Stopiti atmosferu viktorijanskog horrora s erom Interneta može samo pisac koji voli ovo prvo, a razumije ovo drugo. U zbirci priča Borisa Perića, su naime groblja, magle, uske uličice i mršave bljedunjave žene jednako važni kao i elektronska pošta. Usporenost životnog ritma, koja karakterizira doba stoljeće starije od našeg, u ovim je pričama otjelovljena je u noći, koja je suprotstavljena užurbanoj svakodnevici bijeloga dana. Grad danju i grad noću, to su pozornice dvostrukih života, to su razdaljine ne samo vremenske nego i mentalne, a za bit ovih priča važno je pripomenuti i da doba dana dijeli razdoblje bezbrižne sigurnosti od razdoblja straha.
Za priče iz zbirke «Groblje bezimenih» tek bismo uvjetno mogli reći da su žanrovski horror. One su, naime, prilično dinamične, i većina se strašnih stvari likovima događa tjelesno, u žaru kretanja, bježanja, borbe, dok klasični viktorijanski horrori često znaju zatupiti razmotavanjem «događaja» u glavama likova. U Perićevim pričama nadalje ima i dosta erotike, koja u doslovnijem smislu iz klasičnog horrora izostaje, među ostalim i stoga što je, ustvrdili su književni teoretičari, sam žanr horrora prije stotinjak godina nastao kao medij za prikriveno progovaranje o erotskim temama u vrlo puritansko viktorijansko doba. Naposljetku, Perić je pisac iznimno profinjenog stila, među najboljim skladateljima rečenica u novijoj hrvatskoj književnosti, što također odudara od ponekad grubog stila i jezika današnjih horror (ili neo-horror) pisaca.

U zbirku nas uvodi priča «Madeleine», minijatura o ljubavno-seksualnom trokutu čiji su akteri interdimenzijski povezani s predšasnicima onkraj smrti i stoljeća. Atmosferom, stilom, i vrlo blagom implementacijom nadnaravnog, ova prva priča izvrsno uvodi čitatelja u nastupajuće, u kojima svaki od naznačenih elemenata intenzitetom postupno raste. Slijedi priča «Nafta», koja opisuje doživljaj poslovnog čovjeka što se ponadao bezazlenoj ljubavnoj avanturi, a dobio groteskni doživljaj s mijenama stvarnog i nestvarnog, koji je kulminirao u krvavom zločinu što se možda i nije zbio. «Venera u k.» prati posljednje sate diktatora na samrti, a kroz istovremena proživljavanja najbližih mu ulizica zapravo satirički progovara o biti politike koja na čovjeka što joj se podređuje u pravilu utječe mentalnim ili gastrointestinalnim poremećajem.
«Fantom» je priča o uglednom profesoru koji se voli pokazivati na grobljima, no u okruženju posvemašne «izopačenosti, malodušnosti i jada», ta je nastranost kod njegovih sugrađana primljena kao gotovo bezazleni hir. «Groblje bezimenih» pripovijeda o neobičnom susretu što glavnog lika, studenta violine i bezuspješnog udvarača, uvodi u svijet mrtvih, ali istodobno i na put beskrajne sumnje u smisao vlastitog postojanja.
Najbolje su priče ostavljene za kraj zbirke. «Pisma noći» pripovijedaju o rizicima što ih donosi pokušaj realizacije virtualnih maštanja, prikrivanja i zamjene identiteta, i ulaženja u tajnoviti svijet čija stroga pravila kažnjavaju svaku prekomjernu radoznalost. Zatim slijedi «Thrakenstein», slojevita priča u kojoj se isprepliću drevne legende, nadnaravno u sadašnjosti, još jednom realizacija virtualne ljubavi, i turističko poduzetništvo, u priči misterije koja meandrira do očekivanog krvavog svršetka. Posljednja je, i meni najbolja, priča «O strastima duše», vrlo uspjela kombinacija povijesnih, detektivskih, znanstvenih, fantastičnih, erotskih i filozofskih motiva. Pomiješane stvarnosti prošlosti i sadašnjosti, izvanredni zaplet, originalna postavka o ubojici koji svojim žrtvama vadi epifizu jer je u njoj, prema davnom nauku Renea Descartesa, sjedište duše, tek su priprema za još bolji rasplet u kojem se na razmeđi vremena istražuje i tajanstvena Descartesova smrt i mogućnost da je slavni filozof osobno i zločinac u današnjem vremenu.
Zbirka «Groblje bezimenih» pruža nedvojbeni užitak čitanja, za koje preporučujem odvojiti malo više vremena, i osamu kao najprimjereniji ambijent.

Davor ŠIŠOVIĆ
(objavljeno u Glasu Istre 08. svibnja 2004.)