadovoljstvo u čitanju, i životnu nadu.
Istaknuo bih vrlo duhovito i maštovito smišljenu strukturu knjige. Poglavlja su naslovljena samo brojevima, no uz svaki broj stoji i podnaslov, sastavljen u stilu onih prije više desetljeća uobičajenih «blurbova», gdje se s nekoliko navoda implicira što bi se kojem od likova u poglavlju koje slijedi trebalo dogoditi. Ovdje su u podnaslovima međutim istaknuti samo lajt-motivi, sitnice koje se u nastupajućem poglavlju ne odnose na radnju, već na maštanja ili sjećanja likova, ili temu o kojoj likovi razgovaraju. Zgodno ispada kad nas podnaslov poglavlja zavede, pa čitajući otkrivamo nešto sasvim drugo od slućenog, ali i guštamo kad u tekstu dešifriramo naznačeni motiv. Zato ću, zbog jedne za mene posebne od mnoštva sitnih radosti pronađenih u ovome romanu, na kraju zahvaliti Edi na jednoj sitnici: na odlomku o nestalom «upaljaču s reklamom jednog pazinskog kafića kome se izbrisalo slovo S».

Davor ŠIŠOVIĆ
(objavljeno u Glasu Istre 31. siječnja 2004.)