Iako Krešimira Mišaka posljednjih godina mnogi poznaju po nekim drugim stvarima, a ponajviše po njegovoj već kultnoj TV-emisiji «Na rubu znanosti», on je i vrlo talentiran pisac znanstvene fantastike. Piše i objavljuje već desetak godina, no «Zvjezdani riffovi» su mu prva SF zbirka. Prije nego što kažemo nešto više o pričama, treba pohvaliti i nakladnika, jer je Mišakova zbirka već jedanaesta, od dosad dvanaest objavljenih, u ediciji «Biblioteka Sfera» kojom je u zadnje tri godine produkcija domaće znanstvene fantastike obogaćena djelima koja ne samo u okvirima žanra, nego i hrvatske književnosti uopće, donose svježinu, originalnost i kvalitetu ravnu onoj inozemnoj.
        Junaci Mišakovih priča su često domaćih korijena, i većina se priča događa, ili barem započinje, u našim krajevima. Posebna su njegova ljubav pak priče o putovanju kroz vrijeme: u ovoj zbirci ih ima nekoliko, i koliko god pomislili da je u svjetskoj znanstvenoj fantastici ova tema iscrpljena, Mišak će nas podsjetiti da tu ima itekako prostora za originalne ideje, a napose za njihovu iznimno duhovitu obradu. 

        Naravno, svijet je ipak velik, a pisaca koji ove teme obrađuju u zadnjih stotinjak godina nije bilo malo, pa će nam neki motivi možda biti «deja vu», ali tamo gdje su davnašnji autori stali, Mišak je smjelo nastavio, i njegov pečat u krajnjem rezultatu ipak prevladava. Sjećam se tako jedne epizode Zone sumraka, u kojoj su konstruktorske ekipe u plavim uniformama stvarale cjelovit materijalni «okoliš» za svaku minutu realnog prostor-vremena; u Mišakovoj priči «Svijet iduće sekunde» vremenska susljednost materijalnih svjetova još je razrađenija, a krajnji ishod još efektniji. U priči «Akvarij sa zlatnim ribicama» vremenu kroz koje se može putovati postavljene su granice, i time smo dobili vrlo neobičnu vremensku determinaciju svijeta koja junake ove priče zaokuplja više nego sam čin vremenskog putovanja, a priča «Vremenski stroj braće Richter» u spektar prostornovremenskih tema ubacuje i motiv biološkog paradoksa odnosno problem susretanja vremenskog putnika sa samim sobom, i tako redom.
            Među četrnaest priča iz ove zbirke, dobar dio su i minijature, u kojima se Mišak također pokazuje kao vrsni majstor brzog postavljanja «scene», intrigantnog uvođenja problema odnosno zapleta, i šokantnog raspleta, a omiljene teme u ovako kratkim formama su mu uspostavljanje prvih kontakata s izvanzemaljskim bićima i civilizacijama. Najkompleksnija je u ovoj zbirci priča «Selo modrog diva», izvrsna i originalna posveta legendarnom «Solarisu» Stanislava Lema (čak se i jedan lik preziva Lem), i u toj priči se Mišakova autorska «filozofija», kroz simbolične postupke i odnose čitljiva i u kraćim formama, razotkriva u svoj svojoj ljepoti: čovjek je toliko malen da svoje mjesto «ispod zvijezda» mora zaslužiti, prevladavajući slabosti ne samo sebe kao junaka-pojedinca, nego i genetske uvjetovanosti čitave svoje vrste. Te napore drugi autori opisuju kroz patnje i tegobe, Mišak je kao reprezentativniji materijal pak odabrao – smješniju stranu ljudske budućnosti.

Davor ŠIŠOVIĆ
(objavljeno u Glasu Istre, 2005)