Traženje razloga zašto neka zbirka priča ima baš takav naslov kakav ima, iako u njoj nema nijedne priče s tim naslovom, zna biti zanimljiva zanimacija. Naslov zbirke priča Roberta Perišića «Užas i veliki troškovi» jedan je takav izazov: ništa nam unaprijed ne govori, a kad pročitamo cijelu zbirku, još manje možemo reći bilo što o tome zašto se zbirka tako zove. Dobro, za riječ «užas» u naslovu još i možemo pronaći opravdanje u Perišićevim pričama: dosta tu ima užasa, ne u smislu horrora, nego onog iskonskog egzistencijalnog užasa, izazvanog ponekad vidljivim uzrocima: ratom, patnjom, alkoholom, siromaštvom, nasiljem, no mnogo češće taj je užas naprosto stanje beznađa svakodnevice. Užas je i kad jedan Perišićev lik kaže da «nema o čemu misliti», ili kad drugi oklijeva da li da ode, «jer ako ode, sigurno se neće vratiti». A gdje su tu «veliki troškovi»? Nisu daleko, ne. I povezani su s goreopisanim užasom, jako. Što može biti veći trošak od uludo prohujalog vremena, od promašenog života, od mentalne cijene, što je oni koji ju plaćaju pristajanjem na neki život, spoznaju kad je najčešće već kasno.
Ravno dvadeset priča, od kojih su neke i fenomenalne, napisao je Perišić za uživanje onakvim čitateljima koji ponekad vole zadržati pročitanu sliku u svijesti još nekoliko trenutaka nakon percipirane točke na kraju rečenice, i dodati piščevim rečenicama svoj mentalni komentar.

Od mnogih epizoda što se dogodiše Perišićevim likovima, velike su šanse da se po nekoliko njih, barem jako sličnih, dogodilo i svakom čitatelju, a još veće da će se svaki čitatelj ponadati da mu se takvo što nikad neće dogoditi… iako nije nemoguće. Stvarni život je najnemogućija od svih priča, a Perišićeva zbirka kao da je kronika nemogućih života, sudbina nestvarnih utoliko što u njihovom trajanju prevladava ništavilo. Ima, naravno, u tim pričama akcije, ima seksa, ima nasilja, ima sporta i glazbe, ali najviše ima onih zamrznutih trenutaka, onih trenutaka u kojima u stvarnom životu kolutamo očima, uzdišemo u nevjerici, potiskujemo bijes, nadamo se da ovo nije stvarno i brojimo do deset.
Idemo redom. «Svi tečajevi počinju u jesen» je minijatura o neodlučnosti. «Uopće nema osjećaja», jedna od najboljih priča u zbirci, govori o osamljeniku izgubljenom u svakodnevici koju ne pomućuje ni pljačka dućana u kojem obično kupuje dnevnu «špežu». U priči «Dva-tri kratka zamaha» saznajemo što se sve može zbiti kad nam se u kući pokvari WC. «Parti je bio u uzlaznoj fazi» kronika je završne faze jedne neuspjele veze, «Sve te smiješne priče» kazuje o besmislenosti povratka kući, a «Sapunica» o zakonu ulice, njegovim djeliteljima i onima koji bi to htjeli biti.
U što može izrasti banalna kupovima auta ilustrira nam priča «Sredimo to odmah», a priča «Njihanje» razvija se kao horror sve dok se ne otkrije da je uzrok zbrci nevini mobitel. U većini priča «noseći» likovi su usamljeni pojedinci, no u priči «Šoping» nalazimo par koji terapiju za vlastita stanja nalazi u vježbi velekupovine nakon koje prepuna kolica ostavlja na blagajni i «udaljuje se bez osvrtanja». Besmislenost poznaničke kurtoazije potcrtava priča «Moja sućut», dok je «Ej, Džo» priča o «rokeru» (koji uvijek ostaje roker, iako radi na pokretnoj traci) kojemu se nikad ništa nije dalo, i koji svoj najveći društveni uspjeh (čitaj: postaje «faca» u očima ljudi koji ga okružuju) postiže baš jednom takvom akcijom potpune pasivnosti. Moralne dvojbe prijateljstva i braka ocrtavaju priče «Senna X» i «Nema boga u Susedgradu», a apsurd sudbine dolazi do izražaja u priči «Došao je dan slobode», u kojoj dvojicu kriminalaca na dan kad izađu iz zatvora prebije lokalni štemer. U priči «Zbogom oružje» namjeravanu erotsku avanturu pomućuju prva ratna bombardiranja, a «Izašao sam na drugom mjestu» još je jedna priča o samoći, uspomenama i ponovnim susretima. «Strangers in the Night» je napisana engleski, ali fonetski, onako kako ga govore, recimo, Meksikanci, ili neki naši kad se tamo nađu, a govori o bezuspješnom izazivanju opasnosti u Central Parku, najopasnijem mjestu u New Yorku. U priči «Prigušeno svjetlo, prava atmosfera» ima piva u potocima, tučnjave, pucnjave, i traganja za sigurnošću u kojoj će biti samo piva. «Kome zvono zvoni» govori o paranoji čovjeka koji «čuva» u ratu napušteni stan, strepi od vlasnikovog povratka, a usput mu smeta i zvono obližnje novoizgrađene crkve. Posljednja priča, «Traje veliko finale», predstavlja nam debakl odnosa oca i sina nakon sudbinske izgubljene partije balota.
Perišićeve se priče događaju između Zagreba, Splita, i hrvatsko-balkanske bezvremenosti. Njegovi su likovi cinični iako najčešće ravnodušni, u pričama su jako česte «šćike» na dnevnopolitičke nebuloznosti, i u svemu, riječ je o jako dobroj zbirci koja će čitatelja, uz već opisane moguće reakcije, sigurno i dobro zabaviti.

Davor ŠIŠOVIĆ
(objavljeno u Glasu Istre 26. srpnja 2003.)