Kod naših mladih i modernih pisaca jezik i stil češće su cilj nego sredstvo, češće se načinom izražavanja želi prenijeti poruka, a ne ispričati priča. Za dobru priču i nije važno kakvim je jezikom i stilom ispričana, ulični način izražavanja i sleng tu mogu tek pripomoći u privlačenju čitatelja koji baš tu knjigu inače, možda, ne bi uzeli u ruke. Postoji mnogo stereotipa za kriterij dobre priče, no najbolje su one priče koje izlaze izvan stereotipa, one u kojima autor pripovijedajući o malim stvarima puno zornije dotiče dubinu nego filozofiranjem ili akcijskim scenama. Možda smo se pomalo zasitili «brijačke» književnosti (netko možda i nije), pa nam priče i romani o «klapama» i njihovim kvartovima, njihovim noćnim urbanim provodima, s prekomjernim količinama seksa, droge i rock'n'rolla počinju sve nalikovati jedna na drugu, no takva je književnost unijela inovaciju u jezik i stil hrvatskih pripovjedača. Prava je umjetnost sada, u najnovije vrijeme, takvim dakle jezikom i stilom okrenuti ploču, i zaokrenuti prema intimnijim temama, i pisati što se događa kad se brijači malo umore, ili kad požele malo iskrene nježnosti i ljubavi, ili kad se malo osvijeste pa ulogu člana klape zamijene ulogom supruga, roditelja, zaposlenog čovjeka, ne želeći pritom napustiti baš sasvim dotadašnji životni stil i način razmišljanja. Ima pisaca kojima takvo što krasno uspijeva, a jedan od njih je i Krešimir Pintarić.

        Njegova zbirka «Rebeka mrzi kada kokoši trče bez glave» (da odmah razjasnimo: ništa u knjizi nema nikakve veze s naslovom, osim možda činjenice da sve priče nose slične ovakve podugačke i zbunjujuće naslove) vrlo je simpatičan komplet književnih uradaka, međusobno čak i toliko različitih da ćemo se u neke priče zaljubiti na prvi pogled, neke ćemo ostaviti za kasnije promišljanje, a neke ćemo možda također na prvi pogled i zamrziti, ne zato što bi bile loše, nego se u tom svijetu baš nismo našli. Većina priča smještena je u okružje osječke ili zagrebačke svakodnevice, s galerijom likova koja se tu i tamo pojavljuje u više priča, no one su u knjizi nejednoliko raspoređene. U središtu su većine priča glavni lik odnosno pripovjedač i njegova žena, a te su priče i najbolje, jer vrlo intimno i nježno, a istovremeno vrlo duhovito, lepršavo i otkvačeno, govore o ljubavi kao temeljnom međuljudskom odnosu. Nema tu ni velike drame ni nekih, je li, patnji i sukoba, ali kroz mnoštvo iskrica, kratkih replika, tjelesnih gesta, primisli, komplimenata i prijetnji, i važnih i besmislenih trenutaka svakodnevnog zajedničkog bivanja, iz svega toga u Pintarićevim rečenicama pršte osjećaji, naprosto nam je drago i milo kad iz rečenica izrastaju slike to dvoje ljudi u duhovnom skladu. Nisu isti, ne misle isto o istim stvarima, nisu uvijek dobro raspoloženi i ne žele uvijek isto, ali zajedno prolaze kroz veliku avanturu ljubavi i braka, noseći ponešto od nasljeđa prijašnjeg života, ali i odričući se nekih stvari iz prošlosti koje u zajednički život ne spadaju. Odlika je tih bračnih priča što su izuzetno duhovite, i po izboru tema (recimo, što se događa kada zajedničko ljetovanje pomute gljivice, što kada se zajedno napiju ili naduvaju ali samo se on izbljuje po papučama, koji stupanj ljubavi treba dosegnuti do trenutka kad on može slobodno prdnuti pred njom, što se vrti u glavama obaju partnera kada već četiri dana ne razgovaraju, ili, kako izgleda bračna rasprava o fenomenu Tarika Filipovića), i po ubojitim rečenicama (recimo: «Reagiraš na mene kao rade Končar na ustaše!», ili «Izgledaš k'o Stephen Hawking!»), i po općoj atmosferi, gušt ih je čitati.
            I u onim drugim pričama, koje ne spadaju u bračni ciklus, ima bisera, tu bih kao primjere izdvojio, bez namjere da neku favoriziram, priču o bebama koje «razgovaraju» na bučnoj pučkoj fešti na koju su ih u kolicima poveli roditelji, ili priču o avanturi napaljenog mladca i sestrice lokalnog mafijaša. U nekim se pričama Pintarić poigrava grafizmom umećući u tekst razne simbole, ubacujući u tijelo priče razne međunaslove, dodatke i fusnote, slažući priču kao knjigu snimanja ili scenarij, pa i te intervencije pojačavaju humoristični dojam. Završit ću citatom iz mini-recenzije s poleđine knjige: «Ovu je knjigu preporučljivo poklanjati samo osobama neoštećenih ili čeličnih živaca, netom zaljubljenima ili onima koji su u vezi od najmanje 15 godina zaradili beneficirani radni staž». Apsolutno se slažem.

Davor ŠIŠOVIĆ