KNJIGA ZA PLAŽU (69)

Pod kožom deset identiteta

Josip Mlakić: Obiteljska slika, zbirka priča, Biblioteka Molaris, Naklada Mlinarec & Plavić, Zagreb, 2002.


       Josip Mlakić je poznat pisac: njegovi romani jedan za drugim osvajaju nagrade, a zbirkom "Obiteljska slika", koja zasigurno, a i nažalost, neće osvojiti nijednu nagradu, svojim je čitateljima kao malo koji naš pisac dao da ga upoznaju u sasvim drugom svjetlu. Podnaslov je ovoj zbirci "Stilske vježbe", a svaka od deset u njoj objavljenih priča pisana je na način, stilom, jezikom, izričajem, nekog od poznatih imena iz književne povijesti. Vrlo simpatična je to žanrovska igra, jer se "zadanom" piscu ili povijesnom književnom žanru trebalo uvući pod kožu, napisati nešto što originalni autor nikad nije napisao, ali tako da izgleda kao da je baš on to napisao. To je, međutim, tek prva razina zadatka što si ga je uzeo Mlakić, i nju je jako dobro odradio. Drugu bismo razinu mogli neprecizno opisati kao parodiranje, pa literarni rezultat izgleda kao da smo odabranog pisca tukli njegovim vlastitim oružjem, i na kraju zapravo dobili nešto posve novo, dakle ne imitaciju ili interpretaciju, nego reinterpretaciju. I to je Mlakić izvrsno odradio, pogotovo u slučajevima kad je odabrao humor kao izlaz iz žanrovske zamke.

        Počinje se s Andrićem: priča "Mećava" trebala je na malom prostoru epski zahvatiti u bosansko vrijeme i prostor, a zahvatila je puno šire, opisujući tek dvije-tri pojedinačne sudbine. Slijedi model Danila Kiša: "Krst upisan u krug" je priča koja metodom rekonstrukcije sudbine glavnog lika iz krhotina i fragmenata gradi sjećanje na buran život ratnika, revolucionara, i na kraju gubitnika, slaže sudbinu kojoj je neprimjerni pokretač ideologija, sasvim u duhu vremena prvog svjetskog rata i dekadama što su mu slijedile. Sljedeći je logičan korak Jorge Luis Borges: u duhu ovog čarobnjaka riječi, Mlakić u priči "Odraz Tvorčeva sna" gradi moguću biografiju čovjeka čija je neprilika u tome što je znao sve, a nije znao tko je.
       
U sljedeće tri priče poznati su autori "na odmoru". Bajka "Zid" pripovijeda o slavohlepnom caru kojemu će djelo nadživjeti ime, "Tisuću i druga noć" zamišlja što se moglo događati nakon što je Šeherezada odradila svoj znani zadatak, a basna "Gavran i lisica" završava se neočekivanim obratom kojim stvari ispadaju sasvim drukčije nego u izvornoj verziji. Vraćajući se na trag imenovanih pisaca, priču "Ljetno putovanje", apsurdnu po tome što ocrtava ravnodušnost ratnih zločinaca prema tuđem životu ali ih prikazuje kao vrlo osjećajne svjedoke pejzaža i atmosfere, Mlakić posvećuje Isaku Babelju. Slijedi iznimno duhovita, i u knjizi kao imitacija-parodija možda najuspjelija, priča "Anegdote iz života Kazimira Serdara", u stilu Daniila Harmsa. Glavni junak u sitnim, smiješnim i apsurdnim epizodama nespretno brodi kroz život od neslavne sportske karijere do još neslavnije književničke. Još jedna vrlo uspjela parodija, iako se takvom ne pokazuje sve do samog kraja, je "Ukradeni dokument", u počast Arthuru Conanu Doyleu i njegovu Sherlocku Holmesu (i dr. Watsonu, naravno). Misterija se prilično dobro zapetljava, a rasplet je urnebesno smiješan, što je u ovom slučaju kvaliteta. Takvog kraja se ni Doyle ne bi domislio.
           
Posljednja, ali i najduža, zauzima pune dvije trećine knjige. Je priča "Obiteljska slika", napisana u stilu Raymonda Chandlera, s njegovim čuvenim privatnim detektivom Philipom Marloweom u glavnoj ulozi. Tu se Mlakić prihvatio vrlo ozbiljnog zadatka, jer trebalo je pomno oblikovati deset-petnaest likova, smisliti desetak što pravih što krivih tragova koje u istrazi slijedi detektiv, uključujući i pet-šest leševa, dopustiti da negativci nekoliko puta pretuku glavnoga junaka, ali ne toliko da ne bi već sutradan mogao nastaviti istragu, i smjestiti sve to u dekadentno američko društvo gdje novac može sve, osim odvratiti tvrdoglavog detektiva od njegovog nauma. Svi ti detalji čine vrlo konzistentnu kriminalističku priču, žanrovski savršenu, čak se čini da je prvih devet priča tu dodano da ova chandlerovska ne bi bila sama i da se ne bi pitali odakle sad to s potpisom Josipa Mlakića. Ukratko, ideja ove zbirke – šetnja kroz različite pripovjedačke identitete - vrlo je originalna, i vrlo je dobro provedena, a knjiga je dobra i zabavna.

Davor ŠIŠOVIĆ


KNJIGA ZA PLAŽU