Čitateljima koje je ponio Peričićev roman Hrvatski Psycho, vjerojatno će poteći slina na usta od naslova sljedeće knjige istog autora, zbirke priča Krvavo, kojoj u podnaslovu stoji još i naznaka Okrutne priče. Međutim, u ovoj zbirci nema onog silovitog, razuzdanog, iracionalnog, pornografskog pristupa fenomenu nasilja kojeg nalazimo u romanu. Zato će za čitatelje željne hardcorea ova zbirka možda biti doživljena kao Peričićev korak natrag, no onima drugima, željnima stilski dotjeranijeg i intelektualističkijeg (hu, koje li riječi!) horora, priče iz zbirke Krvavo bit će veliki čitateljski užitak.
        U zbirci Krvavo Peričić propituje različite pojavnosti horora (što shvatimo kao zbirni pojam za jezu, grozu, strah, užas, paniku, dah smrti, ubijanje u pojam, i slično), na pojedinačnoj i grupnoj razini, eksperimentirajući i s kulturnim, nacionalnim, socijalnim ili povijesnim uvjetovanostima i manifestacijama horora. Na razini eksperimenta, posebnost ove knjige je i u igranju jezikom, jer osim priča na standardnom hrvatskom jeziku, u njoj ima i priča na kajkavskom dijalektu, na beogradskom slangu, na ustaškom korienskom hrvatskom jeziku, parodiraju se razni pripovjedački i poetski stilovi, od guslačkog epa do rapa, u nekim pričama pojavljuje se pseudodokumentarizam, a unatoč popriličnom broju leševa i krvavih scena, priče su ispunjene humorom, čak i ne tako crnim.

        Likove za svoje priče Peričić nalazi u seljacima koji se žarko žele a nikako ne mogu osloboditi ovisnosti o alkoholu (priča Zlo i naopako), u očevima obitelji koji posižu za drevnim tajnama da bi spasili obitelj (Kača), u osobenjacima koje sredina proskribira samo zbog neke njihove fizičke osobine (Kostikoža), u grubijanima koji se ne mogu oduprijeti nasilju u vlastitoj obitelji (Živina)… Da iz tih telegrafskih naznaka ne pomislimo da je ovdje riječ o nekoj teškoj socijalnoj literaturi, naglasimo da je svaka u konkretnoj priči zatečena socijalna situacija tek polazište za rasplet koji često ima i nadnaravne, fantastične dimenzije. U nekim pričama horor-situacija nastaje i bez socijalne pozadine, iz sasvim običnih životnih trenutaka (Cocolino Abnormal), dok neke druge priče dobivaju i povijesnu dimenziju, zajedno s razvojem lika prate i razvoj zla u njemu i oko njega (trilogija legendi o Mustafi, zatim priča Eseker). Neke su priče u ovoj zbirci vrlo lijepe posvete legendama žanra, od Poea i Kafke do Kinga (priče Sjaj i Jedna za put), dok druge parodiraju razne manifestacije pop i pulp kulture sadašnje i bivše države (Techno Tito i Lun, kralj ponoći).
        U jednom trenutku ova se knjiga doima kao zbirka totalno otkačenih priča, u drugom kao heretički ili paraznanstveni zbornik, u trećem kao ozbiljna psihološka studija, a sve te doživljajne dvojbe objedinjuje fenomenalan dodatak na kraju knjige, nazvan «Bloody too much ili Krvavi tumač i rječnik», u kojem se pojašnjavaju i razjašnjavaju razni detalji, imena, pojmovi i citati iz priča. Taj je dodatak još duhovitiji od samih priča, i nije važno hoće li nam razotkriti ili još više zamagliti autorove izvore podataka ili nadahnuća – sigurno će nas zabaviti. Jedan od bisera koji mi se posebno sviđa je objašnjenje o Franzu Werfelu kao piscu koji je «u Hrvatskoj nažalost poznat ponajviše po krivo postavljenom pitanju u Milijunašu, kvizu koji je Almom Mahler oženio zakletog neženju Kafku».
            Kad već spominjemo Kafku, taj je čarobnjak riječi vrlo često okrznut, posredno ili neposredno, u više priča, a pogotovo u fusnotama i u «Tumaču…», no svoje su u ovoj knjizi dobili i Krleža, i Ante Pavelić, i strip-junaci iz našeg djetinjstva, i Hitler, i Freud, i Yasser Arafat, i mnogi drugi poznati i manje poznati likovi iz svjetske historije teorije i prakse užasa i strave.

Davor ŠIŠOVIĆ
(objavljeno u Glasu Istre 18. prosinca 2004.)