KNJIGA ZA PLAŽU (35)

Osnove psihobiologije
Zoran Pongrašić: «Nespretna krila anđela», zbirka priča, Znanje, Zagreb, 2001.


Glavni junaci Pongrašićevih priča su obični ljudi, točnije, oni obični ljudi koje autor takvima smatra. A i čitatelj koji uspije napredovati kroz ove intimističke priče priklonit će se takvom viđenju običnosti, ukoliko duševno, možda uzgred i tjelesno, nađe koincidencija s vlastitim likom i tijelom. Glavni lik je najčešće osoba pripovjedača (ili, nešto rjeđe, pripovjedačice) ako je priča pisana u prvom licu, ili bezimenog muškarca ako je pisana u trećem licu. Sporedni likovi su pripovjedačeva žena, u skoro polovici priča, i njegovi prijatelji, u drugoj polovici priča. Oni često imaju imena, ali su ponekad, poput glavnog lika, i bezimeni. Žena i prijatelji se gotovo u vrlo malo priča javljaju istodobno.
Glavnog junaka većina priča određuje i njegov intenzivni duhovni i literarni život. Često je junak i sam pisac, ili je pisac netko od njegovih prijatelja. Žena nikada nije pisac, ali se u nekoliko priča javlja kao vrlo efektan i opor kritičar pisanja svoga muža. Određenje likova prema pisanju i književnosti utječe i na autorov odnos prema vlastitoj priči odnosno tekstu, u kojem se često poigrava komentiranjem svog vlastitog pisanja, obraćajući se tekstu kao zasebnom junaku priče, ili skrećući pozornost čitatelju na neke trenutke književnog stvaranja odnosno nastajanja teksta.

Teme priča najčešće su prizori iz životne svakodnevice. Iz bračnog života. Iz druženja s prijateljima. Ima tu i prijateljskih kućnih posjeta, odlazaka i iščekivanja povrataka, druženja u kafiću ili subotnjih roštilja. Mislim da nema nikakvih putovanja, ni prizora s radnog mjesta, barem mi nisu ostali u sjećanju. U svim tim scenografijama i sa svim tim malobrojnim likovima razvija se, iz priče u priču (skoro kao da se radi o jedinstvenoj cjelini, o romanu), duševna slika glavnoga junaka (ako je iz priče u priču glavni junak uopće jedan te isti), njegov svjetonazor i njegova psihobiologija. Ili biopsihologija. I tu smo, čini se, načeli bit ove zbirke, onoga što je pisac htio reći, tu se približavamo dočaravanju Pongrašićeva literarnog stila i spisateljske taktike, njegove metode hvatanja čitatelja u identifikacijske škarice.
U ovoj zbirci naime ima vrlo malo događaja, ali ima jako puno dijaloga. Dijalozi međutim nisu uvijek dvosmjerni. Primjerice, replike jednog lika drugome liku, koji mu nešto, reda radi, i odgovara, zapravo služe da zagledanjem u sitnice njegove biološke pojavnosti (oči, čelo, ušne resice, usne, ruke itd.), ili dijelove okruženja (prozor, oblaci, drugi ljudi u prolazu) razvije neki svoj unutarnji monolog, drugi plan duševnog zbivanja koji se najprije malo bori s onim prvim, ali ga zatim prevladava i postaje onaj stvarni građevni element priče.
Tako ispada da, na prvi pogled, ove priče govore o ljubavi, prijateljstvu, braku, međuljudskim odnosima. Na drugi pogled međutim ove priče bodu rafalima tjeskobe, nesnalaženja, nerazumijevanja, mržnje, dosade, ispraznosti i mučnine. Jednostavne interakcije između dvoje ili više ljudi, oni susreti, dodiri i replike koji se zbivaju kod kuće ili na javnom mjestu tada kada se ništa ne zbiva, ovdje postaju kulise dubokih unutrašnjih borbi, svemirskog nesklada muških i ženskih koncepcija, čitavih svjetova koji se otkrivaju ispod malobrojnih izgovorenih ili uopće neizgovorenih riječi.
U tim razmišljanjima likova, koja ispunjaju odlomke između, rekoh već, šturih replika u dijalozima, tjelesnost je jednako važna kao i duhovnost. To što jedan lik kaže drugom neće pokrenuti samo val asocijacija i osjećaja kao reakcije na riječi, već će potaknuti i intenzivne percepcije dijelova vlastitog tijela ili organa, kao i tjelesnih dojmova što ih ostavlja sugovornik, grimasom, pokretom, izgledom ili mirisom. Pasivni lik u dijalogu kao da će reći: pusti me (odnosno: ne izgovaraj još sljedeću rečenicu) da do kraja promislim što mi znači nožni palac, ili će se koncentrirati na sugovornikovu ušnu resicu, ili ga zamišljati bez nosa, što li već. Osjećanje tjelesnosti je u čestoj sprezi i s osjećanjem prostora, primjerice stana u kojem likovi žive, ili s detaljima što ih otkriva pogled kroz prozor.
No, čemu sve to, mogli bismo se zapitati, čemu toliko priče o životnim prazninama na papiru i između korica? Odgovor proizlazi iz svakog retka, iz svake priče ove zbirke, koja zato zaslužuje srdačnu preporuku, jer ona je poziv ljudima da budu bolji, i prema sebi i prema drugima. Praznina je istaknuta jer vapi da bude popunjena.

Davor ŠIŠOVIĆ
(objavljeno u Glasu Istre 14. veljače 2004.)


KNJIGA ZA PLAŽU