U potrazi za knjigama jednog od najboljih hrvatskih pisaca Roberta Mlinarca, u nedostatku novijih materijala morao sam zagaziti u prošlo stoljeće. Mlinarec nažalost premalo objavljuje, što je čak i nerazmjerno njegovoj solidnoj zastupljenosti u novijim antologijama i zbornicima domaće kratke priče, pa u očekivanju njegovih novih ukoričenih proizvoda, zagledajmo malo u zbirku "Tkači snova", objavljenu prije pet godina, kod sasvim nepoznatog nakladnika, i s prilično neuglednom naslovnicom.
        Navikli smo već da nas Mlinarec u svojim pričama vodi u gradove koje nikada nećemo vidjeti, ili nam poznate gradove crta u vremenu koje nećemo doživjeti. U "Tkačima snova" kao da je skicirano kako će se njegova literatura dalje razvijati: priče romantične, gotovo nježne, smjenjuju se s fantastikom i mitologijom, a tamo gdje se Mlinarec odluči za humor, nastaju rečenice, prizori i čitave priče kojih ćemo se u nekom budućem snu prisjećati kao anegdota iz stvarnih života.

        Prva priča u naslovu nosi datum: "17.05.1979.", što je zapravo datum smrti trojice junaka iz tri epizode ove priče. Tri lika i tri smrti potpuno su nepovezane, i dugo će nas nakon čitanja još mučiti zašto su smještene pod isti naslov. "Kiša" je priča s ključem: susretanja, razilasci i ponovni susreti trojice likova promiču u sjeni književnog djela jednog od njih, kronike smrti odnosno popisa poznatih i manje poznatih samoubojica, iz kojeg su navodi sitnim slovima poslagani na marginama stranica, podcrtavajući glavnu priču. "Partija bridža" je fantastična groteska s neodoljivim zapletom: u raju (valjda je to raj, u svakom slučaju – drugi svijet) se na redovnim kartaškim seansama sastaju Knut Hamsun, Gabriel Garcia Marques, Danilo Kiš i Salman Rushdie, a sekundira im sam Mlinarec. Iz svih situacija koje se s takvom posadom mogu razviti, Mlinarec bira samo neke, ostavljajući očiglednost izvan glavne priče, a jedan od življih trenutaka je međusobno optuživanje aktera tko je za kartaškim stolom pustio vjetar.
        Sljedeći korak u pomalo apsurdni humor je priča "Kako sam postao Crnogorac" (naslov je dovoljno intrigantan pa neću dodatno komentirati). No, u priči "Zagreb? Samo još jedan od gradova…" Mlinarec se približava generacijskoj urbanoj literaturi, pišući  o svakodnevici, koristeći dosta slenga, uplićući u priču i neke stvarne osobe. Slijedi "Veliki kuhar", parabola o fah-idiotizmu ili možda parodija o trendovskom miješanju onih sfera ljudskog znanja koja obično ne idu ruku pod ruku. "Uvod u kolodvorske priče" je pak niska kratkih crtica, izrazito poetičnih sličica uz neke rute evropske željezničke mreže. Priča "Tkači snova" zapravo je bajka, baš borhesovska bajka, laganog tijeka i s jakom poantom na kraju. Nešto sasvim drukčije stiže nam pod naslovom "Baskijski dani, andaluzijske noći": ljubavna priča, romantična do daske, "priča ceste" s natruhama povijesnih i kulturoloških razmišljanja. Sljedeća, pod naslovom "Kratka priča o ljubavi", opisuje razmišljanja Isusa Krista posljednjih sati njegova raspeća.
Kako se knjiga približava kraju, brazdimo sve više prema drevnim legendama. "Albanska nevjesta" priča je o ljubavi i krijeposti s tragičnim završetkom, "Toplo švedsko more" pripovijeda o jednoj nesretnoj sedamnaestostoljenoj pomorskoj epizodi, dok nas "Kronika nemirnog sna" odvodi u Indiju, kombinirajući predrasude o toj zemlji duhovnosti s fantastikom. Pred sam kraj na dar dobivamo Mlinarčevu inačicu mita o Argonautima, pod naslovom "Zlatno runo", s duhovitim raspletom i neobičnim tumačenjem što je to zapravo zlatno runo. Na sam kraj zbirke legla je priča "Trinaesta reinkarnacija", zapravo vrlo otvorena i iskrena zezancija s poimanjima drevnih mudrosti Istoka.
Jeste li primijetili koliko tu ima različitih motiva, ideja, pristupa, ugođaja? Mlinarčeve su priče doista originalne, šarmantne, intrigiraju i kad su linearne i kad su višeslojne, iako se iz ove knjige pomalo vidi da je riječ o ranoj zbirci. No, čitali smo od Roberta Mlinarca i druge stvari. I hoćemo još!

Davor ŠIŠOVIĆ