«Sretna ljubav. Zar je to normalno, zar je to ozbiljno, zar je to korisno – što svijet ima od dvoje ljudi koji svijeta ne vide?» - Ovo je početak pjesme «Sretna ljubav» Wislawe Szymbirske kojom se Pintarić efektno poslužio da uvede čitatelja u svoj roman o dvoje ljudi koji u današnjoj modernoj hrvatskoj državi i društvu žive život ispunjen – ljubavlju. Vezu tih dvoje čak neimenovanih ljudi pratimo od nekog trenutka kad je ona već dovoljno dugotrajna, stabilna i čvrsta. U tu nas stabilnost na samom početku uvjerava odupiranje likova zahtjevima vlastitih roditelja da tu vezu napokon pretvore u formalni brak; no kako pripovijedanje napreduje, u toj vezi dešifriramo više značajki idealnog braka nego u nekoj potpisom formaliziranoj zajednici. Događaji i doživljaji zbivaju se uglavnom na razini njihovog zajedničkog postojanja, gotovo uvijek u njihovu stanu, ili na mjestima izvan stana na koja odlaze zajedno; u rijetkim epizodama gdje je muški pripovjedač sam, jako se osjeća odsutnost «njegove žene».
        Njih dvoje prolaze kroz sasvim obične i svakodnevne životne situacije. Nalazeći ljepotu u malim stvarima, i smisao života u detaljima, oni se u svom svijetu izvrsno snalaze, iako zbivanja oko sebe jako dobro primjećuju, razmjenjujući o njima dojmove, komentare, i osjećaje prije svega.

        Nekoliko tipičnih muško-ženskih slabosti, recimo, njegova prema nogometu ili prema «vrhunskoj» glazbenoj liniji, i njena prema shoppingu, polazišta su za izvrsno složene dijaloge, kao uostalom i seks, hrana, različiti glazbeni ukusi, ili iznenadni smrad iz frižidera kojemu nikako ne mogu pronaći uzrok.
        U dijalozima je čarolija ovog romana, u krasnim, nježnim, muško-ženskim dijalozima koji obično završavaju sa «ubit ću te», ili u blažoj varijanti sa «ti si totalno lud». Skoro ništa o likovima ne znamo izvan njihova zajedničkog bivstvovanja, ne znamo od čega žive, koji posao rade, ništa ih suvišno ne profilira izvan njihova postojanja kao dva pola jednoga bića, stopljena do te mjere da će jedno drugom izračunati koliko je ukupno vremena ona pred njim kopala nos, a on pred njom prdio, ili će se pak slatko posvađati nakon što na televiziji čuju kako sestra Bernardica izjednačava silovatelje s uživaocima marihuane. Roman je ipak pisan iz muške vizure, pa će tako on njoj uputiti i ovakve riječi: «Ljubavi, u ovom trenutku, kao i u većini trenutaka, od mene možeš dobiti samo obožavanje», a na samom će kraju, kada čitatelj već počinje zaviđati likovima na «tom nečem što oni imaju», on, razmišljajući o trenutku kad će jedno od njih dvoje umrijeti, pomisliti i ovo: «Prije nego se to dogodi, čovjek se samo može nadati da mu je ostalo još uvijek dovoljno vremena i sreće da osjeti i doživi nešto lijepo. Nešto što će mu dati snage da preživi sva sranja».
            Ovaj je Pintarićev roman, osjećam to, posvećen generacijama normalnih i normalno zaljubljenih ljudi koji su se posljednjih godina morali skoro pa skrivati, zato jer ne pate od PTSP-a, ne slušaju narodnjake, nije im cilj doći u Big Brother, i ne uklapaju se u šablone koje pokušavaju nametnuti šareni magazini i TV emisije o glamouru. Ovaj roman je veliko ohrabrenje svima koji još vjeruju da su i književnost i život mogući i bez krvi, rata, nasilja, vulgarnosti, politike, nepismenosti, gluposti, i drugih pornografskih polutanata naše svakodnevnice.

Davor ŠIŠOVIĆ