Savršena biografija najamoralnijeg i najzločinačkijeg tipa kakvog možete zamisliti, a da paše u ove naše prostore i prilike (o kojima, da bismo razmišljali na istoj valnoj duljini s autorom, ne možemo imati lijepo mišljenje), to je roman Denisa Peričića Hrvatski psycho. Priča je to o tome kako iskonska pokvarenost razvijana i usavršavana od najmlađih dana može pridonijeti uspješnoj karijeri, kako izopačenost može stvoriti uglednog i utjecajnog pripadnika društvene i političke elite, da ne kažemo političara, ali sve je to kod Hrvatskog psycha sporedno. Glavna struja romana prati tamniju stranu dvostrukog života glavnoga «junaka», kroniku njegovih sasvim konkretnih i sasvim krvavih gadosti. U zločinima glavni junak doživljava samoispunjenje, oduzimanje života njemu je vrhunski užitak, sa što manje motiva, a sa što više estetskih detalja svojstvenih samo bolesnom, izopačenom psihopatskom umu. Stvarni mu život služi samo zato da lakše prikrije svoje prljave tajne.
Prvi dio romana prati studentske dane glavnog junaka, Hrvoja Mišaka, lika koji bi u svakom drugom kontekstu bio tipični luzer, promašeni slučaj. Njegov je stav prema životu i svijetu nihilistički, i da nije počeo otkrivati i razvijati vlastite nastranosti, dovijeka bi ostao od onih koji se noću sami povlače po mračnim ulicama snatreći materijalno i seksualno obilje, a danju doprinose bezličnosti svijeta bivajući kotačićem u kakvoj birokratskoj mašineriji. 

Hrvoje međutim nalazi partnericu, dovoljno mu sličnu podvojenu osobu, već u startu perverzniju od njega. Uz nju se on šlepa, ona podržava njegove transvestitske i seksualno perverzne sklonosti, zajedno skandaliziraju ionako suviše zabludjeli noćni grad, međutim u jednoj za Hrvojev psihički razvoj važnoj epizodi, sirova fizička sila pokazuje se kao jedino što može ugroziti njegovo poremećeno samopouzdanje.
Od drugog dijela romana i od drugog dijela Hrvojeva života dijeli nas nenapisano poglavlje u kojem se dogodio rat. Hrvoje je u ratu očito pronašao sebe, usavršivši osobine koje su mu ranije nedostajale. Svoju poremećenost obogatio je fizičkim vještinama i poznavanjem oružja, a uzgred ga oblikuju i poker-automati. Potkrijepljena uhljebljenošću u sustavu vlasti i društvenog utjecaja, njegova je perverzija evoluirala: Hrvoje je sad potajni masovni ubojica iz zadovoljstva. On krstari Hrvatskom i smišlja izopačene načine ubijanja. Jednom će to biti usamljeni noćni šetač u malom gradiću pogođen iz Hrvojevog snajpera, drugi put četa policijskih specijalaca koju će smaknuti samo nožem i vlastitim ubojitim rukama. Leševi se množe, ali Hrvoju ne prijeti nikakva opasnost. On je sada ugledan obiteljski čovjek, faca na položaju, i da apsurd bude veći, on je dio sustava koji se, kao, bori protiv takvih kao što je on sam.
Priča o Hrvatskom psychu teče neobuzdano brzo, prizori seksa izmjenjuju se sa scenama nasilja. Hrvoje Mišak mnogo ne razmišlja, osim kada promišlja, kada procjenjuje prizorište i važe parametre za akciju. On je lukav i nepredvidljiv, on je okrutan i beskrupulozan, i policajci i nemoćni starci za njega su potrošni materijal, ali cijeli takav život glavnog junaka Hrvatskog psycha nema cilja, nema ideje vodilje. Hrvoje ne teži čak ni savršenstvu u zločinu. Na trenutke, kroz neke periferne manifestacije, slutimo da se Hrvoje Mišak možda klanja nekom višem idealu, nekoj tamnoj sili, ali kako smo već upoznali njegov karakter, nismo uvjereni da je on dovoljno pametan za takvo što. Takvi, nekako smo uvjereni, kod nas ne rastu, u našim gradovima i selima ljudi poput Hrvoja Mišaka tek su poremećeni luđaci, i čitajući roman, nekako smo sretni što takve osobe doista ne postoje. Ili nas, pak, polako obuzima jeza dok nam iz podsvijesti dopire mogućnost da takvi ljudi ipak postoje, tu negdje, da su bogati, moćni, da su na vlasti, i da možda imaju slične mogućnosti i sklonosti kao i Hrvoje Mišak.

Davor ŠIŠOVIĆ
(objavljeno u Glasu Istre 19. lipnja 2004.)