KNJIGA ZA PLAŽU (2)

Sudnji dan u školi

Igor Lepčin: Purgeri lete u nebo, zbirka SF-priča, Biblioteka Sfera, Mentor, Zagreb, 2003.


Zamislite ovu situaciju: odjednom se počnete napuhavati, toliko da vas plinovi nakupljeni u vašoj unutrašnjosti podižu uvis. Lebdite. Ali, ne događa se to samo vama, nego i cijeloj vašoj obitelji, a kad vam dosadi lebdjeti pod vlastitim stropom i kroz otvoreni prozor otklizite put slobodnog neba, vidite da je isti slučaj i s vašim susjedima, s cijelim gradom. Gradom Zagrebom, naime. Svi Zagrepčani, od milja nazvani Purgeri, lebde, i lete sve više uvis. Kruže oko Zemlje. Dive se pogledima prema dolje, samo se nekog odozgo više dojmila Velika Mlaka, a nekoga Madagaskar. I jedan po jedan, svi lebdeći Purgeri pucaju, kao mjehuri od sapunice. Puk! Plop! A glavnog junaka, prvog svjedoka i prve žrtve ove neobične pojave, muči što neće stići na Dnevnik.
Prema ovoj fenomenalno duhovitoj priči, koja se zove «I Purgeri lete u nebo», cijela ova zbirka znanstveno-fantastičnih priča zagrebačkog pisca Igora Lepčina dobila je naslov, malo kraći od naslova priče, «Purgeri lete u nebo». U ovoj prekrasnoj zbirci objedinjene su priče koje je Lepčin pisao, neke i objavljivao, u minulih nekoliko godina, a za dvije od njih osvojio je i nagradu «Sfera».

Uz još tri knjige (o kojima ćemo također čitati u rubrici «Knjiga za plažu»), Lepčin se našao u privilegiranom društvu autora objavljenih u prvom kolu novopokrenute Biblioteke Sfera. Ova biblioteka važna je za hrvatsku kulturu i književnost zato jer napokon, u lijepom tvrdoukoričenom izdanju šarenih korica, pred hrvatsko čitateljstvo (pred svo hrvatsko čitateljstvo, ne samo pred malobrojne čitatelje časopisa Futura, jedine periodike koja objavljuje SF) donosi najbolje što je hrvatski SF iznjedrio u minulom desetljeću, a to najbolje je sasvim mjerljivo i sasvim usporedivo s modernom hrvatskom mainstream književnošću i njenim hit-izdankom u pojavi što je kritičari nazvahu «stvarnosna proza».
Lepčinova zbirka donosi i humoristične SF priče, i pripovijesti u kojima fantastika izvire iz biti glavnih likova više nego iz tehničke ili ekološke pozadine, i vrlo složene priče u kojima su svjetovi vrlo pomno, detaljistički fascinantno kreirani. Jednom je netko zapisao da se SF prije i iznad svega bavi čovjekom, na stranu budućnost i svemirski brodovi, u ljudskoj je glavi ono bitno, ono što jednako potiče bilo kojeg pisca. Igor Lepčin je u tom kontekstu pisac nevjerojatnih poticaja.
Najljepša, i «najjača» priča u zbirci je «Nebo iznad Marijane». Ona opisuje posljednjih dan-dva u životu našeg svijeta, odnosno u tom, svijetu – jednog nastavnika. Jedan se asteroid namjerio na Zemlju, vidjeli smo taj motiv u nekoliko filmova posljednjih godina, i nitko mu se ne može i ne zna suprotstaviti, Zemlja je naprosto osuđena na propast. Većina ljudi na konac svijeta, sudnji dan, odgovara raznim oblicima bijega, društvo je prestalo funkcionirati, mediji više ne rade (ne prenose ni odbrojavanje do kobnog sudara), ali Lepčinov junak, srednjoškolski profesor, kraj dolazi dočekati u svoju školu. Zadnji dan i zadnju noć tu provodi u društvu napola skrenutog školskog podvornika Funteka, i priziva uspomene na Marijanu, ženu svog života, koje više nema.
«Tineluss» je izuzetno poetična priča o rađanju, trajanju i umiranju zvijezda. U dvjema pričama, «Ja, super junak» i «Zovite me Mantar», Lepčin izuzetno smiješno parodira filmove i stripove o superherojima. «Prirodna rotacija» govori o naglim i «čudnim» nestancima i pojavljivanjima ljudi i stvari na raznim mjestima Zemljine kugle, a utjecaju prostorno-vremenskih poremećaja na ljudsku svakodnevicu Lepčin je posvetio i priču «Šesta minuta prije ponoći». «Fabijan» je prekrasna minijatura o čovjeku koji se od svojih preminulih bližnjih oprašta šaljući ih u svemir raketom vlastite izrade.
Što se događa kad se čovjek počne pretvarati u biljku otkriva nam se u priči «A svud po meni trava» (Kafka nije imao pojma kakve će varijacije izazvati), a u priči «Mimičari» pratimo posljednje dane ljudskog društva na planetu Zemlji kojeg su, pobunivši se, ljudima preotele biljke. «Šesnaest puta do Gomore» još je jedna minijatura o umjetnoj inteligenciji koja nadzire mozgove osuđenika i testira ih prije puštanja na slobodu.
Lepčinovi su svjetovi u kratkim pričama vrlo domišljeni, zaokruženi, odmah nas usisavaju, bez nepotrebnih uvoda, i s poantom nas jednako brzo izbacuju. Emotivno vrlo intenzivne, narativno dinamične, prema likovima uglavnom fatalistične, jezikom i stilom dopadljive i vrlo duhovite, priče Igora Lepčina objedinjene u zbirci «Purgeri lete u nebo» otkrivaju nam formiranog i jako dobrog pisca.

Davor ŠIŠOVIĆ
(objavljeno u Glasu Istre 21. lipnja 2003.)


KNJIGA ZA PLAŽU