
|
Savršena biografija najamoralnijeg i najzločinačkijeg
tipa kakvog možete zamisliti, a da paše u ove naše prostore i
prilike (o kojima, da bismo razmišljali na istoj valnoj duljini s
autorom, ne možemo imati lijepo mišljenje), to je roman Denisa Peričića
Hrvatski psycho. Priča je to o tome kako iskonska pokvarenost
razvijana i usavršavana od najmlađih dana može pridonijeti uspješnoj
karijeri, kako izopačenost može stvoriti uglednog i utjecajnog
pripadnika društvene i političke elite, da ne kažemo političara, ali
sve je to kod Hrvatskog psycha sporedno. Glavna struja romana
prati tamniju stranu dvostrukog života glavnoga «junaka», kroniku
njegovih sasvim konkretnih i sasvim krvavih gadosti. U zločinima glavni
junak doživljava samoispunjenje, oduzimanje života njemu je vrhunski užitak,
sa što manje motiva, a sa što više estetskih detalja
svojstvenih samo bolesnom, izopačenom psihopatskom umu. Stvarni mu život
služi samo zato da lakše prikrije svoje prljave tajne.
Prvi dio romana prati studentske dane glavnog junaka, Hrvoja Mišaka,
lika koji bi u svakom drugom kontekstu bio tipični luzer, promašeni
slučaj. Njegov je stav prema životu i svijetu nihilistički, i da
nije počeo otkrivati i razvijati vlastite nastranosti, dovijeka bi
ostao od onih koji se noću sami povlače po mračnim ulicama snatreći
materijalno i seksualno obilje, a danju doprinose bezličnosti svijeta
bivajući kotačićem u kakvoj birokratskoj mašineriji. |
Hrvoje međutim nalazi partnericu, dovoljno mu sličnu
podvojenu osobu, već u startu perverzniju od njega. Uz nju se on šlepa,
ona podržava njegove transvestitske i seksualno perverzne sklonosti,
zajedno skandaliziraju ionako suviše zabludjeli noćni grad, međutim u
jednoj za Hrvojev psihički razvoj važnoj epizodi, sirova fizička
sila pokazuje se kao jedino što može ugroziti njegovo poremećeno
samopouzdanje.
Od drugog dijela romana i od drugog dijela Hrvojeva života dijeli nas
nenapisano poglavlje u kojem se dogodio rat. Hrvoje je u ratu očito pronašao
sebe, usavršivši osobine koje su mu ranije nedostajale. Svoju
poremećenost obogatio je fizičkim vještinama i poznavanjem oružja,
a uzgred ga oblikuju i poker-automati. Potkrijepljena uhljebljenošću u
sustavu vlasti i društvenog utjecaja, njegova je perverzija evoluirala:
Hrvoje je sad potajni masovni ubojica iz zadovoljstva. On krstari
Hrvatskom i smišlja izopačene načine ubijanja. Jednom će to biti
usamljeni noćni šetač u malom gradiću pogođen iz Hrvojevog
snajpera, drugi put četa policijskih specijalaca koju će smaknuti samo
nožem i vlastitim ubojitim rukama. Leševi se množe, ali Hrvoju ne
prijeti nikakva opasnost. On je sada ugledan obiteljski čovjek, faca
na položaju, i da apsurd bude veći, on je dio sustava koji se, kao,
bori protiv takvih kao što je on sam.
Priča o Hrvatskom psychu teče neobuzdano brzo, prizori seksa
izmjenjuju se sa scenama nasilja. Hrvoje Mišak mnogo ne razmišlja,
osim kada promišlja, kada procjenjuje prizorište i važe
parametre za akciju. On je lukav i nepredvidljiv, on je okrutan i
beskrupulozan, i policajci i nemoćni starci za njega su potrošni
materijal, ali cijeli takav život glavnog junaka Hrvatskog
psycha nema cilja, nema ideje vodilje. Hrvoje ne teži čak ni savršenstvu
u zločinu. Na trenutke, kroz neke periferne manifestacije, slutimo da
se Hrvoje Mišak možda klanja nekom višem idealu, nekoj tamnoj sili,
ali kako smo već upoznali njegov karakter, nismo uvjereni da je on
dovoljno pametan za takvo što. Takvi, nekako smo uvjereni, kod
nas ne rastu, u našim gradovima i selima ljudi poput Hrvoja Mišaka
tek su poremećeni luđaci, i čitajući roman, nekako smo sretni što
takve osobe doista ne postoje. Ili nas, pak, polako obuzima jeza
dok nam iz podsvijesti dopire mogućnost da takvi ljudi ipak postoje, tu
negdje, da su bogati, moćni, da su na vlasti, i da možda imaju slične
mogućnosti i sklonosti kao i Hrvoje Mišak.
Davor ŠIŠOVIĆ
(objavljeno u Glasu Istre 19. lipnja 2004.) |