Iako se broj domaćih aktivnih pisaca znanstvene fantastike u posljednjih nekoliko godina popeo na čak stotinjak, još uvijek malo koji od njih u svojim djelima odnosno opusu uspijeva u stvaranju osebujnih i cjelovitih svjetova u kojima se odvijaju njihove priče. Jedan je od takvih iznimnih autora Zoran Pongrašić. U više priča nastalih posljednjih godina, a sakupljenih u nedavno objavljenoj zbirci Čuvari sreće, ovaj se autor potrudio, i to izuzetno uspješno, oblikovati logičan i prepoznatljiv svijet u kojemu se odvija radnja njegovih priča. Za razliku od mnogih, pa i mnogih inozemnih autora, koji čitatelja u osobine njihovih literarnih svjetova uvode dugačkim pseudoenciklopedijskim opisivanjima, ili pak to čine stavljajući likovima u usta informativne razgovore o povijesti tih svjetova, u Pongrašića se osobina literarno stvorenog svijeta naprosto pojavljuje u radnji ili scenografiji radnje kao gotova činjenica, kao nešto s čime treba računati. Važnost tih činjenica čitatelja dodatno podbode kad se isti motiv na različite načine pojavljuje u različitim pričama, kad se otkriva veza među njima, kad se u pričama smještenima u različita povijesna razdoblja ili u različita zemljopisna podneblja iznenada rasvjetljava poneka uzročnost ili posljedičnost.

U tome je i posebnost svijeta oblikovanog u ovoj zbirci: nije autor zamislio svijet (planet) do u tančine razrađujući njegove potankosti, pa zatim junake poveo u avanture kroz sadašnjost toga svijeta, već junaci u različitim vremenskim i prostornim odsječcima tog svijeta zajedno s čitateljem od djelića slažu cjelinu.
Svijet u kojemu se odvijaju radnje priča iz zbirke Čuvari sreće planet je s prilično hladnom klimom, veći je njegov dio prekriven snijegom i ledom. Totalitarna su i teokratska kraljevstva dominantno društveno uređenje, osim u dalekim sjevernim krajevima gdje je teško uspostaviti učinkovitu kontrolu. Religijski se sustav vrti, osim oko likova careva i kraljeva, i oko tajanstvenih osoba čuvara sreće, ljudi posvećenih u vrhunsku tajnu života. Društvo je tehnološki prilično primitivno, iako neki sačuvani artefakti ukazuju da su nekoć, prije sverazarajućih ratova, žitelji ovog svijeta imali razvijenu tehnologiju, čak su i letjeli u svemir.
U ovakav svijet uvodi nas uvodna priča Dvojica, napisana kao legenda o stvaranju. Zatim, u priči Dijagonala, već smo u vremenu kraljevske teokracije, terora i sveopće kontrole, u 126. stoljeću našeg planeta Zemlje. Paranoični kralj brani se od svijeta snajperistima koji pucaju na sve što se kreće u široj okolici njegove palače, no paranoja mu je tolika da mora izaći van da bi provjerio je li sve pod kontrolom. Sljedeća priča, Čuvar sreće, počinje kao romantična priča o traganju, no tragično završava jer glavnog junaka zavede pohlepa, i uvuče ga u sudbinsku cikličnost pretvarajući ga u neželjenog nositelja najvažnije mistične tajne ovog svijeta. U priči Bijeg čitatelj stječe nova saznanje o povijesti, mitologiji i društvenom ustrojstvu Pongrašićeva svijeta, a osim nedodirljivog vladara radnju sada nose još dvojica likova u ulozi proganjanog i progonitelja.
Čekajući da dođe opet je sljedeća priča, koja nas sa svijeta, o kojem smo dosad stekli dojam da je sam sebe osudio na propast ne naučivši ništa od dvanaest tisućljeća ljudske povijesti, naglo baca u svemir. Čuvari sreće, koje na matičnom svijetu smatraju nekom vrstom mističnih svećenika, sad dobivaju sasvim novu dimenziju: njihova je zadaća kontakt s vanzemaljskim civilizacijama. Kontakt s došljacima iz svemira u ovoj priči, unatoč obostranoj želji, ne uspijeva, ostavljen je za sljedeću priču s naslovom Letač. Ta je priča, osim što je možda najbolja u zbirci, također najvažnija, i ključna za razumijevanje ovog svijeta. Radnja je iščupana iz dotadašnjih urbanih okruženja pod autoritarnom kontrolom vladara, i smještena među nomade na daleki sjever, među koje nesretnim slučajem pada članica posade vanzemaljskog svemirskog broda, i u tom plemenu zatiče nasljednika čuvara sreće iz jedne od prethodnih priča. Zaključna priča, Igrač, vraća nas u totalitarističko okružje, u ozračje modernih gladijatorskih igara temeljenih na našezemaljskom nogometu, no u tom ozračju naziremo i prvu klicu moguće pobune, moguće promjene. Okrenuvši zadnju stranicu, već počinjemo zamišljati kako bi mogao izgledati nastavak ciklusa, jer ni pobuna i promjena, a ni kontakti s vanzemaljcima naznačeni u prethodnim pričama, još se nisu dogodili. Svakako da ćemo očekivati od autora da nam kaže što je bilo dalje…

Davor ŠIŠOVIĆ
(objavljeno u Glasu Istre 24. srpnja 2004.)