Kažu stari pomorci: ploviti se mora. Taj imperativ obuzima međutim i mnoge koji se na pučinu otiskuju iz neprofesionalnih razloga. Povede ih neki unutrašnji poriv, ali počesto i vrlo bistra nakana da u toj plovidbi nađu vremena za mirno, koncentrirano i nesmetano obavljanje nekog posla, takve neke aktivnosti koja na obali, u hladno doba godine (jer plovi se uglavnom ljeti), ne bi bila moguća na isti način. Kad se pisac otisne na more, tada mu je nakana također bistra: u miru pisati, a i čitati, naravno. Ploviti, pisati i čitati, to je gotovo idilični vremenski odsječak u životu pisca. Zato nije rijetko da pisac na moru piše upravo o svojoj plovidbi, ili o nečemu što je svakako njome nadahnuto.
Književnica Marina Šur Puhlovski vodila je na svojim plovidbama neku vrstu dnevnika. Otiskivanje, prilike na moru, usputne luke, mjesta i ljudi, priroda i pejzaž, naposljetku povratak, to je očekivana dinamika i očekivani sadržaj dnevničkih zapisa o plovidbi. Takav se putopis može čitati i kao roman, budući da pisac koji plovi u prvom licu pripovijeda o svojim doživljajima.

Kako plovidba napreduje, tako napreduje i fabula, kao čitaoci vođeni smo kroz vrijeme i prostor, i zajedno s piscem napredujemo k cilju. No, u «Zapisima s koljena» osim u konkretno putovanje nejakom barkom međ' jadranske otoke, uvučeni smo u još jedno putovanje, povezano s knjigama koje na tom krstarenju spisateljica čita. Zapisi o knjigama iz brodske lektire daleko su od puke informativnosti: znameniti pisci i njihovi poznati i manje poznati naslovi, neki čitani prvi put a neki već tko zna koji, prema zasluzi bivaju hvaljeni ili kuđeni, svrstavani u besmrtnike, ili odlagani u zasluženi zaborav, kroz zapise o knjigama saznajemo i da je autorica o njima mijenjala stav od vremena prethodnog čitanja. Tako filtrirano prosuđivanje knjiga svjedoči o mijenama osobe koja ih čita, a svjedočanstva o tim mijenama isprepletena su s autobiografskim detaljima.
Slično kao i o knjigama, putopisateljica sudi i o krajevima i ljudima koje na plovidbi susreće. Na početku knjige iznoseći svoju nakanu da bilježi detalje ne mareći za cjelinu, da gleda pisanjem, a ne naknadnim razmišljanjem o viđenom, autorica nas u tri krstarenja jadranskim otočjem, po jedno svake godine kroz dio srpnja i kolovoza, vodi kroz fenomenalnu galeriju likova. U pojedinim epizodama, najprije nas upoznaje s mjestom u koje njen brod, «Lastavica», stiže, a ponekad čak i cijeli otok zasluži zapis o dojmu kojeg je stvorio svojom pojavom na obzorju. O nekim mjestima nešto je poznato već otprije: tamo je autorica već bila, prije toliko i toliko godina, pa nam njena olovka prenosi je li se mjesto promijenilo. Dojmovi su vrlo iskreni, za mnoge ćemo otočke gradiće, sela i lučice čitati da su lijepi i skladni, ali će za neke bez pardona biti zapisano da su ružni i odbojni. Kad brod pristane u luku, prvi će generalni dojam obuhvatiti sve stanovništvo koje je stalo u prvi pogled, a dalji zapisi idu od čovjeka do čovjeka, od lika do lika. Ribari, konobari, djeca, starice u crnom, seljaci od kojih kupuju vino, turisti na obali ili u restoranima, kupači u moru, ljudi na drugim barkama, znanci s prethodnih krstarenja i potpuni neznanci, svi će oni dobiti bar poneki redak u ovoj knjizi, i bit će opisano ne samo kako izgledaju i što rade, nego i, prema prvom ili drugom dojmu, kakvi su oni ljudi, što ih muči ili veseli, u kakvu su međusobnom odnosu (što je posebno zanimljivo kad autorica opisuje obitelji), kakav potencijal u svome životu nose, a vrhunac iskrenosti je zaključak o dopadljivosti takve osobe.
Kako je u tri godine plovidbe autorica doista obišla pozamašan broj otoka i mjesta, i u knjizi opisala oveći broj ljudi, nije nemoguće da bi se netko mogao i prepoznati. No svakako će biti zanimljivo, ako netko ima priliku proći barem nekim istim mjestima koja je prošla i Marina Šur Puhlovski, utvrditi slažemo li se s njenim dojmom da su u mjestu, konobi ili restoranu koje je ona opisala, ljudi doista tako srdačni i susretljivi, ili pak tako neljubazni i osorni, je li hrana doista tako loša i skupa, ili će svaki trošak biti opravdan zadovoljstvom i guštom. No, važnije od informacije o objektivnom stanju koje nas dočekuje slijedimo li put njena krstarenja, bit će sveukupni dojam o mjestu i ljudima: poklopi li se njezin s našim, našli smo se na istoj valnoj dužini, i možda ćemo s radoznalošću pogledom tražiti «Lastavicu» u nekoj maloj primorskoj ili otočkoj lučici, da dojam podijelimo s autoricom. Putopise ionako čitamo radi dojma, a ne radi informacija: njih imamo u suhoparnim turističkim vodičima.

Davor ŠIŠOVIĆ
(objavljeno u Glasu Istre 07. kolovoza 2004.)