Piščeve zabilješke o odsječcima iz vlastita života uvijek mogu nadograditi naša čitateljska zapažanja o piščevoj redovitoj fikciji. Svidi li nam se neka knjiga, redovito nas zanima kako je ona nastala, što je pisca nadahnjivalo, gdje je bio dok ju je pisao, što je radio i kako se provodio u onim trenucima dana, onih malobrojnih sati kad nije poguren za tipkovnicom (eto, tehnološki je napredak izbacio pisaći stroj iz metafora o naporima književnog stvaranja) slagao rečenice namijenjene nama. Tada poželimo od samoga pisca čuti ili čitati kako je svladavao vrijeme između pisanja, i ako nam pisac to ikako otkrije, naša radoznalost traži moguće veze, detektira utjecaj u nekom konkretnom vremenu smještenog raspoloženja, događanja, susretanja, na odlomak ili scenu napisanu friško nakon toga, ili barem pod zapamćenim utjecajem tog nekog zbivanja iz realnog života. Još je bolje kada je pisac istrgnut iz svoje svakodnevice, kada je bačen u neko drugo okruženje, iz kojeg je prisiljen crpsti dojmove drukčije od uobičajenih. Tada u njegovom pripovijedanju, ako ono ikada bude zabilježeno, pisac biva uhvaćen u zamku: postaje sam svoj lik. S čitateljskog gledišta, on tada postaje potpuno naš, jer u njegovu snalaženju u nepoznatom okruženju čitamo neka ponašanja likova iz drugih njegovih knjiga.

Edo Popović je mjesec dana boravio u Grazu, nedugo nakon izlaska Sna žutih zmija. Hrvatski pisac u austrijskom gradu, to ne mora zvučati posebno novo ni posebno, no zabilješke što nam ih je Edo ostavio u autobiografskoj prozi Kameni pas provode nas kroz niz znakovitih prepoznavanja, kulturoloških, generacijskih, literarnih, socijalnih. Popović je na neki način u Grazu predstavljao sve nas, i u naše je ime zapisao kako nas vide i doživljavaju oni tamo. No, najljepše od svega je što Popović u Grazu nije bio pasivan gost, već što je vrlo slobodno i drsko njima tamo uzvratio istom mjerom, prepoznao ih i svrstao u ladice potpuno oslobođene diplomatskih ili kurtoaznih obzira.
Knjiga je strukturirana kao dnevnik, zapisi su datirani, no pripovijedanje ipak počinje od postavljanja scene: gdje sam, zašto sam tamo, koga sam zadnjeg pozdravio na odlasku, koga prvog sreo po dolasku. Kako dani napreduju, pisac u gostima polako i preuzima ulogu gosta, njegovi ga domaćini pokazuju u javnosti, upoznaju ga s lokalnim i nacionalnim uglednicima, i tu dolazi do prvih kontrapunkta, vješto naglašenih kroz dnevničke bilješke sve do kraja knjige. Sraz jednog čovjeka u jednom (stranom) gradu postupno postaje sraz nas i njih, Balkana i Evrope, sve je očitije da smo mi za njih neka vrsta egzotike, pače i predmet vrhunske snobovštine, no ako je tamošnja elita pomislila da će u našem piscu naći plodno tlo za treniranje osjećaja veće vrijednosti, jako se prevarila, i tu su Popovićeva zapažanja i promišljanja nepokolebljiva, svjetska. S druge strane, u vrijeme balkanskih napetosti, najbliže inozemstvo ipak je silom prilika susretište svih onih s ovih strana granice što ne žele misliti oružjem, a u stranom svijetu prirodno su okrenuti jedni drugima, i uzajamno zainteresirani.
Mjesec, godine, ili cijeli preostali dio života provedeni u stranom svijetu, u svakog su našeg pisca koji je pečalbarske dane zabilježio, protkani neizbježnom nostalgijom. Mjesec dana u Grazu nije mnogo, ali je ipak dovoljno da prekine svakodnevni ritam kontakata s prijateljima i poznanicima, a napose s obitelji, pogotovo mladom. Telefonski razgovori, povremeni posjeti, razmjena vijesti, u Popovićevom pripovijedanju o austrijskim danima također igraju ulogu laganog povećanja napetosti, koja kulminira u osjećanju panike i očaja uslijed nejavljanja supruge nakon nekoliko uzastopnih telefonskih poziva, i završava jednim od najnježnijih prizora novije hrvatske proze. Ajde, bit ću drzak, pa reći da je u ovih mjesec dana Popović napisao knjigu koja o odnosu pisca, domovine i obitelji govori možda (barem za nas danas) više od cijelog toj temi pripadajućeg Matoševa opusa.
Naravno, trideset dana promatranja i bilježenja svakodnevice u stranome gradu donosi mnoštvo neprepričljivih zanimljivih, često i vrlo duhovitih epizoda, zapažanja, komentara, na trenutke čitamo zapise vrsnog reportera, da bi na sljedećoj stranici to postala društvena kronika, a na sljedećoj se izmetnula u feljtonistički zapis o vlastitom vremenu, s mnogo poznatih, ili barem prepoznatljivih, imena i lica. Posebno mjesto u ovim austrijskim zapisima našle su neke Popovićeve uspomene i bilješke iz ratnih dana, zapisi što ih je pabirčio dok je kao ratni reporter obilazio ratišta, i čuvao ih za neku kasniju uporabu. Trebalo se odmaknuti iz svakodnevice da se za sređivanje tih uspomena nađe i vremena i volje, mada je zapravo i cijeli Kameni pas više pogled na nas i naše prilike, nego na tuđinu, ali je također trebalo odmaknuti se da bi stvari mogle biti bolje sagledane.

Davor ŠIŠOVIĆ
(objavljeno u Glasu Istre 20. ožujka 2004.)